Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Kazališna verzija romana i filma iz razdoblja krize i recesije

I konje ubijaju, zar ne?

Plesni maraton, natjecanja u plesu, reality show – zvuči tako svakidašnje i jako poznato. No, ipak, sad i ovdje ćemo vas podsjetiti na poznati roman i još čuveniji film, koji je ovih dana uprizoren u kazališnoj verziji koju je na sceni zagrebačkog HNK postavila Ivica Boban. I konje ubijaju zar ne? kratak je roman Horacea McCoya objavljen 1935. godine. Sidney Pollack snimio je 1969. godine istoimeni film, a u glavnim su ulogama bili Jane Fonda i Michael Sarrazin. Film je bio nominiran u nekoliko kategorija za Oscara i dobio je brojne prestižne nagrade.

Razdoblje krize i recesije u kojem se radnja događa je ujedno i razdoblje velike društvene krize koja je započela krajem dvadesetih godina 20. stoljeća, nakon kraha burze zbog čega je mnogo ljudi osiromašilo. Očajni i izgubljeni ljudi potražili su spas u plesnom maratonu, koji je bio hit u to doba. Pobjeda u plesnome maratonu znači vrijednu novčanu nagradu, ali i priliku za bolji i sretniji život. Mladić koji želi postati redatelj na audiciji upoznaje Gloriju koja također želi glumiti. Mladi, stari, visoki, mršavi, nezaposleni - sve njih privlači novčana nagrada i besplatna hrana svake večeri. Na maraton se prijavljuje čak 140 parova. Natjecanje traje danima, tjednima... Organizatori posežu za svim mogućim sredstvima ne bi li povećali gledanost, ne štedeći pritom kandidate. Zvuči li vam to poznato?

Kad plesni par 22, Glorija i Robert, otkriju da im pobjeda zapravo neće donijeti nikakav novac, jer će organizatorima morati nadoknaditi brojne troškove, odlučuju odustati od daljnjeg natjecanja. Glorija, uvjerena da je propustila jedinu šansu za uspjeh u životu, želi počiniti samoubojstvo, no nema hrabrosti pa moli Roberta da je ubije. Robert se prisjeća prizora iz djetinjstva kada je njegov djed morao ubiti konja zato što je slomio nogu, povlači okidač i ubija Gloriju. Ples, glazba, veliki plesni podij i ogroman ansambl, gdje se čini da je veći dio hrvatskog glumišta prohujao scenom, ostavljaju dojam zanimljive, vedre predstave, ali i predstave s porukom, osvrtom na današnju situaciju. Rekli bi - svaka sličnost nije slučajna. Predstava je u produkcijskom pogledu svakako raskošna. Iz velikog glumačkog ansambla možemo izdvojiti mlade glumce Ivanu Boban i Stjepana Perića - plesni par 22., Nikšu Kušelja – voditelja showa, Mladena Vasaryja –plesnog suca i, svakako, gospođicu Layden, koju je uprizorio Žarko Potočnjak. U plesu, ali nadasve i glasu, nas je opet oduševila Jasna Bilušić.

"U autorskoj scenskoj prilagodbi drama i problemi vremena koje danas živimo zrcale se i prelamaju ne samo kroz Gloriju i Roberta, nego i kroz krhotinu individualnih životnih priča, iskaza, dramskih situacija skupine finalista – maratonaca", napisala je redateljica predstave Ivica Boban.

Jedan od završnih songova je također prigodan: The Show Must Go On.

Rajka Križanac

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U samoborskoj Gradskoj knjižnici predstavljena nova knjiga Julijane Matanović

Oživjeli književni junaci

U Gradskoj knjižnici vjerna publika književnih gostovanja i tribina ponovno je 26. studenoga mogla uživati u lijepo ugođenoj večeri. To je bilo i za očekivati kada se znalo da u goste stiže Julijana Matanović. Nakon rasprodanih izdanja naslova Zašto sam vam lagala, Bilješka o piscu, Laura nije samo anegdota i Kao da smo otac i kći, te brojnih ogleda i eseja, u knjižare i knjižnice stigla je nova uspješnica – Tko se boji lika još. U koju ladicu staviti ovo djelo nećemo označiti, jer je i sama autorica rekla na predstavljanju da to ne može učiniti. Je li to roman ili proza za ovu priču i nije od presudne važnosti. Važnije je da je Julijana Matanović u ovom djelu napravila odmak od klasičnog strukturiranja priče.

Ovdje je riječ o jednoj studentici, Sidoniji Nedić, koja na drugu godinu studija književnosti dolazi iz ratnog Sarajeva i sa svojim drugačijim stavom o književnosti priprema ispit. Taj ispit iz novije hrvatske književnosti ne uspijeva položiti (kolegij koji Julijana Matanović predaje na fakultetu, ali ne drži ispite), a svoje skripte nakon 10 godina na kraju ostavlja kolegici koja ih organizira kao roman. Ukupno 120 priča strukturirane su kao odgovori na pitanja što ih profesor novije hrvatske književnosti upućuje studentici Sidoniji. Julijana Matanović ponovno je kroz priče zapravo oživjela poznate likove iz 19. i 20. stoljeća, dajući im novi kontekst. Te priče objavljivala je u kolumnama koje su izlazile svaki tjedan od ožujka 2005. do listopada 2007. godine u Vjesnikovu prilogu 7 dana.

Puno je još detalja koji bi se mogli izdvojiti iz knjige i s predstavljanja u Knjižnici, jer su i opisi stvaranja priča i zašto su odabrani pojedini likovi bili jednako zanimljivi i životopisni kao i riječi zabilježene u knjizi, ali ostavljamo vam da ih sami uočite i zapamtite.

Reći ćemo samo da je predstavljanje vodio Ivica Prtenjača iz izdavačke kuće Profil International, koji je rekao da je knjiga prepuna emocija, emocija za ljudske sudbine, bile one literarne ili stvarne i da je to zapravo knjiga sudbina, prostor gdje se isprepliću sudbine književnih junaka i stvarnih osoba.

M.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Kviz Duga na Dječjem odjelu samoborske knjižnice

Uljepšali knjižnični prostor

U povodu 135. godišnjice rođenja književnika Dinka Šimunovića 21. studenoga na Dječjem je odjelu Gradske knjižnice Samobor organiziran kviz Duga. U kvizu je sudjelovalo pet škola iz Samobora i okolice, sveukupno petnaest učenika sedmih razreda. Značajan doprinos kvizu dali su učenici OŠ Milana Langa, polaznici dramske grupe i njihova profesorica Valentina Mahović, koji su izveli igrokaz Dugu i pokazali svoja glumačka umijeća te likovnjaci OŠ Bogumila Tonija i njihova profesorica Ruža Barbarić - Librić, koji su izradili predivnu dugu i time uljepšali knjižnični prostor.

Poznavanje Šimunovićeve biografije i detalje iz pripovijetke učenici su pokazivali putem da/ne pitalica, osmosmjerki i igre asocijacije. Sve su grupe pokazale zavidno znanje, stoga su svi natjecatelji proglašeni pobjednicima, a nagrađeni su pohvalnicama i knjigama. Kako svaki odličan uspjeh treba proslaviti, svi su to učinili uživajući u prekrasnoj i ukusnoj torti na kojoj se, naravno, nalazila duga od marcipana.

B.M.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Singrlice svoj prvi CD predstavile pred domaćom publikom

Grlice zapjevale u Samoboru

Ponekad prevelik prostor Galerije Prica bio je premalen da bi svi koji su došli mogli sjediti na promociji CD-a Singrlica u Samoboru. Ali, oni koji su ostali na nogama imali su prednost što su odmah mogli cupkati i plesati u ritmu pjesama u originalu po četiri rudarske, samoborske te karlovačke puce. Nakon što su u rujnu svoj CD predstavile u Zagrebu, u subotu, 22. studenoga, cure su oduševljenoj publici otpjevale gotovo sve pjesme s njihovog nosača zvuka i pokazale kako naši tradicionalni pučki napjevi (većinom s kajkavskog područja) jednako dobro zvuče i u modernom aranžmanu. A kako to simpatično piše unutar omota CD-a ''se je to zmislil, napravil, skupil i navežbal puce, Tomislav Jozić''. Svaka čast Singrlicama. Svima koji su propustili oba predstavljanja sad samo preostaje kupiti CD u izdanju Aquarius Recordsa i uvjeriti se da naše, kao i pohvale stručnjaka imaju temelje.

S.I.Ž., M.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Samoborski gudači održali premijerni koncert u franjevačkoj crkvi

Glazbeni kasnojesenski špancirung

Možda to samo ja tako doživljavam, ali čini mi se kako je ova samoborska jesen obilježena kulturnim zbivanjima više negoli ijedna druga do sada. Krenimo redom - sve je počelo velebnim izdanjem 33. Glazbene jeseni, koja je potvrdila svoj status i autoritet centralnog glazbenog događaja u Gradu Samoboru, a usudio bih se reći i u Hrvatskoj. Nastavlja se otvorenjem glazbene sezone 2008./09. u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Samobor, koja svim zaljubljenicima u glazbu već duži niz godina nudi pregršt koncerata. Potom je obilježena 250. obljetnica tiskanja Arithmetike Horvatszke, našeg časnog Samoborca Mihaela Šiloboda, pretiskom knjige. Prestavljena je Pjesmarica samoborskih autora u izdanju Ogranka Matice Hrvatske Samobor. Već sve nabrojano daje nam razloge biti zadovoljnima, no priča o samoborskim ovojesenskim uspješnicama tu ne prestaje.

Tako su se u subotu, 22. studenoga, spojila dva iznimna događaja. Počelo je promocijom prvog nosača zvuka (nadam se ne i posljednjeg) naših zgodnih puca – Singrlica u Galeriji Prica (o tome zasebno), a glazbeni subotnji špancirung završio je u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, uspješnim otvorenjem prve koncertne sezone Samoborskih gudača, pod pokroviteljstvom Grada Samobora i sponzorstvom POU Samobor. Time se Grad pridružio nekolicini gradova u Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti takvim ansamblom. U nadolazećim godinama Samoborski gudači će sigurno pridonijeti dodatnoj popularizaciji Grada Samobora kao grada kulture. U gudačima je osam Samoborki i Samoboraca (Andrea Haber, Jerina Lokmer, Iva Mrčela, Smiljan Mrčela, Ivan Mužanić, Vjekoslav Fresl, Sven Pfeifer, Marko Otmačić), a u ansambl su na početku primili i svoje prijatelje iz Zaprešića i Zagreba. Kao solist i umjetnički voditelj ansambla nastupio je poznati ukrajinski violinist Orest Shourgot. Na programu su bila djela G. Tartinia, G. Puccinia (u čast 150. obljetnice rođenja), B. Bartoka, P.I. Čajkovskog. Gudači su nagrađeni dugotrajnim pljeskom mnogobrojne oduševljene publike. Svaka čast Samoborskim gudačima.

S.I. Žugaj

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (2)

Racinovim danom u Muzeju obilježena 69. obljetnica tiskanja Bijelih svitanja Koče Racina

Dogodine nova bista

Zbirka peozije Beli mugri (Bijela svitanja) Koče Racina i ove je godine u Samobor privukla predstavnike makedonske zajednice u Hrvatskoj. Obilježavajući u subotu, 22. studenog, 69. godišnjicu tiskanja tog kapitalnog djela makedonske književnosti, u Samoborskom muzeju priređen je prigodni kulturni program u organizaciji Zajednice Makedonaca u Republici Hrvatskoj i Makedonskog kulturnog društva Ohridski biser.

Ovaj put, osim polaganja vijenaca ispred biste pjesnika kojeg se smatra utemeljiteljem moderne makedonske književnosti, vijenac je položen i ispred Perkovčeve 20, kuće u kojoj je 1939. godine bila tiskara Dragutina Špulera i u kojoj je tiskano prvo izdanje zbirke Beli mugri.

U prostorijama Muzeja okupljene je pozdravio ravnatelj Miroslav Milonjić, a govore su održali predsjednik Zajednice Makedonaca Angel Mitrovski, koji je najavio da će se iduće godine 70. obljetnica tiskanja Racinove knjige obilježiti reprintom Belih mugri i postavljanjem nove biste Koče Racina, te zamjenica gradonačelnika Marica Jelenić, koja je izrazila nadu da će dobre veze između Samobraca i Makedonaca i dalje jačati.

Nakon projekcije dokumentarnog filma o Koči Racinu uslijedio je i referat o njegovom životu i djelu, a nakon recitala poezije u Muzeju su nastupili Momi biserni i MKD Ohridski biser. Racinov dan - Bijela svitanja održan je pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine pri Vladi Republike Hrvatske, Poglavarstva Grada Samobora i Samoborskog muzeja.

K.S.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U Foto galeriji Lang otvorena je posljednja ovogodišnja izložba

Produženo osjetilo Ive Čičina-Mašanskera

U nedjelju, 23. studenoga, u Foto galeriji Lang, po običaju u 12 sati, otvorena je posljednja ovogodišnja izložba. Ovaj su put izloženi radovi Ive Čičina-Mašanskera, profesionalnog novinara, kojem je fotografija, kako u monografiji posvećenoj njegovom radu piše Želimir Koščević, "poslužila kao produženo osjetilo kojim je ono što je bilo neizrecivo ili neopisivo znao pretočiti u govor slike".

Koščević o Čičin-Mašanskerovom radu dalje piše: "Najčešće se radilo o trenutku i situaciji koji zadržavaju svojstva stvarnosti, ali su vještom pretvorbom i zapažanjem postali slika kojoj se prepušta da časoviti naboj događaja ili situacije, sigurno i neokrnjeno vodi dalje kroz vrijeme sve do danas. Premda je fotografija umjetnost uočena trenutka, ona je istodobno fascinantno ogledalo kroz koje današnjica, bez smetnji dodatnih šumova koje proizvodi suvremeni život, ulazi u duhovni prostor opće i osobne memorije. Čičin nije uzimao slike iz svog vremena da bi ih svjesno predao drugom, današnjem, vremenu, ali je očigledno vrlo dobro poznavao ekspresivni potencijal medija kako bi slici prepustio da govori svojim trajnim dubinskim slojevima. Iako se može reći da je fotografija za Čičina bila 'nusprodukt' njegova primarna posla kao novinara, dakle majstora pisane riječi, pokazalo se da medij posjeduje izuzetnu količinu specifičnog jezičkog potencijala i da poruka slike može biti udarnija i snažnija od pripadajućeg teksta ili legende".

Uz oproštaj od vjerne publike Želimir Koščević je najavio i prvu izložbu u 2009. godini. Bit će to radovi Stanka Abadžića, a otvorenje je zakazano za 25. siječnja.

Inače, izložba je otvorena subotom i nedjeljom od 11 do 13 i od 16 do 19 sati, a ostale dane po dogovoru na telefon 091/7300-485

R.Š.

Ivo Čičin-Mašansker rođen je u Višnjevcu kraj Bjelovara 1942. godine, a od 1945. godine živi u Koprivnici. Bio je suradnik Glasa Podravine i Radio Podravine. U Podravci je bio rukovoditelj Službe informiranja. Radio je i za Vjesnik, Večernji List, Hrvatski Radio, HTV i HINU. Fotografijom se bavi od pedesetih godina 20. stoljeća.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U samoborskoj Galeriji Prica 21. prosinca otvara se 1. trijenale hrvatskog autoportreta

Autoportret kao portret vremena

Velikom izložbom u Galeriji Prica ljubitelji umjetnosti zadnje dane 2008. godine i početak 2009. obilježit će susretom oči u oči s hrvatskim slikarskim majstorima. Točnije, njihovim autoportretima na izložbi koja će biti otvorena 21. prosinca i ostati otvorena tijekom siječnja.

Prvi trijenale hrvatskog autoportreta programska je izložba ULUS-a – Udruge likovnih umjetnika Samobora, koju su poduprli Zagrebačka županija i Grad Samobor, osobito dogradonačelnica Marica Jelenić. Ta je izložba ujedno podsjećanje na osobu i djelo pokojnog gospodina Klementa Lukina, prijatelja Samobora, čiji je sin za ovu prigodu ustupio određeni broj autoportreta iz očeve zbirke koja broji nekoliko tisuća portreta i autoportreta, uglavnom minijatura hrvatskih umjetnika. Nada je opravdati pretenciozno zadan atribut – hrvatska izložba. Ona je to bar po želji i nastojanju organizatora koji na susretljivosti zahvaljuju i upravi POU Samobor i Galeriji Prica.

Iza imena udruge ULUS krije se skupina uglavnom mladih akademski obrazovanih umjetnika čija je ambicija, kao uostalom svake mladosti, da djeluje i izvan općinskih, županijskih, regionalnih pa i državnih granica i okvira matičnih kulturnih institucija. Suradnja i moguća povezivost multikulturne scene postaje imperativom vremena, a naučene i naslijeđene vrijednosti gradbeni su materijal kojim, izmjenjujući ga, nadopunjujemo i nadograđujemo ono što nam je zajednički dom. Taj dom (hrvatski ili europski, svjetski, sasvim je svejedno) sve više ulazi u svijest ljudi kao vrijednost koja ima svoje korijene i utočišta, svoju tradiciju i svoju budućnost, kao nešto što treba njegovati i čuvati. Pored svjetala profanih vrijednosti dominirajućih "Big Brothera" postoji i ogroman broj antijunaka izvan dohvata reflektora. Oni čine stvarnu fizičku i duhovnu dimenziju našeg svijeta u ovome vremenu. Jedan od njih je, dakako, bio i spomenuti Lukin. Dakle, baština koju je stekao i ostavio ubraja se u kulturno naslijeđe hrvatske domovine i njezinih ljudi pa je ovo i apel da se nađe dovoljno mudar pokrovitelj koji može obraditi, sačuvati i omogućiti prezentaciju cjelovite zbirke hrvatskoj kulturnoj javnosti. Time bi ona postala jedno od susretišta "starog" i "novog", još jedno mjesto gdje sačuvana baština pruža priliku za skok ka nekim novim umjetničkim tendencijama. Jedno bez drugog ne ide. Previše je povijesno lošeg iskustva s prekinutim i izgubljenim kontinuitetom. Svi naši prethodnici, autoriteti i učitelji imali su svoje uzore, duhovna izvorišta i vrela koja su pokušavali sačuvati za svoje nasljednike. Postoji dug i obveza prema njima, kao i prema mlađoj generaciji umjetnika.

Zašto baš autoportret?

U osvrtu za katalog osječke izložbe Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu iz 1977. godine, povjesničar umjetnosti Darko Schneider piše:

"Nesumnjivo je da autoportret kao motiv, tema i sadržaj zauzima posebno i izuzetno mjesto u slikarevoj zaokupljenosti slikom, prije svega izborom modela (znači zbog zasnivanja vrijednosti sredstva) i spoznajnog procesa (znači filozofske granice medija). Kriticizam predočavanja 'nevidljivog vidljivim' (Fromentin), a neizrecivog izrecivim, težnja je i napor kojim odraz (zbir objektivnih i konačno ravnodušnih činjenica) alterira u iskaz i izraz svog osnovnog jedino relevantnog estetskog i umjetničkog postojanja.

Potrebno je ustvrditi da usprkos podudarnosti slikarskog predmeta (onog koji je imenovan) i subjekta (onog koji imenuje), znači predstavljenog i onog koji predstavlja, nikada nećemo biti u stanju izvesti jedno iz drugog bez ostatka. Ustanovljeno primicanje huserlianske antiteze prisutnosti i postojanja u primjeru predmetnosti i slike uvjetno je i ograničeno onim što jest i onim što može biti (jer, fenomenološki gledano slika jest predodžba, medij jest spoznaja). Međutim, također je istina da se autoportret odražava u općem razvitku društvenih i posebno kritičko-stilskim osobinama vremena, ali i pruža obilje podataka o samosvijesti pojedinca, o njegovoj izuzetosti iz stanja kolektivnog, kako svojim relativizmom prikaza, tako i svojim subjektivnim i frojdističkim ili narcisnim izvorištima (stoga autoportret istovremeno jest dokument obiju stvarnosti)...

Listajući taj katalog iz 1977. godine ne moram čitati atribucije ispod crno-bijelih reprodukcija autoportreta umjetnika. Prepoznajem većinu, jer su postali znak i mjera svog vremena. Ivančić, Gliha, Tartaglia, Bulić, Kinert, Jordan, Becić, Stančić, Dulčić.. i mnogi drugi nižu se kao poveznica prošlog sa sadašnjim, čije postojanje nudi spoznaju irealne mogućnosti – ustanovljavanjem, zaustavljanjem i simboličkim obnavljanjem u bezmjernom vremenu".

Započeti ovu priču i naći se na adresi pokojnog Klementa Lukina negdje na Gornjem gradu, značilo je susresti ta ista lica, proći prag realnog vremena, zakoračiti u dijalog i razgovor o vječnim pitanjima: tko smo, što smo i kamo idemo?

Marljivi sakupljač Lukin jednako je cijenio svako otkupljeno ili darovano djelo studenata ili njihovih profesora. Okom znalca pronalazio je bisere. Brze bilješke ili studije, zamrznute u nekom svom intimnom trenutku i raspoloženju, osjećajnosti, sumnjama, strahovima i radostima, u potrazi za svojom formom i umjetničkom istinom progovaraju likovnim jezikom, izriču svoj stav o sebi samom, o umjetnosti, o životu uopće, gradeći tako portret svog vremena, prizivajući sliku nas i ovog našeg vremena.

Organizatora veseli velik broj radova prispjelih na natječaj iz svih krajeva Hrvatske i to bez pretjeranog oglašavanja. Uglavnom se radi o recentnim radovima mlađih umjetnika, ali pristigli su i radovi umjetnika, kolega i profesora starijih generacija. Rukovodeći se kriterijem žirija i postojećim prostorom, nažalost, nismo u prilici izložiti sve pristiglo na natječaj. Vjerujemo, a budućnost će pokazati kako je gradu Samoboru doista potreban specijalizirani izložbeni prostor, galerija koja može udomiti likovne manifestacije većeg formata. Uz ostale postojeće sadržaje Samobor valja promovirati kao grad stvaratelja i promicatelja kulture čije značenje prelazi lokalne okvire. Uostalom, on to oduvijek i zaslužuje.

Branimir Dorotić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)