Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Kuća susreta Tabor proslavila 15 godina postojanja

Imalo je smisla potrošiti se za sve što radim

Što je Kuća susreta Tabor u Samoboru zaista nije potrebno pojašnjavati u nekim podužim uvodnim rečenicama. Mnogo je onih koji su u nju došli ili svratili i koji se u nju uvijek s radošću vraćaju. Mnogi vjernici u njoj nalaze dodatno nadahnuće ili utjehu, oni posrnuli se dižu i dodatno osnažuju vjeru. I tako već 15 godina. Te godine kao da su proletjele u trenu. Još početkom 1997. godine u ovom objektu u Samoboru bili su prognani franjevci iz Bosne i Hercegovine, a po njihovom povratku sve je dobilo novi smisao. Zasluge za to pripadaju pateru Zvjezdanu Liniću, koji je s nama podijelio sjećanja na te početke Tabora.

Počeli smo skromno

- Okolnosti te 1997. godine bile su da su bosanski franjevci i njihova teologija bili ovdje do Uskrsa. Oni su se vratili u Sarajevo, a ovoj je kući trebalo naći novi smisao, jer ako nikoga nema u njoj onda propada. Ponudio sam se za ove susrete i prvih godina bilo je to vrlo skromno i teško. Kuća je bila derutna pa ju je trebalo popravljati te dati smisao i osmisliti sadržaj. Prve dvije – tri godine skromno i puno smo radili na obnovi objekta. U ovoj je zgradi nekada bilo i sjemenište, postojale su zajedničke sobe i zajednički sanitarni čvorovi, ali oni nisu bili primjereni za današnje standarde boravljenja, osobito što su na seminare dolazili i muškarci i žene. Bilo je očito da treba preurediti sobe i da svaka ima svoj sanitarni čvor. Sve je to bio velik trošak, jer smo još išli podići jedan kat s 12 soba za stambene potrebe. Bio sam bojažljiv zbog tih velikih troškova, jer se s tim nikad nisam bavio, uvijek mi je prioritet bila duhovna obnova i seminari, a tada sam se našao u situaciji da se brinem o financiranju i ostalim stvarima. No, u tim početnim dilemama poslušao sam savjet jednog mudrog čovjeka koji me je pitao koliki mi je početni kapital i kada sam mu rekao da će mi naša provincija osigurati tadašnjih 100.000 njemačkih maraka, on je rekao da krenem u projekt. Sjećam se da sam tih prvih godina držao seminare i meditacije u kući, a kompresori su rovali. No, ljudi su vidjeli da se radi i pomagali su da se skupljaju sredstva. Tada sam puno putovao, obilazao i držao seminare, sredstva su kapala i uspjeli smo urediti novi krov i fasadu, preurediti sobe i sanitarne čvorove. Radilo se puno i jako te je kuća osposobljena – kaže fra Zvjezdan i dodaje...

- Za mene je ovo čudo Božje, jer znam kako je počelo, kako je na početku bilo teško, mada sam to sam predložio poglavarima i stavio na raspolaganje. Sjećam se tih prvih seminara na kojima je bilo 20-ak ljudi, ali bili su vrlo lijepi i neki ih se sjećaju s radošću i nostalgijom, jer su sada znatno masovniji. Tada smo te 1997. prvo razgovarali o registraciji kuće i prijavi nove crkvene djelatnosti. Bio sam novi subjekt u tom poslu pa je trebalo napraviti pečat, registraciju i sve ostalo.

Nekoliko ideja o imenu

Odmah je odlučeno da to bude kuća susreta, ali još nismo bili odredili ime. Na početku sam bio za Emaus, ali tada je Kursiljo već imao kuću tog naziva u Hrvatskom Leskovcu. Sviđalo mi se i ime Betanija, ali već su postojale dvije - tri kuće s tim imenom. Tako smo došli do imena Tabor i ono se iskristaliziralo kao najbolje, osobito u tom evanđeoskom sadržaju kojeg naglašavam. Tabor je brdo preobraženja i ljudima koji se žele obnoviti i obratiti ono ima jako značenje. Zanimljivo je da je Samobor tada još imao i Vojarnu Taborec (sada bivšu), ali tada za to nisam ni znao, no nije bilo ni kolizije. Tako je registrirana i krenula Kuća susreta Tabor – svjedoči fra Zvjezdan Linić.

U ovih 15 godina u Taboru je oduvijek vladalo posebno ozračje, međusobna prisnost i povjerenje, razvijalo se i prijateljstvo. Fra Zvjezdan kaže...

- Dogodi se osobna povezanost s vjerničkih potrebama da napune duše i srca, osjete valjda u tom mom poslanju ljubav koja ih ponese, a i ja ih zavolim pa se uspostave srdačne veze. Meni je zbog toga drago, a posebno mi je ovaj obljetnički dan ispunjen (proslava je održana 6. kolovoza, na svetkovinu Preobraženja Gospodinova), jer sam povezan sa zahvalnošću Bogu za ovih 15 godina Tabora. Mislim da je ova kuća divna s obzirom da je blizu Zagreba, u centru Samobora koji je sam po sebi divan, a opet ste u parku, u miru. Meni je odmah na početku bilo divno što su mi projekte obnove izradili ljudi iz jedna tvrtke u kojoj je jedan od šefova bio inženjer koji je radio konstrukciju zgrade u njenoj samoj izgradnji, a kao projektant je bila aktivna i njegova žena. Oni su mi sve to napravili kao da su radili svoje.

Od tih početnih seminara s 20-ak ljudi došlo se do situacije da se na seminarima uvijek traži slobodan krevet više i da je dvorana postala pretijesna da primi sve one koji žele poslužati fra Zvjezdana.

- Moram reći da je objekt projektiran i napravljen jako lijepo, kuća je svijetla i prohodna. U njoj normalno može spavati 120 ljudi, ali možete vidjeti u dvoranama i sobama dodatne madrace, jer ljudi su zadovoljni i najskromnijim ležajem samo da mogu biti ovdje tri ili četiri dana za vrijeme seminara. Tako se ovdje može smjestiti i do 150 ljudi. No, oni koje ne možemo primiti ovdje smještaju se u samoborske pansione, hostele i hotele. Mislim da tako i grad ovime dobiva na turističkoj i ekonomskoj komponenti. Volio bih da možemo primiti i više ljudi, ali to fizički više nije moguće ostvariti. Razmišljao sam i o većoj dvorani, jer u ovu sada može stati do 350 ljudi. No, zato prema potrebi postavimo video zidove tako da se sve može vidjeti i čuti i u kapelici i na hodnicima. Na ovom seminaru koji se veže na proslavu 15 godina Tabora, ovdje je bilo više od 800 ljudi, a svi su sve mogli vidjeti i čuti. Kada razmišljam o novoj dvorani onda me poglavari, naši provincijali upozore da to ne bi bilo razborito, kažu mi da sve to ide dok sam ja tu, a ja sam ipak već stariji čovjek koji se može i umoriti pa ih brine što će se tada dogoditi. No, uvjeren sam da među braćom ima dovoljno sposobnih ljudi koji imaju svoju karizmu i mogu nastaviti dalje. Ne očekujem nikakva nasljednika sličnog meni, nego neka svatko razvija svoju karizmu i neka radi na svoj način – ističe fra Zvjezdan.

Kuća je ispunila ulogu

Važno je napomenuti da je Kuća susreta Tabor ispunila svoju ulogu.

- U ovih 15 godina računam da je kroz kuću i seminare prošlo između 200.000 i 250.000 ljudi. To za mene velika milost, jer se događaju divne stvari. Možda sam subjektivan, ali i godinama nakon seminara dobivam pozitivne odjeke, pisma, svjedočanstva, neki ponovno dolaze da bi javno izrekli svoja svjedočanstva o promjenama u životu na bolje, dolaze zahvaliti Bogu na ozdravljenjima, osobnim milostima, na oslobađanju od nekih poroka. To i je ono za što Tabor služi i zbog čega se vrijedno žrtvovati i dati.

No, nisu seminari i meditacije u Kući susreta Tabor jedine obveze fra Zvjezdana.

- Meni je još lijepo i što imam osobe koje sam tu i zaposlio pa im sada mogu povjeriti sve te materijalne brige kada se nešto pokvari i treba popraviti, kupiti nešto novo. Oni me informiraju o tome i kako se novac utrošio, ali sretan sam što se mogu potpuno posvetiti duhovoj strani. Otprilike 60% svog radnog kapaciteta posvetim Tabor, a ostalih 40% na druge obveze, prije svega putujem u druge krajeve, najviše po Hrvatskoj, potom u Europi. Gotovo da i nema odmora. No, volim reći da kada radiš ono što voliš kako ti je to kao odmor. Nemam radnog vremena, ali moram priznati da mi godi kada dođe dan u kojem nemam obveza. No, i tada se već razmišlja što napisati u kolumni za Glasnik pa za Večernji list. Sada me svaki dan očekuje i po 30-ak pisama i e-mail poruka na koje trebam odgovoriti. Tu je sada i Facebook stranica tako da stalno ima obveza, jer se sve više ljudi javlja i pita za savjet i svoje potrebe – pojašnjava nam fra Zvjezdan.

Ovih 15 godina Tabora nije jedina obljetnica kod fra Zvjezdana Linića ove godine.

- Početkom srpnja proslavio sam i 45 godina od mlade mise i to u svoj rodnoj župi Grobnik kod Rijeke. Inače sam mladu misu imao na Trsatu, ali on je sada zauzet s hodočašćima pa mi je ljepše otići u rodnu župu gdje sve prođe vrlo lijepo. Došlo mi je puno prijatelja, samo iz Tabora išla su četiri autobusa, a uz pomoć prijatelja i obitelji svi su dobili ručak, tako da sam bio vrlo sretan. Čak je i glumačka družina koja me prati izvela kraći skeč, ljudi su govorili o svojim svjedočanstvima kada sam ih pozvao, tako da mi je sve zaista bilo vrlo lijepo i prijateljski. Drago mi je što je i izdavačka kuća koja objavljuje moja djela pozvala moje prijatelje koji su pripremili knjigu tih svjedočanstava o meni i to me vrlo razveselilo, jer mi sve to govori da ima smisla što radim i da se ima smisla potrošiti za sve to – zaključuje fra Zvjezdan Linić.

M.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)