Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE
Mislava Togonala gledamo kasno navečer, a onda i idućeg dana ujutro
RTV urednik, to sam ja
Sve vas srdačno pozdravljam! Jedno vrijeme nisam ispisivao ovu kolumnu. Bio sam odsutan, ako je to uopće netko i primijetio od čitatelja. Silom neprilika testirao sam naše zdravstvo. Možda ću jednom prilikom opisati i ta moja netom stečena i proživljena iskustva. Pustimo da se ona slegnu, misli stalože, a zaključci budu objektivniji. Što se bolnica u smislu hardvera tiče, Rebro je svemirski brod. Ali i bolnica Dubrava je svemirski brod u usporedbi s Vinogradskom bolnicom. Adaptacije adaptacija. Pogotovo kad se promatra s brijega nekadašnjih zagrebačkih vinograda i zagleda u savsku dolinu u ruine nedovršene (još uvijek tako zvane) Sveučilišne bolnice. I odmah do nje piramidu faraona Bandića, velebnu Arenu, nezajažljivu gutačicu novaca. Pogotovo iz perspektive potrebitih bolesnika. Što se pak tiče softvera tih bolnica, odnosno njenih posada – svaka im čast! Odnosno, većini svaka čast. Koliko li je truda, zalaganja, požrtvovnosti, odgovornosti i uloženog znanja u nesrazmjeru s materijalnim priznanjem tim ljudima.
Kad sam zadnji puta ispunjavao ovu kolumnu, bilo je to pred referendumom ZA-NE za Europu. U svojem okruženju bio sam zatečen relativno velikim brojem protivnika. Još sam više bio iznenađen činjenicom da se protive ljudi iz pograničnog područja. Ne samo samoborskog graničnog područja. Stjecao se dojam da upravo te ljude najviše žulja granica. Odjednom obrat. Oni se protive. Zaprepastilo me je njihovo obrazloženje protivljenja. S otvaranjem granica nema više pogodnosti povrata PDV-a. Bože, koje li kratkovidnosti, koje li sebičnosti! Kojeg li primitivizma!
Ali, barem teoretski, protivnici još imaju šanse. Ratifikacija u državama članicama još je u tijeku. Ako i sve one daju zeleno svjetlo Hrvatskoj, još uvijek postoji šansa da ona nešto zabrlja. Iskustvo pregovaranja govori da je i to moguće.
Ni na našoj dalekovidnici nije vladalo jednoumlje u predreferendumskim emisijama. Bilo je očito kako tko od voditelja/ica diše. Već i samim izborom sugovornika i podjelom broja suprotstavljenih strana. Školski primjer kako se to radi demonstrirala je Hloverka Novak Srzić u onoj svojoj emisiji u kojoj se tematizirala moguća revizija ugovora Hrvatske i Vatikana. Emisija se mogla mirne duše nazvati "Tri na jednoga". Onaj jedan bio je don Ivan Grubišić. Trojka je na trenutke uglednog dona vrijeđala, a da voditeljica ni u jednom trenutku nije smatrala potrebnim zaštititi svojega gosta od, na trenutke, čak primitivnih nasrtaja. Vrhunac je bio na kraju, kad su se gledatelji u TV-glasanju većinom izjasnili za reviziju ugovora s Vatikanom, a iz čega je bilo očito da je većina protiv državnih davanja Crkvi, zapravo protiv plaćanja iz džepa poreznih obveznika. Gospođa H.N.Z. javno se ispričala zbog takvog ishoda glasanja, rekavši da su za to krivi mediji koji stalno vode negativnu kampanju protiv Crkve.
Nego, pitao me je kolega novinar znam li zašto je samoborski gradonačelnik Krešo Beljak gostovao u jednoj od emisija koju je vodio Mislav Togonal. Navodno je gradonačelnik zdušno podupirao kandidaturu supruge Mislava Togonala, kad se gospođa natjecala za mjesto ravnateljice samoborskog Pučkog otvorenog učilišta. Protežiranje je, navodno, bilo neuspješno, ali, evo, Togonal sada pošteno vraća uslugu gradonačelniku. Sada mu je itekako potreban TV-publicitet, s obzirom na njegove ambicije u vrhu HSS-a. Možda to sve nije točno, ali gdje ima dima ima vatre, zaključio je kolega novinar. Badave bi mu bilo i direktno priupitati samog Togonala. U radio-emisiji koju je nedavno vodio ovako je odbrusio slušatelju koji ga je pitao po kojem kriteriju odabire goste za svoje emisije: "Ja sam urednik i ja odlučujem tko će biti gost u mojoj emisiji. Kad ćete vi biti urednik, onda ćete vi odabirati goste".
Mislava Togonala često znamo kasno navečer gledati kao moderatora emisije Otvoreno ili urednika Trećeg dnevnika, a idućeg dana u 7 sati slušati u ulozi urednika jutarnjih vijesti. Ili voditelja emisije U mreži prvog. Ili jedne od emisija HR 1 koje se emitiraju u terminu od 8 do 9 sati. Divim se toj njegovoj energiji. I često kvalificiranom i elokventnom vođenju emisija, bez obzira na činjenicu da mu (i ako mu) u pripremi emisija pomaže vrsna ekipa novinarskih specijalista. Njegov sonoran glas je radiofoničan, a na televiziji ga kamera voli. Početničke treme i nesigurnosti odavno je apsolvirao. U drugoj fazi stekao je samopouzdanje, sigurnost i uvjerljivost u nastupu. Sada je u trećoj fazi, u kojoj bi se trebao znati othrvati narcisoidnoj zavodljivosti svojeg TV-lika i TV-djela. Fatamorgani svoje znajnosti i moćnosti. Mnogi zaraženi virusom TV-popularnosti ne uspijevaju tu fazu uspješno preboljeti. I teško je othrvati se tome. Stalno su pred auditorijem ili TV-gledalištem sa značajnim ličnostima našeg javnog života, političarima, pa čak premijerom i predsjednikom. Pričinja im se da su "al pari" njima. Pa čak da su i iznad njih, poput one novinarke Nove TV, koja u maniri istražiteljice saslušava svoje sugovornike (zašto si to dozvoljavaju, druga je tema). Samo, Togonal bi se trebao prisjetiti one izreke ex-predsjednika Stipe Mesića: "Ne usudim se više ni paštetu otvoriti. Bojim se da iz nje ne iskoči Jadranka Kosor".
I naš uvaženi i uspješni RTV-urednik i moderator sada je u fazi "Bilo kuda, Togonal svuda". A kako ono narod kaže: "Što je previše, ni s kruhom nije dobro".
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)