Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

U Maloj dvorani Galerije Prica postavljena izložba Josipa Zankija

Demiurgovo ogledalo

Crna mistična platna Josipa Zankija do 9. studenoga mogu se razgledati u Maloj dvorani Galerije Prica, nakon što je izložba naziva Demiurgovo ogledalo otvorena 31. listopada. Nazočne je na početku pozdravila kustosica Nikolina Mahović, svoj predgovor izložbi pročitala je Vesna Kedmenec Križić, a umjetnik Josip Zanki pozdravio je svoje prijatelje i poznanike okupljene na izložbi, izdvojivši Mislava Hollosa, koji ga je i pozvao u Samobor. Izložbu je proglasila otvorenom zamjenica gradonačelnika Marica Jelenić, koja se nadovezala na priču o keltskoj tradiciji prema kojoj su oni štovali svoje mrtve, iz čega je dijelom nastala i Noć vještica. Zamjenica gradonačelnika poveznicu je našla u artefaktima koji govore da su Kelti boravili u okolici Samobora, o čemu svjedoči i pronađeni srebrni novčić nazvan Samoborac.

Josip Zanki rođen je 1969. godine u Zadru. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava Šuteja s temom iz teorije Misticizam u umjetničkoj praksi J. Beuysa, i ekspirementalnim grafičkim ciklusom Machine nuove, remakeom na istraživanja renesansnog znanstvenika Fausta Vrančića. Javno djeluje od 1986. godine na područjima instalacije, performansa, eksperimentalnog filma i videa te na području istraživanja grafičkih medija. Što se tiče izložbe Demiurgovo ogledalo, u predgovoru je Vesna Kedmenec Križić napisala: "Sve kreće od crnog platna. Kao počelo ono ukida razlike, poništava želje, svodi situaciju u prvobitno stanje materije. Na crnom platnu nastaju šume, i to ne bilo kakve već zlatne šume. Poigrava se Demiurg svojim ogledalom, jer u njemu odraz velebitskih šuma, kojima nekada koračaše Perun, pretvori u čisti kontrast alkemičarske 'materie prime' i sublimacije koja odgovara zlatu - punoći bića, toplini i svjetlosti, ali i besmrtnosti. Progovoriše šume tajnim jezikom simbola, jer njihove se poruke ne mogu prenijeti jezikom svagdanjim. Začarana šuma, mjesto hermetičke zemlje čudesa, stanište je bića raznolikih čuvstava. Raskošne šume bukva i stabla borova dišu osebujnim životom. Poneka od njih izgledaju poput skulptura, a nepravilne grane i debla skrivaju patuljke i trolove, groteskne duhove zemlje i tla".

M.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Krenule pripreme za 20. Novigradsko proljeće

Prudeus: Na mlađima se proljeće nastavlja

U četvrtak, 30. listopada, u Agenciji za školstvo Upravni odbor Škole stvaralaštva darovitih učenika Novigradsko proljeće prihvatio je ponuđenu i temeljito razrađenu temu za jubilarni 20. susret koji će se održati u travnju 2009. Predložio ju je Samoborac Joža Prudeus, a ove će godine kreativne radionice raditi pod nazivom "Rasadnik – prvi i jedini u nas rasadnik darovitih mladica".

Slijedi potpis ministra na imenovanje voditelja 20 stvaralačkih radionica i ponovno prihvaćanje zakrilništva predsjednika Republike Hrvatske ovoj Školi koja, kada joj se pribroji 14 godina "Listopada u Novalji", djeluje pune 34 godine. Kroz školu je u to vrijeme prošlo oko 7000 darovitih učenika, među kojima su brojni danas ugledni umjetnici - pisci, skladatelji, slikari, keramičari... Samoboru na čast, među voditeljima radionica bilo je i Samoboraca i Samoborki.

Ove je godine Upravni odbor ponovno pozvao Ružu Barbarić za voditeljicu kostimografske radionice, a nevoljko je primio na znanje da se Joža Prudeus, glavni koordinator Škole, sprema za rastanak nakon četvrt stoljeća rada s darovitim učenicima.

- Vrijeme je za povlačenje - potvrdio nam je Joža i dopunio: "Na mlađima se proljeće nastavlja!"

I.H.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)

U Samoborskom muzeju otvorena izložba povodom 90. rođendana akademika Nikole Reisera

U skladu s prevrtljivim vremenom

U nedjelju, 26. listopada, bard hrvatske likovnosti akademik Nikola Reiser u Samoborskom muzeju proslavio je devedeseti rođendan. Ovaj jedinstveni događaj, koji su upriličili djelatnici Samoborskog muzeja i obitelj Reiser, pamtit će se kao nezaboravan kulturno umjetnički događaj u gradu na Gradni. Uz besprijekornu organizaciju, uveličali su ga Helga Vlahović, kao voditeljica, te Darko Petrinjak, Tonko Ninić, Ljubomir Gašparović, Relja Bašić, Jasna Bilušić i Julije Njikoš, kao sudionici u umjetničkom programu, ali i kao slavljenikovi poštovatelji.

Okupljene su pozdravili ravnatelj muzeja Miroslav Milonjić i gradonačelnik Antun Dubravko Filipec, a samu izložbu, koju čine djela iz fundusa Muzeja, Moderne galerije te obitelji Georgijević i Reiser, otvorio je predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Milan Moguš. Mnogobrojni sudionici ovog događaja, poznata imena u kulturi iz Zagreba i Samobora, u kuloarima nakon protokolarnog dijela u ugodnom domjenku uglavnom su razgovarali o djelu ovog velikog tkalca hrvatske likovnosti čija djela ulaze u svjetsku likovnu baštinu, jer Reiserovo stvaralaštvo uz nekolicinu drugih hrvatskih autora dokazuje duh i umješnost koje prednjače i bivaju veći od nekih propagiranih imena svjetske likovnosti.

Josip Dujmović

Iz kataloga izložbe

Moje "čisto slikarstvo"

Nema baš mnogo hrvatskih slikara kojima je sudbina dala tu milost da slave devedesetu godišnjicu života, a da pritom još uvijek posežu za slikarskim alatom, da su još uvijek djelatni. Nikola Reiser spada u miljenike sudbine. Tijekom svojeg, u svakom pogledu bogatog, života on se nije štedio. Moglo bi se reći kako je htio izvući sve supstancije koje mu je život nudio i intenzivno ih osjetiti, ali i ostvariti u vremenu. Dakako, ostaviti ih zabilježene talentom koji je u sebi nosio i koji je na diskretan način iskušavao, tražio finese koje će iz dobro poznatoga i konvencionalnoga izvući mjeru posebnosti, štoviše, mjeru iznimnoga. Živeći svoj ljudski i umjetnički vijek u krajnje nemirnim, djelomično i tragičnim vremenima, Reiser je uvijek uspijevao krajnosti relativizirati, pokazati kako se i u najopasnijim situacijama može zadržati dostojanstvo i plemenitost, unutrašnji mir i mjera gospodske pristojnosti. Da stvar bude zanimljivija, za Reisera se nipošto ne bi moglo reći kako je pribjegao kompromisima koji bi ga utopili u osrednjost. To nipošto. Upravo stoga što je osjećao i prihvaćao svoju posebnost, on je uspijevao činiti skokove koji su ga uzdigli i potvrdili vrijednost njegove umjetnosti, čak i onda kada se činilo da ta umjetnost ne participira dovoljno u duhu vremena. Za razliku od većine svojih suvremenika, osobito onih koji su neštedimice jurišali na barikade Novoga i Originalnoga, Reiserova se kompatibilnost duhu vremena čitala sa zadrškom. Ovaj je slikar, međutim, dobro osjećao vrijeme i njegovu prevrtljivost i kao da je znao da se do cilja ne stiže nužno razbijajući barikade...

Kako su svojedobno mnogi teoretičari i kritičari likovnosti za Reisera govorili da on gaji čisto slikarstvo iliti larpurlartizam, u jednom razgovoru upitao sam ga što on misli o tome:

"...Čisto slikarstvo i larpurlartizam možete tumačiti kako god želite. Možemo tumačiti da je u tom slikarstvu forma jednako sadržaj, odnos masa, ljepota linije, dakle slikarstvo koje zanimaju sve moguće organizacije prostora slike. Danas, bez obzira na motiv, ja rješavam odnos svijeta mog platna. U rješavanju tog prostora, dakle, prostora slike, veliku ulogu igra prvi potez. Nikada se nisam bojao praznog prostora, bojao sam se zasićenog platna. Slikano i nenaslikano nadopunjuje se jedno drugim i čine cjelinu. Kad počinjem novu sliku osjećam se kao akrobat na žici koji želi zadržati ravnotežu motkom, a ja to činim kistom. Vidite, odnos zlatnog reza još uvijek matematički ne znam izračunati, ali ga nosim u sebi. To je možda isto što i glazba, bez obzira na vrijeme nastanka, na stil... Glazba kao i likovno djelo može biti realistična, romantična, figurativna, apstraktna, nedopadljiva, ali mora biti uravnotežena poput organizacije društva. Na slici se sve mora poštivati. Osobno nikada nisam htio razmišljati o totalnoj umjetnosti, jer naprosto ne znam što to jest. Nisam se htio baviti niti drugim oblicima teorije umjetnosti, filozofije, niti sociologije. Mislim da slikari koji o tome naklapaju trebaju pisati knjige, a ne slikati. Svaki početnik želi u potpunosti kopirati svoj uzor. Kad početnik portretira, tada nastoji da njegov rad što više nalikuje originalu, a ja sam počeo kao samouk, ono što nije nalikovalo predlošku nije bio portret. Tijekom rada i vremena, vježbanjem ruke i oka stvara se osobni način izražavanja, koji postaje organizirani sadržaj u prostoru slike..."

Zvonko Maković

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)