Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Na Vugrinščaku održano 7. izdanje Bitke kod Samobora

Opet su slavili Vitovčevi vitezovi

Kad se 2006. godine počelo s uprizorenjem Bitke kod Samobora, odnosno sraza između vojski kraljice Elizabete i poljskog kralja Vladislava Jagelovića koji se dogodio na području Samobora 1441. godine, teško je bilo naslutiti da će u svom sedmom uprizorenju to postati punokrvna, izuzetno posjećena turistička manifestacija. Te 2006. na Vugrinščaku se smrzavalo tek par stotina posjetitelja koji su tamo bili uglavnom "po službenoj dužnosti" (učenici koji su imali sat povijesti na otvorenom, novinari i pokoji putnik-namjernik), a za dočaravanje velebnog i krvavog srednjovjekovnog sukoba trebalo je imati popriličnu dozu maštovitosti, jer su u uprizorenje bitke bili uključeni paintballaši, nekoliko konjanika, par mačevaoca i lokalni steličari. Autorica ideje oživotvorenja Bitke kod Samobora Ivanka Brekalo te je godine tek skromno ustvrdila kako se nada da će obilježavanje bitke postati tradicija.

Danas, pak, Bitka kod Samobora okuplja više samih sudionika manifestacije nego što je 2006. uopće bilo posjetitelja. Čak 300-tinjak vitezova, mačevaoca, streličara, kuburaša, konjanika, ranarnika, opslužitelja bojnih sprava poput katapulta i balista, logističara zaduženih za utvrđivanje, paljenje strijela i vatrenih projektila... dalo je u nedjelju, 4. ožujka, sve od sebe kako bi nekoliko tisuća posjetitelja na Vugrinščaku na sat-dva preselilo u 15. stoljeće. Sukobljene strane i ove su godine odglumili, i pritom prikazali svoje umijeće u kretanju i baratnju teškom srednjovjekovnom opremom, članovi Vitezova zelingradskih, Družina zlatnog kaleža, Red srebrnog zmaja, Koprivnički mušketiri i haramije te skupina Anno Domini iz Koprivnice. Svoju asistenciju stvaranju povijesne pozadine sukoba ponudili su i članovi Kuburaškog društva Gromovnik, samoborski "matičari" te samoborski glumci amateri (Sara Čučić, Ivan Bišćan, Damir Šoić, Zlatko Vrbančić, Alen Koletić, Zoran Perović i Luka Kazimović) pod paskom redatelja Damira Čučića.

Nakon što su i po sedmi puta slavile snage kraljice Elizabete (u stvari osmi, ako brojimo i stvarnu, povijesnu pobjedu iz 1441.), odnosno grofovi celjski predvođeni vojskovođom Ivanom Vitovcem, bojno polje okupirale su miroljubive snage Lipicanske barkone raskoši, koji su demonstrirali koreografiranu bajku u kojoj se iz prve ruke mogao doživjeti sklad jahača i konja. Prije same bitke uživati se moglo u vještinama samoborskih žonglera te dvorskim plesovima Plesne grupe Burka, a gotovo čitav dan trajao je i Srednjovjekovni sajam. Osim što se na njemu moglo uživati u kupovini "srednjovjekovnih" proizvoda, od hrane, preko kozmetike do oružja i oruđa, moglo se sudjelovati i u brojnim radionicama, ali i kušati ječmenu kašu pripravljenu po tradicionalnom srednjovjekovnom receptu, baš onako kako su to radile naše praprapraprapraprabake. Pomfrita nije bilo.

Također se razgledati mogla i izložba fotografija mlade autorice Ivane Pavlović s prologodišnje Bitke kod Samobora, a za očekivati je da će i naredne godine Bitku pratiti izložba atraktivnih forografija, s obzirom da je ova manifestacija jedna od onih koja mami velik broj fotografa te je tako i ove godine rijetkost bila vidjeti posjetitelja bez opreme za fotografiranje. S druge strane, sve veća posjeta nužno dovodi i do sve većih problema u nalaženju prostora oko samog bojišta za sve oni koji žele vidjeti uprizorenje bitke, no to su već slatke brige organizatora. Spomenimo na kraju da su, uz muzej, doprinos u organizaciji Bitke dali Grad Samobor i samoborska Turistička zajednica te udruga Oživljena povijest i Vitezovi zelingradski.

K.S.

Povijesna pozadina

Kako bismo uravnotežili turističku stranu Bitke kod Samobora s onom edukativnom, povijesno utemeljenom, podsjetimo da se uprizorenje odvija na temeljima događanja iz sredine 15. stoljeća. Tada su, smrću Albrehta Habsburga, nastale silne borbe u Hrvatskoj i Ugarskoj za nasljedstvo prijestolja. U toj borbi s jedne strane bili su celjski grofovi, koji su podupirali kraljicu udovicu Elizabetu, dok su s druge strane bili poljski kralj Vladislav Jagelović i njegove pristaše. Kao svoju prednju stražu poljski je kralj poslao Stjepana Banića od Lendave u Hrvatsku koji je prodro sve do Samobora, gdje se na samu Pepelnicu, 1. ožujka 1441., sukobio s Ivanom Vitovcem, vojvodom celjskih grofova. Kod močvara što su ih tada kod Samobora činile Sava i Gradna dogodila se krvava bitka, koja je završila porazom vojvode Stjepana Banića, a nama omogućila turističko-povijesnu manifestaciju kakvu imamo danas. Što bi rekli, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)