26.06.2014.

Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora na Velebitu

Planinarili i molili se

Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora na Velebitu

Izlet u NP Sjeverni Velebit organiziralo je Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora u vikendu 21. i 22. lipnja, u povodu 15. godišnjice osnivanja Nacionalnog parka. Pedesetak članova, od najmanjih do najstarijih, krenulo je iz Samobora i Zagreba autobusom i nakon dva sata vožnje stiglo do nacionalnog parka Sjeverni Velebit, točnije do parkirališta podno planinarskog doma Zavižan. U blizini samog ulaza u nacionalni park iz autobusa smo ugledali medvjeda, koji se nekim svojim poslom smucao šumom.

Nakon objeda za zajedničkim stolom u sjenici pored parkirališta, ostavili smo stvari u autobusu i uputili se prema okolnim vrhovima. Prvi od vrhova, Zavižanska kosa, pruža se nasuprot planinarskog doma. Slikovit vrh, većim dijelom prekriven travom, s kojeg se otvara dojmljiv pogled na kvarnerske otoke Cres, Krk, Lošinj, Rab, Pag, Goli otok, koji se s te visine (1620 m) čine prilično blizu jedan drugome. Sljedeći je na redu bio Balinovac, nešto zahtjevnijeg uspona zbog izrazito stjenovite staze. Ali, pogled s njega bio je jednako blagotvoran. Teško je bilo odlučiti je li ugodnije promatrati more i otoke s jedne strane ili nepreglednu kombinaciju šume i stijena na obroncima sa suprotne strane vrha.

Nakon Balinovca spustili smo se prema Modrić dolcu, gdje je smješten Velebitski botanički vrt s više od 500 različitih biljaka, tako da se uz stazu koja prolazi vrtom svako malo mogla vidjeti mala tablica sa slikom i imenom biljke. Dio sudionika (roditelji i mlađa djeca) ostao je u vrtu, dok su ostali krenuli prema Velikom Zavižanu. Ne treba ni spominjati da je pogled opet ostavljao jak dojam. Malo duži odmor, druženje, borba s napašću da se ne ubere koji runolist – na vrhu Zavižana ugledali smo ih na nekoliko mjesta.

Uslijedilo je spuštanje i dolazak u dom. Nakon obilne okrepe s grahom i kobasicama, koja je jako prijala na terasi doma, s pogledom na livadu koja prekriva Zavižansku kosu, te na pitoresknu kapelicu u njezinu podnožju, uslijedio je niz planinarskih, duhovnih i zabavnih pjesama koje je naš dežurni gitarist Mario neumorno svirao sve do Časoslova. Molili smo Časoslov i gledali zalazak sunca uz potpunu tišinu planine. Lijepo duhovno iskustvo, koje će svima ostati u sjećanju. Još malo večernjeg druženja na terasi doma pa odlazak na spavanje.

Ujutro smo se Premužićevom stazom uputili prema Rožanskim kukovima. Idejni začetnik, projektant i graditelj staze Ante Premužić, čovjek vrijedan divljenja, kao strastveni zaljubljenik u planinarenje i Velebit 1930. godine bez ikakve pomoći strojeva odvažio se krenuti u građenje staze, koja je danas zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja. Stazom smo stigli do male, ali vrlo pristale i praktično uređene Rossijeve kolibe, obnovljene 2012. godine, gdje smo se sklonili od neugodnog, hladnog vjetra. Manji dio grupe ostao je odmarati u kolibi, a oni vičniji penjaju krenuli su put Rožanskih kukova. Kršoviti, strmi usponi i kameniti vrhovi su zaista iziskivali barem osnovno umijeće penjanja. Zahtjevan teren i divljina Rožanskih kukova ostavili su na sve sudionike upečatljiv dojam.

U podnožju kukova susreli smo se s ostatkom grupe koja je otpočinula u Rossijevoj kolibi pa krenuli do Careve kuće preko Velikog Lubenovca, gdje smo ponovo objedovali za zajedničkim stolom. Pred Carevom kućom ušli smo u autobus koji nas je odvezao do Krasnog, gdje smo slavili svetu misu. Misu je vodio župnik Nikola, čija je jednostavna, prigodna propovijed, u kojoj smo doznali još poneku informaciju o Velebitu, bila prikladan završetak ovog lijepog izleta.

Andrija Vukušić

FOTO: Pred Rossijevom kolibom

 

Hrvatsko planinarsko društvo sv. Patrika iz Samobora na Velebitu

Arhiva 2014

2019

2018

2017

2016

2015

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002