05.02.2008.

Darko Vrkljan u Samoboru, nakon dugo godina, obnovlja letačku tradiciju

Povratak zaboravljenoj tradiciji

Darko Vrkljan u Samoboru, nakon dugo godina, obnovlja letačku tradiciju

Sportsko zrakoplovstvo i klasično letenje na području Samobora i okolice kao da nikada nisu postojali. Tragovi polako nestaju. Nitko o tome ne priča i ne piše. No, istina je malo drugačija. Osobu koja je istraživala zrakoplovnu povijest Samobora, a ima zanimljive planove i za njenu budućnost, pronašli smo u Farkaševcu. Gospodin Darko Vrkljan je osobno inicirao razgovor o ovoj zanimljivoj temi, ustupivši nam i nekoliko fotografija.

- Ima li Samobor zrakoplovnu tradiciju?

- Odgovor će iznenaditi mnoge, a glasi da. No, ona je, iako nevelika, potpuno zanemarena i prepuštena zaboravu. Sve je započelo u Drugom svjetskom ratu otvaranjem jedriličarske škole i letjelišta u samoborskom polju Šikava. Na žalost, jedrilice i hangar su uništeni tijekom ratnih operacija. Jedan samoborski obrt je čak izrađivao i drvene propelere. Poslije rata uslijedili su padobranski skokovi, državna modelarska natjecanja uz prugu, a tijekom pedesetih je izgrađen i veliki hangar u blizini željezničke postaje Domaslovec. Stjecajem niza okolnosti, nikada nije zaprimio zrakoplove. Ostali su samo betonski temelji – jedini "spomenik" samoborske zrakoplovne tradicije. I to bi, uglavnom, bilo sve.

- Recite nešto o vašem osobnom angažmanu u zrakoplovstvu.

- Još kao gimnazijalac, daleke 1979., prvi puta sam skočio padobranom iz dvokrilca AN-2, a zatim nastavio letjeti na 3 tipa jedrilica. Let u jedrilici bez motornog pogona i uz korištenje prirodnih sila uzgona je teško opisati. To je neizlječiva zaraza, baš kao i sama ljubav prema letenju koja je najčešće neuništiva. Trenutno letim na Cessni C-172 i ultra-lakom zrakoplovu AE-209.

- Prije razgovora o aeroklubu, upoznajte nas s globalnim trendovima razvoja rekreativnog letenja.

- Rekreativno letenje (nazovimo ga tako) se opredijelilo za jeftinije zrakoplove koji koriste pristupačnije pogonsko gorivo, imaju manju potrošnju i znatno skromnije zahtjeve održavanja. Daleko su tiši, a istovremeno sigurni i pouzdani. Sama činjenica da se i vodeći proizvođač lakih zrakoplova GA (General Aviation), američka Cessna, odlučio za proizvodnju ultra-lakog modela C-162 Skycatcher (u SAD je to kategorija LSA- Light Sport Aviation) i da je u samo dva tjedna naručeno čak 720 komada govori sama za sebe. Cijena po komadu, za prvih 1000 naručenih iznosi 78.100 eura, a proizvodnja se iz Kansasa seli u Kinu. Proizvodnja i prodaja ultra-lakih zrakoplova u Europi raste iz dana u dan. Hrvatske u cijeloj toj priči, na žalost, gotovo da i nema.

- Aeroklub Samobor – kako i zašto?

- Već se nekoliko godina bavim idejom osnivanja klasičnog aerokluba u Samoboru i otvaranjem sportskog letjelišta na području grada. Posebno naglašavam ovo 'klasičnog', budući da već postoji zrakoplovni klub Parafreek (paraglajderi). Osobno sam dosta istraživao, lobirao i radio na tome te jedva čekam da cijela stvar krene. Pitanje postojanja aerokluba unutar jedne urbane sredine je nedvojbeno. Dokazi su u neposrednoj blizini - Zagreb, Zaprešić, Jaska, Velika Gorica... Ili, pak, Varaždin, Čakovec, Ludbreg, Koprivnica, Krapina, Ivanić Grad, Popovača... Samobor kao da ne postoji. Naše kašnjenje za drugim gradovima treba pretvoriti u prednost i izbjeći klasične pogreške, koje i danas prate većinu hrvatskih aeroklubova. Očekujem nesebičnu potporu gradskih vlasti i lokalne zajednice. Aeroklub će privući mladu populaciju i dodatno doprinijeti urbanoj slici grada. Ciljana skupina su prvenstveno srednjoškolci. Bit će usmjereni na relativno novu, izazovnu, mentalno i fizički zdravu i motivirajuću aktivnost. Radnim danima će pohađati večernju nastavu u prostorijama aerokluba, a vikende će provoditi na letjelištu. Tamo će letjeti, vježbati, baviti se sportom i družiti. Ljeti će kampirati i letjeti po domaćim i inozemnim letjelištima. Za drogu i alkohol neće imati vremena.

- Kakve su vaše prognoze u svezi odaziva i samog procesa osnivanja samoborskog aerokluba?

- Iako smo mali grad, uvjeren sam u velik odaziv zainteresiranih, prije svega mladih Samoboraca. Mladi su uvijek bili sila uzgona u zrakoplovstvu. Predviđam školovanje prve generacije samoborskih pilota jedrilica tijekom 2009. godine. Time bismo nastavili tradiciju, ojačali temelje aerokluba mladim pilotima i trasirali smjer njegovog budućeg razvoja. Bio bi to klasičan aeroklub, kakvih je bezbroj po cijelom svijetu. Ovisno o interesu i mogućnostima, imao bi svoje sekcije, svoj hangar i svoje letjelište. Postoji grupa ljudi koji su aktivni u letenju, a koji su iz Samobora. Ona će biti okosnica aerokluba, a sigurno će se povećati nakon objave ovog članka. Njima će se pridružiti oni koji ili ne lete aktivno ili pak ne lete nikako, ali su zrakoplovni entuzijasti. Tu su i piloti koji nisu iz Samobora, ali su u njega zaljubljeni, stalno ga nadlijeću i spremni su se uključiti i pomoći. Najteži dio posla će biti borba za letjelište. Ono što treba Samoboru je samo jedna najobičnija, ravna i široka livada sa svim potrebnim papirima. Ona će se odlično uklopiti u sliku zelenog Samobora. Tu je pomoć i potpora Grada odlučujuća. Bez letjelišta sve pada u vodu. Hangar je najmanji problem. I, konačno, nabava prvog samoborskog zrakoplova, bazirana na donatorskoj akciji, bit će završetak cijele priče. Ako me pitate treba li Samoboru aeroklub, imam tisuću razloga za odgovor 'da', a niti jedan jedini za odgovor 'ne'.

- Na koncu, vaša poruka čitateljima?

- Umjesto poruke pozivam sve zrakoplovne entuzijaste, bili oni stari zračni asovi s tisućama sati leta ili pak neiskusne cure i dečki sa samoborskih ulica koji žele ostvariti snove i poletjeti u nebo, da se pridruže i podrže akciju osnivanja aerokluba u Samoboru. S aeroklubom mladi Samobora će otkriti novi svijet znanja i vještina. Samo u svom aeroklubu i na svom letjelištu možemo biti potpuno aktivni, sretni i slobodni. Svi koji žele pomoći neka se slobodno jave. Čvrsto vjerujem da će kroz koju godinu iznad Samobora letjeti samoborski zrakoplov i da će se u smiraj dana prizemljiti na travnatu stazu samoborskog letjelišta. Do tada, ostaje nam da zasučemo rukave i prihvatimo se posla. On je velik, zahtjevan i dugotrajan. Cilj nije predaleko, baš kao ni nebo. Tu je, na dohvat ruke.

Mato Šipuš

 
05.02.2008.

Marija Karamatić vlasnica je Salona cvijeća Orhideja

Cvjećarica bez omiljenog cvijeta

Marija Karamatić vlasnica je Salona cvijeća Orhideja

Salon cvijeća Orhideja nezaobilazno je mjesto za sve koji su ikada došli u prigodu izraziti se cvijećem. Bilo da se radi o vjenčanim buketima, vijencima, aranžiranju poklona ili cvijetnim aranžmanima, Orhideja je prepoznata kao mjesto koje sve što je vezano uz cvijeće može ponuditi na najkvalitetniji mogući način. I brzo, pogotovo ako prije toga odradite dogovor na 3365-255 ili 3366-019. "Glavni krivac" za to što je pomalo zaboravljena vještina komunikacije bojama latica u Gajevoj bb i Mercator centru itekako živa je vlasnica Orhideje Marija Karamatić, koja svoju ljubav prema cvijeću uspješno njeguje i širi već 30-ak godina.

- Kad ste se počeli baviti cvijećem?

- Prije dosta vremena. Prije 30-ak godina. Nije bio plan, ali kad sam upoznala gospođu Mirjanu, cvjećarku iz Samobora, zaljubila sam se u taj posao. Naravno, postoji srednja škola za cvjećara i tamo se uče prve stvari, ali u zadnje vrijeme je dosta loša zato što je malo prakse pa djeca uopće ne stignu naučiti sve što je potrebno. Inače, išla sam u upravnu školu, ali sam kod gospođe Mirjane počela pomalo upoznavati se s tim svijetom i jako mi se dopalo. Radila sam kod nje i u stvari sam se pripremala da budem obrtnik. To sam baš htjela – prvo učiti pa onda otvoriti nešto svoje. Biti sam svoj gazda.

- Prva vlastita cvjećarna i dalje radi?

- Otvorena je u Gajevoj, kod robne kuće i još uvijek je tamo. Sad smo na dvije lokacije, jer smo otvorili i u Mercator centru, pa je malo teže sve iskoordinirati. No, mora se, jer naš posao nije unosan, okrene se dosta cvjeća, a ne toliko novca pa treba puno raditi. Uz mene radi još četvero djelatnika, a trenutno imamo i jednog dečka i jako smo njime zadovoljni. Ima stvarno veliku želju. I djevojke koje imam stvarno rade prekrasno, mlade su, brzo uče. Zadovoljna sam njima, a i one su kod mene zadovoljne. Jako je teško naći dobre djevojke koje slušaju. Dvije su došle iz škole, ali sa svima treba raditi.

- Koliko uopće ima mladih cvjećara koji izlaze iz škola?

- Ne puno i uglavnom se radi o tome da je rijetko tko zainteresiran za cvjećarski posao. Više se upišu u tu školu zato jer nemaju gdje i normalno da im se ne da ni učiti. Završe tu školu, ali nakon toga se ne žele time baviti, a i ne možete naučiti nekoga nečemu što ne želi naučiti.

- Što se sve nudi u vaše dvije cvjećarne?

- Radimo aranžmane za sve prigode - od rođenja do kraja. Imamo i umjetne cvjetne anažmane, odnosno, aranžmane od umjetnog cvijeća koji su dosta traženi kada ljudi trebaju nešto za groblje, na primjer. Kod nas se može kupiti i bilje u tegli. Ponuda je ista u obje cvjećarne, samo što je u Mercator centru nešto veća, jer je tu i veći prostor, a i veći je promet, jer ljudi se lagano sele u centre. Naravno, preporuča se da se unaprijed dogovori izrada aranžmana, pogotovo za vjenčanja i krštenja.

- I dalje i sami radite aranžmane?

- Da, to je nešto bez čega ne mogu. Ono što napravim, to je to, to je prva ljubav i moram raditi. Može se naučiti, ali morate imati to u sebi. Ili morate sjesti i učiti. Srećom, kod aranžiranja cvijeća ima puno slobode, može se puno kreirati, može se dosta toga izmišljati i raditi, samo treba puno volje. Srećom, meni su kontakti s ljudima i izrada aranžmana najdraži. Cvijeće kao cvijeće mi je isto predivno, obožavam ga, svaki put nešto novo, drugačije, svježe.

- Imate omiljeni cvijet?

- Nemam.

- Pa otkud orhideja u imenu cvjećarne?

- Rekla bih da je orhideja najkvalitetniji cvijet. U vrijeme kad smo otvarali je bio pojam cvijeta i ako bih birala nešto kvalitetno, trajno, izabrala bih orhideju. Orhideje su posebne, davale su se damama u posebnim prilikama.

- Znaju li kupci kada se poklanja koji cvijet, koliko poznaju simboliku cvijeća?

- Mogu reći da u Samoboru ljudi još uvijek gledaju, na primjer, kome kupuju žuto cvijeće, kome crveno... Ljudi vole cvijeće, pogotovo u posebnim prigodama. Imali smo 8. mart, imamo ga doduše i danas, samo smanjeno i nije mart. Ali, došlo je Valentinovo. Dan kad muškarci kupuju cvijeće, dan kada se proda najviše ruža.

- I kad skoče cijene ruža?

- Cvijeće ima sezonsku cijenu. Na primjer, sad za Valentinovo će ići prema gore, jer nam u nabavi podignu cijene i prisiljeni smo ih pratiti. To je tako u cijelom svijetu. A što se tiče naše uslužne cijene, nju ne dižemo već godinama, jer nemamo kud. Situacija je takva, novca nema, konkurencije ima, praktički radimo ispod cijene. No, kad se pogleda sve zajedno, mislim da imamo primjerene cijene. Za ono što nudimo su nam cijene stvarno konkurentne. U Samoboru i Svetoj Nedelji, na primjer, ima 28 cvjećarni. To je puno, velika je konkurencija, jer se stalno otvaraju nove cvjećarnice, dolaze novi ljudi. Doduše, ima još uvijek i cvjećarnica s iskustvom kao što je naša, ali ne tako puno.

- Planovi? Možda nova cvjećarna?

- Razmišljala sam, ali i odustala. Fizički je to malo teško izdržati. Iako bih voljela. No, stara cvjećarnica se seli. Bit će na istoj lokaciji, samo malo pomaknuta. To je stvar Grada, jer im smeta zbog radova pa je rečeno da će nas pomaknuti. Bit ćemo zatvoreni par mjeseci, dok se radovi ne završe. Osobno, voljela bih smanjiti svoje radno vrijeme, ali to je nemoguće. Nemam slobodnog dana, radimo i nedjeljom i u stvari stalno očekujemo da će ukinuti rad nedjeljom. Mislim da ti trebalo. Bez obzira što imamo dobar promet nedjeljom, mislim da bi ona trebala ostati za odmor i obitelj.

Kruno Solenički

Nadzorni odbor

- Predsjednica ste Nadzornog odbora Udruženja obrtnika Samobor u dva mandata. Veliko povjerenje imaju u vas?

- Izgleda da da. Nadzorni odbor uglavnom kontrolira financije, kako se troši novac i slične stvari. Mogu reći da nema nikakvih problema, radi se stvarno profesionalno, nema potrošnje bez kontrole. Imamo dosta druženja u udruženju, sastanci su stvarno česti za svaku sekciju tako da nam ništa ne promakne što se tiče novih zakona ili pravilnika, sve uspijemo dogovoriti.

Uskoro cvijetni kutak

- Spomenuli ste 28 cvjećarni na području Samobora i Svete Nedelje. Kako su one organizirane?

- Imamo sekciju unutar UOS-a, koje sam ja predsjednica. Nama je malo teže organizirati sastanke pa ih je možda i manje nego što bi trebalo. Kod nas je, naime, specifično da u dosta cvjećarni radi samo jedna osoba tako da ne mogu baš samo tako doći na sastanak. Inače, ove godine planiramo napraviti nešto u gradu, organizirati i urediti možda neki kutak u gradu. Vidjet ćemo, još planiramo.

 
05.02.2008.

Fašničke spelancije Ljubice Braje u Samoborskom muzeju

Ljubica - prava fašnička zaljubljenica

Fašničke spelancije Ljubice Braje u Samoborskom muzeju

Ljubica Braja vrlo je dobro poznata većini Samoborki i Samoboraca, osobito onima koji su na bilo koji način bili vezani uz volontiranje i humanitarni rad. Posebna je njena uloga i u radu Kluba starijih osoba, u kojem djeluje više od 30 godina. Budući da je Klub starijih osoba uvijek bio rado viđen gost Samoborskog fašnika, vrlo je lako otkriti vezu Ljubice Braje s fašničkim spelancijama, a onda je bilo lako sve to i prezentirati na prigodnoj izložbi u Samoborskom muzeju.

Zapravo, prve aktivnosti tadašnji Gerijatrijski klub Samobor bilježi 1975. godine, a već sljedeće godine stižu i prve nagrade za masku Emancipirana žena, tadašnjeg tjednika Vikend (s jedne strane našminkana zgodna poslovna žena, a s druge domaćica na koju su prikvačene rajngle i kuhače). Potom svake godine ide druga priča, uvijek iznova aktualna i maštovita. Nižu se slike povorki u kojima se prikazivala predizborna svadba, izbor za miss penzionera, đački ispiti i mnoge druge slike, a nizale su se i nagrade. Srećom, većina je dokumentirana i može se vidjeti na izložbi.

Valja reći kako se u katalogu koji prati izložbu može zamijetiti i podatak da Ljubica Braja na Fašniku sudjeluje gotovo od obnavljanja te tradicije 1963. godine, šijući kostime za sebe i svoje prijatelje te nastupajući. Nezaobilazna su i brojna gostovanja u drugim gradovima diljem Hrvatske u kojima se promovirao Samoborski fašnik. Valja reći i da se gospođa Braja bavi pjesništvom, napisala je dva igrokaza, a za sve što je činila na Fašniku, u Klubu starijih osoba i za ukupan humanitarni rad nagrađena je 2004. godine godišnjom nagradom Grada Samobora.

M.Š.

 

Darko Vrkljan u Samoboru, nakon dugo godina, obnovlja letačku tradiciju

Marija Karamatić vlasnica je Salona cvijeća Orhideja

Fašničke spelancije Ljubice Braje u Samoborskom muzeju

Arhiva 2008

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2007

2006

2005

2004

2003

2002