Igre bez granica s nagradama Grada Samobora
151. brigada je zaslužila, ali više!
Slušajući izvješće Radio Samobora sa sjednice GV (9.IX. u 16 sati) i jednoglasnu odluku vijećnika o dodjeli visokog priznanja našoj samoborskoj brigadi, jednoglasan sam bio s onima koji su na sjednici izrekli da su naši branitelji zavrijedili i više (dodao bih i prije), te je spomenuto imenovanje jedne ulice časnim imenom vezanim uz poginule i preživjele pripadnike Brigade.
Dapače. No, više od ulice (jer ploča je ploča), trebalo bi godine i put naše Brigade ponovno oživjeti u svima nama, u svakom građaninu grada i kraja kao nešto što ne bi smjelo odmakom godina blijediti.
Mislim poglavito na dva spomendana u godini, kada se u Spomen-parku okupe oni u kojima Brigada i dan-danas živi u trajnom sjećanju na svakog pripadnika.
Uz djecu i udovice poginulih, rodbinu, okupljaju se ovdje i preživjeli branitelji, vod vojnika, nekolicina dočasnika i časnika, pokoji predstavnik aktualne vlasti... (kažem li stotinjak - bojim se pretjerivanja), sve u svemu, broj nazočnih neprimjeren svečanosti zahvalnice. Prazan zjapi prostran Spomen-park, a samo stotinjak metara dalje stotine njih uživa na Trgu niti pitajući se što se zbiva malo poviše u sjeni župne crkve, na stazi s uklesanim imenima.
Nisu li bile tisuće na istom Trgu i na svim prilaznim ulicama kada je Brigada odlazila smrti ususret i vraćala se s, nažalost, prorijeđenim redovima.
Zašto ih nema bar tisuću u Spomen parku?
Mislim da i oni koji su rođeni kada se Brigada rađala premalo danas znaju o svemu što se zbivalo u to zlovrijeme. Pa se pitam koliko puta su preživjeli pripadnici Brigade ili majke poginulih bili pozivani u naše osnovne i srednje škole tijekom svih ovih godina, da izreknu živu riječ svjedočenja o nevremenu i hrabrim ljudima. Koliko danas naša djeca i mladež uopće zna 151.!?
Koliko je razreda u Spomen-parku tijekom svi minulih godina održalo sat na pravom mjestu uz vjerodostojnu riječ?
Bi li znao itko od naših učenika napisati išta o ovom o čemu govorimo?
Bi li bila neprimjerena, na primjer, tradicionalna svečana priredba, glazbeno - poetska scena, večer u čast 151.!? Itd. I sl.
Mislim, vezano uz činjenicu da je Brigada i više zaslužila, da joj nije uzvraćeno onoliko koliko je svakoga od nas činom zadužila. I ovo je zakašnjelo priznanje - ne želim spekulirati o trenutku kada se dodjeljuje (kad nisu oni, onda onda ćemo mi sada), jer za dobro nikad nije kasno. Sve što se prigodničarski uručuje premalo je od stvarnog živog spomena u ljudima, u naraštajima.
Mislim, nadalje, nije li primjereno pitati, u trenutku spominjanja buduće ulice, o spomen-knjizi (monografiji) kakvu imaju gotovo sve brigade diljem domovine; s ljudima i sudbinama, hrabrošću i strepnjama, napisana riječ i slikopis onih godina. Popis svih sudionika... jer, izrečeno ode, napisano ostaje!
Mislim danas, jer doskora će to biti kasne spoznaje, zar se uistinu ne bi mogao (morao!), dok su živi oko nas sudionici, načiniti jedan kvalitetan dokumentarni film (ima zasigurno negdje i profesionalnih i amaterskih vrpci u pismohranama na raznim stranama)? A vrijeme neumitno protječe, te ovakvi povremeni, prigodni čini, čine premalo zauzvrat velikom (Brigada!) što smo imali i nemjerivim (slobodnu Hrvatsku!) što smo dobili.
Uspomenu treba zaživjeti u ljudima, a ne je zaustaviti samo na urešenoj pergameni i metalnoj ploči.
Tada, kada se propusti učiniti što se trebalo učiniti, onda se čine propusti i pogreške. Ovog puta imamo dobru namjeru predlagača (priznanje treba!), dobru namjeru, ali i neobjašnjiv stav povjerenstva (propozicije su zadane i valja ih se pridržavati), što rezultira jednoglasjem onih koji su osjećali da "ipak nešto treba, pa makar...".
Ponavljaju se priče prošlih godina: to su pravila kojih se ne moramo držati, to je Pravilnik koji ne obvezuje, tu je Natječaj koji svatko može tumačiti prema želji.
Istina, nakon višegodišnjih nespretnosti dokinuta je famozna "godišnja" nagrada koja se u pravilu dodjeljivala pojedincima i udrugama za zasluge tijekom nekoliko desetljeća. Ali, kada se jedno popravilo, zašto stručne osobe nisu popravile i nelogičnost u dodjeli naslova "počasni građanin". Naime, prema postojećem, takvo što se dodjeljuje "domaćim i stranim fizičkim osobama", ali se ne precizira (što je bitno) da te osobe ne mogu biti, nisu rođenjem, niti stanovanjem vezani uz Samobor. Može, dakle, biti iz Wirgesa, može biti uzoriti kardinal Kuharić, može netko iz Splita i Mostara..., ali ne može iz Samobora.
Glede Nagrade za životno djelo predviđeno je i jedino moguće, da je mogu dobiti samo fizičke osobe – znači pojedinci. Ne može, dakle, nagradu "za životno djelo" dobiti gimnazija, vatrogasno društvo, udruga obrtnika i sl.
I sada, kada se pojavljuje jedan prijedlog uistinu vrijedan pozornosti i priznanja, prosudbena komisija, umjesto da učini velik potez i kvalitetno obrazloži i predloži na usvajanje prijedlog o dodjeli jednog iznimno velikog priznanja, komisija čini neobjašnjivo - potire napisano i, vjerojatno u dobroj vjeri, čini loše - umanjuje ono što je htjela uvećati!
Uostalom, i s jezičnog motrišta uz dragovoljnost idu riječi poput: zahvala priznanje, pohvala, povelja...., ali r i j e č nagrada ne pristaje.
No, izgleda da nitko ne pamti prošlogodišnje, više nego čudne, odluke ove komisije kada je zaslužnicima za životno dodjeljivala godišnje, a onima koji nisu uspjeli dobiti godišnju predvidjela im je ove godine za životno, da bi im ove godine dodijelila ipak nagradu u razini negdašnje godišnje. To su igre bez granica, to nema blage veze s pravom, pravnim postupcima, niti kvalitetno odrađenom odgovornom poslu.
Medaljon ovakvom radu, a svakako i prijedlogu da se dodijeli Medalja Grada Samobora – učeniku.
Kao prosvjetni djelatnik, divim se lucidnoj ideji da se o Danu Grada nagrađuju i njegovi najmlađi građani, ali kao legalist tu bih ideju ugradio u pravilnik, predstavio u natječaju i dodijelio dogodine.
Ovako, osim u školi nagrađenog (kojem iskreno čestitam), ostale su dvojbe i neraspoloženje u svim ostalim školama, jer je nešto učinjeno ad hoc - mimo pravnog i normalnog puta.
Moj skromni prijedlog bio bi da ubuduće prosudbe donose oni koji su do sada bili nagrađivani, jer je riječ o ljudima neopterećenim stranačkim pripadnostima, predizbornim danima, nagovorima; ljudi koji će kao znalci s mnogih područja moći dati, držeći se pravila, objektivan sud.
Poradi ovih prosudbenih zavrzlama, koje će netko teško moći opravdati, ostaje mi, nažalost, tek toliko prostora da istaknem kako je gospodin Zdenko Tenk, za sve što je dao ovom gradu tijekom svog životnog vijeka, napokon dočekao da mu grad uzvrati primjerenom Nagradom za životno djelo.
Čestitajući svim nagrađenima, ipak moram istaknuti da je 151. brigada dobila manje nego je zaslužila. A to se moglo, uz malo više razbora i dobre volje, izbjeći.
Joža Prudeus
15.09.2003.Stiglo od HVIDRE
Čestitka
Čestitamo na prekrasnim stranicama i brzim informacijama
Udruga Hvidra Samobor i Sv. Nedelja
Hvala na čestitkama.
Urednik
15.09.2003.NEKOLIKO PRIJEDLOGA JOŽE PRUDEUSA
ZAŠTO TAKO, A NE OVAKO?
POSTOJI LI PRAVILO?
Uskoro će (vrijeme i hita i ne pita), biti prva obljetnica smrti gospodina Ivice Sudnika, prvog i jedinog doživotnog počasnoga gradonačelnika, utemeljitelja Samoborskog muzeja, osnivatelja tolikih društava i događaja u nas, da bi samo nizanje darovanog voljenom gradu i kraju bilo podugačko s bojazni da se štogod ne zaboravi.
I? Eto, razmišljam koji je razlog da u Poglavarstvu nitko nije potaknuo ideju da se jednom od uistinu najvećih samoborskih sinova dodijeli koji trg, ulica ili vuličica. Ne znam, možda postoji pravilo, možda mora proći neko vrijeme, nekoliko godina... ne znam.
Ali, eto, kada ova tema "dođe na dnevni red" neka bude uobzireno i moje skromno promišljanje. Predlažem da se ono proširenje Perkovčeve prema Langovoj, ustvari mali, ljupki trg ispred kuće pokojnog gospodina Sudnika, imenuje simbolično, bez ikakvih "pretumbacija" brojeva, adresa i sličnih administrativnih otežavanja, u Trg Ivice Sudnika, ili Ivekov plac, ili Plac Ivice Sudnika, ili...
Eto opet prijedloga koji neće proći. Neka. Barem neka potakne neki bolji prijedlog.
IMAM I DRUGI PRIJEDLOG, ALI...
Od one večeri kada je dr. Ivo Frangeš izjavio, otkrivajući ploču "Prolaz hrvatskih pjesnika", da je ovo j e d i n o mjesto u Hrvatskoj s tako lijepim imenom, pa sve do ove XIV. Ljubice razmišljam (okolnosti su Prolaz i dr. poremetili) gdje staviti tu poetsku ploču i niz nizati pjesničkih "ljuvenih" stihova!
I domislio sam pravo mjesto, u srcu grada, u poetskom okružju, na oku svakom, na turistički vrijednom prostoru koji bi ovim bio uveliko oplemenjen.
I nema nikakvih "administrativnih" problema i komplikacija - treba samo dobre volje da se to učini tu, sada i zauvijek! Na diku ovom gradu.
Gdje? Poučen iskustvom da moji prijedlozi do sada nisu bogznakako prihvaćani, ovaj ću do daljnjega zadržati "in pectore".
Pa bila ta vrijednost drugdje, igdje, ili, ne bilo nam na čast - nigdje.
KLANJANJE PONEDJELJKOM
U crkvi (kapelici) Sv. Ivana Krstitelja uz samostan čss. u Gajevoj, odnedavno je uvedeno "klanjanje pred izloženim Presvetim", pučka pobožnost koja je do Drugog vatikanskog koncila bila od vjerničkog puka prihvaćena i mnogo češće tijekom godine i u mnogim crkvama prakticirana.
Eto, sada (za sada rekli bismo "eksperimentalno") časne sestre Družbe Malog Isusa svakog ponedjeljka pozivaju tijekom cijelog dana vjernike da navrate na koji trenutak sabranosti pred Presvetim, kojeg ujutro nakon mise svećenik izloži u monstranci (pokaznici) na oltar – da bi tako licem u Lice mnogi Bogu slavu dali i iznosili prošnje na mnoge nakane.
Već sada, svakog ponedjeljka klupe se pomalo popunjavaju, a sestre živo vjeruju da će se krug klanjatelja, mladih i odraslih, širiti.
ZAŠTO NAS NEMA SVAKODNEVNO?
Odnosno: zašto se na stranicama Jutarnjeg i Večernjeg lista u županijskoj rubrici o Samoboru piše obvezatno tek onda kada se u Samoboru nešto dogodi tužno, ružno, škakljivo, promašeno, dubiozno, loše i tomu sl. Zašto je svakodnevice na tim stranicama pokoja vijest iz Jaske, Svetog Ivana Zeline, Ivanić Grada, Dugog Sela... a Samobor tek onda kada bi bilo bolje da ga nema radi javne bruke. A ima u nas i dobrih stvari. No, ili nema dobrog dopisnika, ili ga uopće nema.
ŠTO JE TO SPOMENIK KULTURE?
Je li to nešto u Hrvata, ili, da malo suzim – u Samoboru nešto što je osuđeno na zaborav i propadanje? Očito da. Primjera na pretek: zapuštena prva pučka škola u samom središtu grada, Kalvarija poviše grada, Samoborček na ulazu u grad, Stari grad, stare kuće, kurije itd., itd.
Obično to ide ovako: stručnjaci zaštite, kategoriziraju (nultu, prvu, drugu i inu vrijednost) zabrane ikakve preinake (što je u redu), nema novaca igdje da se obnovi i to tako desetljećima (što nije u redu).
Eto, u Levičarevom prečacu, uz kapelicu Sv. Ivana Krstitelja u Gajevoj, stari štagalj je pod zaštititom kao spomenik velike vrijednosti. Iz godine u godinu vrijednost mu nažalost sve manja i manja, jer jedna po jedna greda padaju i uskoro će zaista postati "ruševina nulte kategorije"!
A časne su spremne u suradnji s nekim vrijednost spasiti i sačuvati. Recimo, ostaviti izvorni oblik, a useliti u nj nove sadržaje. Npr. kazalište lutaka za djecu, višenamjenska dvorana za seminare, komorne koncerte i sve to i sl.
Bila i vidjela to i delegacija iz Poglavarstva na najvišoj razini. I? Doskora će tresnuti još jedna greda, pa tako do zadnje.
Jasno, ne može se sve odjednom, ali ne mora se baš niti sve odjednom zaboraviti – jer budući naraštaji, neka bolja vremena u nas – neće imati ništa doli tužnih fotografija.
ŽUPNIK JE ZA!
Eto, iz prve ruke, od samoborskog župnika vlč. Tumpe, saznao sam da on ništa nema protiv Prolaza hrvatskih pjesnika, protiv postavljanja ploča sa stihovima, protiv tradicionalnih susreta uz Ljubičin humak... Dapače!
Sada se taj prostor čuva, čisti, kosi..., a ključ kad god ustreba za organizirani posjet i pristup dostupan je – treba samo navratiti u župni dvor. Na vrijeme i u pravo vrijeme.
ŽAO MI JE RUŽA SAMOBORSKIH
Šteta. Šteta. Šteta što mnogi u Samoboru ne znaju da svaki ružin cvijet čim(!) ocvate treba otrgnuti, odsjeći, da bi se, sve do kasne jeseni, novi pupoljci otvarali. Gledam po vrtovima obiteljskih kuća, oko zgrada u Južnom... ruže procvale i ocvale početkom lipnja.
Šteta, da su to znali i tako činili, još danas bi imali rascvale grmove, a ne – šipak.
KATNICE BEZ GROMOBRANA
Najviše zgrade u Samoboru (one u Južnom naselju) na svojim dotrajalim ravnim krovovima umjesto gromobrana imaju samo potrgano "metalno groblje" bivših gromobrana. Sve je dobro dok jednom ne opali...
Inače, što se prokišnjavanja u najvišim katovima tiče, hvala na pitanju – doista je vrlo kritično. Ili će se morati pod hitno sanirati (Komunalac gospodari zgradama!!!) kako treba ili će sve do prizemlja biti zgrade upropaštene. Skupa pojedinačna krpanja ne daju ikakve rezultate.
A zar se gore ne može sagraditi stotinu mansardi, stanova za beskućnike? Jednim udarcem dva dobitka!
Josip Prudeus
Joža, samo naprijed! Očekujemo nastavak.
Urednik
Napiši pismo