16.10.2014.

54. Planinarski križni put

Svaki korak jedna žrtva

U organizaciji udruge Ekosspiritus održan je 54. Planinarski križni put na ruti Sv. Križ Začretje – Zabok - Bedekovčina. Ovo nije prvi put da se pohod održavao u Hrvatskom zagorju, koje je prije ovog pohoda bilo domaćin čak sedam puta.

Ovaj Planinarski križni put okupio je 350 mladih iz cijele Hrvatske, a najviše iz zagrebačke nadbiskupije. Iako Planinarski križni put zahtijeva rano ustajanje i pripremu na cjelodnevni hod, mladost se okupila radosna u jutarnjim satima ispred crkve svetog Križa u Začretju. Radosni u zajedništvu i u Kristu krenuli smo pod geslom "Ja sam trs, a vi loze", na dobro poznati uzvik: "Idemo! Idemo Gospodine, Tebi", uputili smo svoje korake katkad umorne i teške prema Tebi razmatrajući muku Tvoga Sina kroz postaje križnog puta. Idemo kroz dijelove lijepe naše, kroz sela u kojima se bere ljetina kukuruza i vinograda.

Zajedničko obilježje puta bio je križ od loza koje su napravili mladi iz župa domaćina, kojeg smo izložili ponosno na vidljiva mjesta na svojim ruksacima ili ih stavili oko vrata, jer je svatko zapravio htio na taj način sam sebe podsjetiti zašto je ovdje, zašto hoda.

Postaje križnog puta bile su prilagođene za svakog čovjeka koji je hodao i razmatrao svaku riječ naslova koja najbolje opisuje jednog čovjeka. Razočaran, nevjeran, snužden, lijen, agresivan, nedruštven, konfliktan, neodlučan, poročan, mrzovoljan, neprirodan, nezapamćen, nekritičan i poražen, naslovi su postaja kroz koje smo tražili u svojim dušama trenutna stanja i ispravljali ih. Svaka loza raste iz trsa, on brine za nju, vjeruje u nju i bori se za nju. To Krist kroz ove postaje upravo čini za nas. Mi smo njegove loze, katkad zapuštene, zavidimo drugim lozama na njihovom izgledu ili plodu, uspoređujemo se, ali trs nikada neće dopustiti da propadnemo, ta od njega smo potekli.

U postaji šutnje i tišine u kojoj slušamo okolinu mogli smo čuti zvukove koji su nas na početku možda ometali, ali onda smo ušli u tišinu, u šumu, u kojoj su jedini zvukovi bili šumovi lišća i pucketanje grana pod našim ustrajnim koracima. Kroz krošnje koje polako ostaju bez lišća, sunce je neumorno pružalo svoje zrake do svakoga od nas i ipak je uspjelo postići svoj cilj pri izlasku iz šume kada nas je ostatak puta neumorno pratilo. Ispočetka smo možda pomislili da nam smeta, bilo je vruće, ali kao što svaka loza treba sunce da može dati obilat plod, tako je trebalo i ovim mladim lozicama, jer svaku tu zraku poslao je s nekim razlogom.

Nakon prvih sedam postaja voditelj Radovan Librić održao je katehezu na temu gesla u kojoj je naglasio ulogu trsa i ulogu loze. Da iz svake žrtve i iz svakog križa niče nada i novi život pokazao je primjerom stavljanja ljiljana na mjesta Isusovih rana na veliki križ načinjen od trsa.

U Zaboku nas je osim župnika domaćina dočekao i biskup Pozaić, koji je kroz misao "Svaki korak jedna žrtva" dao mladima snage da nakon napornog dana u hodanju shvate svoju žrtvu koju čine hodanjem i razmatranjem kroz postaje.

Večernju misu u Zaboku predvodio je msg. Antun Sente, čuvar nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, koji je u homiliji naglasio važnost odnosa mladog čovjeka i Boga na primjeru odnosa trsa i loze. Mjesto za spavanje ustupila je škola u Zaboku, a domaćini su ujutro pripremili doručak serviran osmijehom za mlade koji su odlučili doći baš u njihovu župu.

Drugi dan puta krenuli smo prema Bedekovčini. Hodanjem tik uz vinograde mogli smo poistovjetiti svoje mlade živote s lozama koje su već za ovo ljeto dale svoje plodove. Ove godine bio je slab urod, žale se vinogradari. Zašto? Puno je detalja koji utječu na plod i urod, baš kao i kod naših duhovnih plodova. Na posljednjem PKP-u napojili smo dušu vodom Boga živoga, a pritom je Bog poslao i kišu. Tako zaliveni plodovi trebaju i sunce kako bi dozrijeli kako On želi. Naše loze treba njegovati, baš kao što vinogradari obrezuju i paze na svaku lozu koja je dio trsa. Tako naše duše trebaju sakrament ispovijedi koja pruža svaku moguću njegu za naše loze kako bi iz trsa mogle crpiti još više dobra i mogle dati još bolje plodove.

Doček u Bedekovčini je bio pun blagoslova. Dolaskom pred završnu postaju jasno su se vidjeli osmjesi domaćina koji su nam pripremili okrepu, a svećenici su blagoslivljali mladost koja je stigla i do posljednje postaje ovog Planinarskog križnog puta. Radost vidljiva i na licima nas i licima onih koji su nas dočekali bili su jasni plodovi ova dva dana razmatranja kroz postaje. Naše loze dale su već sada plod. Pružile su radost župi koja nas je dočekala.

Završnu postaju u crkvi sv.. Barbare u Bedekovčini predvodio je povjerenik za mlade zagrebačke nadbiskupije vlč.Ivica Budinšćak, koji je i predvodio zadnju postaju PKP-a u kojoj je naglašen osjećaj poraženosti. Ali, Gospodine ovo je vrijeme za hrabre i odlučne, za nas. Odlučio si nas staviti u ovo vrijeme, jer si baš nas odabrao za svjedoke vjere ovog doba. Hvala Ti na ukazanom povjerenju, pomozi nam da to povjerenje možemo i opravdati. Učini nas hrabrima mijenjati sebe kako bi mogli mijenjati svijet oko sebe na bolje. Povjerenik je u homiliji naglasio važnost oprosta, riječi "oprosti" koju teško izgovaramo, a to je riječ i osjećaj koji nas čini najvećima.

Zahvaljujemo svima koji su pomogli da se organizira ovaj pohod, župama domaćinima, organizatorima i svakom najmanjem čovjeku koji nam je pružio vodu u selu kad je nismo više imali. Sljedeći pohod je na Hvaru. Što reći osim: "Eto nas Gospodine, idemo za Tobom, idemo s Tobom".

Diana Beganović

 

54. Planinarski križni put

Arhiva 2014

2019

2018

2017

2016

2015

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002