Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Na poziv Mladena Šančića u Samoboru je gostovao Semmy Schilt, nova zvijezda UFC-a

Kralj K1 u Samoboru

Tko je nosilac najviše svjetskih i europskih titula u borilačkim vještinama? Oni koji redovito gledaju Eurosport znat će odgovor odmah, jer je dotični 32-godišnji Nizozemac nova zvijezda UFC-a, najžešće lige gladijatora u osmerokutnom žičanom kavezu. Rekli bi oni koji se sjećaju starih karate filmova – oktogonu. Riječ je, naravno, o Semmyju Schiltu, visokom 212 centimetara i teškom 132 kilograma. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali Schilt je dvostruki prvak svijeta u K-1, dvostruki prvak svijeta u teškoj kategoriji K-1, trostruki "kralj pancrasea" (japanska mješovita borilačka vještina), dvostruki prvak svijeta rijetke karate discipline daidojuku i europski prvak ashiharu karatea. U K-1, Prideu i UFC je ostvario preko 50 pobjeda, a našao se u Samoboru nakon ljetne škole kyokushinkai karatea koji u našem gradu ima tradiciju dugu više od 30 godina.

Zanimljivo je da je školu i Samobor pohodio i legendarni Jon Bluming, jedini bijelac nosilac 10. dana crnog pojasa kyokushinkai kana na svijetu, svjetski judo prvak još 1956. godine, tjelesni čuvar nizozemskog princa Bernharda, i, u dobi od 74 godine, vođa amsterdamskog Hard Core Teama koji visoko kotira u Prideu i Ultimate Fightu.

Već kod upoznavanja Schilt, visoki plavokosi dugajlija miroljubiva smješka, daje do znanja da su Holandezi ovdje zahvaljujući pozivu Mladena Šančića, uz Nenada Šančića, šefa Kick Boxing Kluba TNT. Šančić je Samoborac poznat izvan naših granica, jedan od šačice Europljana koji je dosegao 7. dan u kyokushinkai karateu, disciplini koja je poznata po surovosti i bushido principima. I Schilt govori o Šančiću s poštovanjem. Impresioniran sam, jer je nekako teško vjerovati da je netko tko u, recimo, Nizozemskoj, uživa velik ugled, tu, iz "našeg sokaka".

Zanimalo me što Schilt misli o ulozi duhovnosti i spirita (vrlo čest izraz u kyokushinkaiu koji se odnosi na stav koji propovijeda napor do krajnjih granica, neodustajanje od borbe i onda kada se čini beznadežnom, op.a.) kod teških borbi u Ultimate Fightu.

- Mi smo odgojeni u spiritualnom ozračju. Karate je za nas bio duhovna disciplina, put do samokontrole. Zato i danas smatram da su koncentracija i kontrola uma i disanja ključan faktor kod borbe. Koncentracija omogućava kretanje kojim se može na neki neobičan način anticipirati što će učiniti protivnik djelić sekunde prije no što on napravi potez kojime te može nokautirati ili ti zadati kakav gadan "low kick". Fizička se spremljenost, dakako, kod ovakove borbe takoreći bez pravila, podrazumijeva. No, kada trenirate, ne smijete ni u kom slučaju mrziti protivnika. To zamućuje percepciju, čini borbu osobnom, oduzima joj ono savršenstvo koje ona predstavlja kada dolazi iz čistog uma. Netko je toga svjestan, drugi nije, ali je moguće da nesvjesno reagira upravo tako. Pobijediti čovjeka ne znači osakatiti ga ili mu nanijeti zlo. Borba je simulacija života kao takvog koji je nemilosrdan i zahtijeva od svakoga maksimum. Zato su pojmovi duhovnosti, suosjećanja i borbe, kumitea, sasvim spojivi.

Sjedamo za stol na terasi Garni Hotela i polako ispijamo kavu. Semmy Schilt izmjenjuje nekoliko rečenica s Blumingom, koji se rado uključuje u razgovor i objašnjava da je danas sve preuzeo novac, a entuzijazma i duhovnosti je sve manje. Schilta izdvaja kao osobu koja još uvijek pripada onoj "staroj školi" koja je počela odumirati pred kraj života tvorca ovog stila, Masutatsu Oyame. Sve je, kaže Bluming, preuzela jakuza (japanska mafija, op.a.) i od toga stvorila brand koji je privukao Amerikance i Europljane, a s njima i milijune dolara. Nakon njegove smrti pod nejasnim okolnostima (službena verzija je karcinom gušterače, op.a.), Oyaminoj obitelji nije ostalo ništa. Dakako, odlazak Oyame je bio fatalan za cijelu školu koja se pomalo preselila na Zapad, a s novim se trendovima priključila K-1, Prideu i Ultimate Fightu. Sada Zapadnjaci na negdašnjem monopolu japanskih majstora zarađuju neuporedivo više od Japanaca, čija je fizička građa takva da ne mogu konkurirati u borilačkim vještinama koje su zasnovane na brzini i znanju, ali i silovitoj fizičkoj snazi.

- Dobro, g. Schilt, vi zarađujete velik novac, imate često borbe koje više nisu amaterske, a ipak ste u Hrvatsku došli ne tražeći nikakav novac. Ovdje ste naše dečke podučili mnogim trikovima K-1 i drugih sličnih disciplina...

- Novac je nužnost ovog svijeta, ali nije smisao. Od zarade živim, ali nadasve cijenim nečiji dugogodišnji rad i upornost, želju da se uči. Mladena znamo godinama, često je gostovao u Amsterdamu i ovdje je odgojio odlične borce koji sada nastupaju u K-1 i Ultimate Fightu. Rad s mlađarijom, klincima koji su u razvoju, za mene predstavlja posebnu radost. A spariranje sa starijom generacijom mi i koristi konkretno. Da ne govorim da je izlet na vaše more osobit doživljaj. Znate, i ja sam počeo ovako. Svi krećemo na put jednim korakom, kao što je rekao kineski taoistički mudrac Lao Tse: "Put od tisuću kilometara počinje jednim korakom". Nikada se ne zna kako daleko može dospjeti neki od ovih dječaka s kojima sam radio kao što je sensei Bluming radio sa mnom, a radi zapravo i danas.

Bluming kojemu su 74 godine upada u razgovor i tuži se na bolove u ramenu.

- Još prije dvije godine me nitko nije mogao svladati u parteru – kaže veteran Korejskog rata i nosilac čak tri Purpurna srca (visoka vojna odličja, op.a.), ali sada više ne mogu izdržati takvu borbu.

Bluming uprkos svemu trenira i dalje. Sada mi tumači kako je Schilt u idealnim godinama i formi da se popenje na sam vrh UFC-a. Nije isključeno da naleti i na našeg Cro Copa ili Rusa Emilijanenka. Kako kaže, gotovo su svi vrhunski borci, s izuzetkom Rusa, potekli iz kyokushinkaia. On je sam još u ranim šezdesetima predlagao osnivanje discipline "All Round Karate" koja je bila preteča današnjeg Ultimate Fighta i trebala je uključivati sve vrste borilačkih vještina. Nije tada za to bilo sluha, nitko u tome nije vidio profit. Doba Brucea Leea je donijelo rekreativni karate, a tek je film "Taj čudesni karate" snimljen u Japanu zapanjio svijet. Dijelili su se tu udarci u tijelo bez zaštitne opreme, padali su teški nokauti nakon mawashi gerija, udaraca nogom u glavu i zapadnom je hemisferom zavladala nova manija. Bluming je već rano, u tim godinama nakon Korejskog rata, doputovao u Japan i ostao uz Oyamu tri godine, vježbajući u njegovu dojou u Tokiju.

Schiltov je put drukčiji, vezan uz njegovu domovinu, iako je upoznao niz rijetkih i nepoznatih istočnjačkih vještina. Sve mu to sada koristi u usponu prema svjetskom tronu.

- Nema boljeg ili lošijeg stila u karateu – pojašnjava svoja razmišljanja – postoje bolji i lošiji borci. Mala je prednost kyokushinkai kana u tome da vas od početka programiraju da ni u jednom trenutku ne prihvatite poraz. Na razini vaše podsvijesti formira se uvjerenje da možete više no što vam se čini kada promatrate svoje tijelo. I doista, kod polaganja za više pojaseve, kada mislite da vam je iscurila zadnja kap snage, odnekuda smognete moć da idete dalje i borite se. S vremenom to postaje način života. U svakodnevici postajete otporniji na izazove i nekako u sebi znate da ste u stanju prevladati svaku situaciju. Možemo to nazvati i samopouzdanjem. Meni, dakako, nije svejedno hoću li ili ne postati prvak svijeta u još jednoj disciplini. Stalo mi je, ali na to gledam i s jednim hladnim okom. Moje je da dam sve od sebe, a stvar je nečeg iznad naše kontrole što će odlučiti sudbina. Prepuštam se struji života bez straha i kalkulacije. Kyokushinkai ubija strah koji izvire iz nepoznatog, jer tijelo i um reagiraju automatski, bez razmišljanja. Shodno situaciji. Većina velikih karate majstora se bavila zen meditacijom ili neko vrijeme proboravila u osami japanskih šuma. Neki su od njih postigli satori (najviše stanje svijesti, op.a.) koji je duhovni cilj karatea, a neki nisu. To ne treba iščekivati, jer može doći isključivo samo od sebe. Treba trenirati, trenirati i trenirati... Duh će sebe nagraditi ako je za to vrijeme.

Naše je druženje ugodno, Semmy Schilt je osoba koja opušta, nesrazmjerno je blag obzirom na ono čime se bavi. Ne pokazuje ni traga nervoze kad ga se pita nešto što bi drugima moglo biti neugodno ili provokativno. Često se smije i tada me podsjeća na glumca Dolpha Lundgrena. Mogu ga zamisliti u kakvom akcijskom filmu, ali on na to odmahuje rukom. Nezainteresiran je za glumljenje karatea, njegov je život stvarni karate.

Svjestan je što mislimo o Nizozemskoj kao zemlji liberalnih načela koja su katkada pretjerana pa je droga uzela maha. On sam naglašava da sudjeluje u akcijama protiv droge, nastoji djecu odvući u dvoranu umjesto da lutaju ulicama i pokleknu pred drogom. Isto kao i Bluming, kojeg diskretno podsjećam da je Groningen, jedan od njegovih učenika kojeg smo imali prilike pred puno godina vidjeti u Jugoslaviji, zaglavio u Bangkoku. Javna je tajna da je bio umiješan u krijumčarenje drogom.

- Jest – kaže Bluming – zato je tako i završio. S metkom u glavi, nasred Bangkoka. Upucali su ga Tajlanđani dok se vozio na vespi. Sam je odabrao takav život. Iskreno rečeno, i Oyama je bio oyabun (mafijaški boss, op.a.). Ja smatram da je to platio glavom. Bio je genijalni trener i učitelj, ali okolnosti su bile takve da je pripadao mafiji. Nitko nije mogao živjeti i biti važan kao on, ako s time nije bila suglasna jakuza. Njegova kćer živi u Americi i dan danas misli da nije umro od bolesti već da je smaknut. No, to nema veze. Svatko ima svoju karmu, to nema veze sa znanjem koje je prenio na nas, a mi dalje na naše učenike...

S nama je u društvu i Dave Jonkers, Schiltov sekundant i trener, koji smatra karate čistom duhovnom disciplinom i kaže da je bushido kodeks u osnovi svega. Bez tog je karate puko nabijanje po vreći i skakutanje bez smisla. Vrlo je radikalan u svom stavu i ne dozvoljava povremene primjedbe Bluminga da se sve izgubilo u novcu. Uvjeren je da je Oyama doista radio na svom duhovnom razvoju kako opisuje u svojoj autobiografiji. Ne prihvaća koncept da je bio majstor zanata i ništa drugo. Kada se spominje novac, vidno mu je neugodno i suprotstavlja se tezi da u tome leži sve.

Za kraj, pitam Schilta kojeg se protivnika pobojava najviše.

- Nijednog – rezolutno odgovara. – Spreman sam za svaku bitku. UFC je takav da možeš svakog pobijediti i svatko može pobijediti tebe. Onaj tko se boji treba odustati odmah. Oktogon je vrhunac adrenalina. Nemaš kuda pobjeći, jer za tobom zaključaju vrata. Ne možeš se odgurnuti od konopaca jer je iza tebe tvrda žica. Jedino što ti preostaje je da se boriš. Do kraja. Ma šta bude...

Drago Plečko

ULTIMATE FIGHT OPET U SAMOBORU!

Kickboxing Klub TNT Samobor, uz pomoć Ultimate Fight Kluba Dubrava po drugi put organizira ULTIMATE FIGHT CHALLENGE 2.

Spektakl će se održati 15. prosinca u 19 sati u sportskoj dvorani OŠ Bogumila Tonija u Samoboru.

Gostuju borci Hard Core Teama iz Amsterdama, a predviđeno je 12 borbi, tri iz K-1, a ostale iz Ultimate Fighta.

Dođite i podržite naše borce!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (7)

Šesto izdanje Strmečke jeseni predstavilo četiri folklorna ansambla

Manje je bolje

I šestu godinu zaredom pjesma Lepo moje Stmec selo otvorila je smotru folklora naziva Strmečka jesen. No, za razliku od prijašnjih izdanja, organizatori iz KUD-a Strmec ovaj su se puta odlučili za mali pomak u koncepciji. Naime, umjesto programa koji bi predstavio 10-ak društava, a na temelju iskustva koje je govorilo kako su posjetitelji skloniji kraćem programu s manje izvođača, ove je godine odlučeno da će na Strmečkoj jeseni nastupiti četiri ansambla. Svaki od njih ponudio je, u subotu 22. rujna, okupljenima 20-ak minuta programa koji je plijenio izvornošću i kvalitetom izvedbe. Tako su se Strmčanima i njihovim gostima predstavili Muški pjevački zbor dr. Antun Radić, članovi KUD-a Demerje, Kulturno umjetnička udruga Promina s plesovima i pjesmama Zagore te djeca KUD-a Sveta Jana. Naravno, nastupili su i domaćini – osim uvodne pjesme, članovi KUD-a Strmec uhvatili su se u koštac s poljskim jezikom u pjesmi Kukuvečka, kojom su se prisjetili rujanske turneje po Poljskoj.

I ove godine Strmečka jesen održana je pod pokroviteljstvom Poglavarstva Svete Nedelje, Zagrebačke županije i Turističke zajednice Svete Nedelje, a organizatori se posebno zahvaljuju strmečkim vatrogascima koji su i ove godine svojim doprinosom aktivno pomogli uspješnom održavanju ove manifestacije.

Kruno Solenički

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Gradski vijećnici odlučivali o lokaciji Sudnikova spomenika

Sa Sudnikom malo sim pa malo tam

Iako to nije bila točka dnevnog reda, gradski su vijećnici za vrijeme sjednice Vijeća došli pred Muzej kako bi pogledali gipsanu skulpturu Ivice Sudnika, koju je prije odljeva izradio akademski kipar Petar Ujević. Tu se pokazala demokracija na djelu, jer su na kraju vijećnici izglasovali da se Sudnik postavi na drugoj lokaciji od one koju je na natječaju predložio arhitekt Branko Silađin. Stoga je ostalo nejasno zašto se natječaj uopće raspisivao i čemu trud arhitekta Silađina i ostalih mu kolega, koji su sudjelovali na natječaju, ako su na kraju o mjestu za skulpturu odlučivali vijećnici? Ako se ponovno nešto ne promijeni, umjesto uz sam rub pješačke staze, skulptura će biti postavljena dva-tri metra od staze, na zelenoj površini.

M.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (3)

Predstavljamo samoborske obrtnike: Zdenko Kovačić vlasnik obrta za građevinske radove ZFR-Kovačić

Tradicija u modernom ambijentu

Brojne kuće na području Samobora i okolice mogu se pohvaliti da su ih dotakle ruke majstora građevinskog obrta ZFR-Kovačić. Riječ je o obiteljskom obrtu kojeg je započeo Zdenkov otac davnih 60-ih godina. Doduše, u tu tradiciju su, u skladu sa situacijom na današnjem zahtjevnom tržištu, uklopili moderne alate i materijale koji svojim odlikama garantiraju kvalitetu. Tako su tu transportna sredstva, brzomontažne oplate, skele, strojevi za žbukanje, dizalice i svi drugi strojevi potrebni za niskogradnju i visokogradnju. Drugim riječima, bilo da se radi o izgradnji obiteljskih kuća, skladišnih prostora, hala, fasada, kompletnom uređenju okoliša ili adaptacijama, obrt ZFR-Kovačić ima spreman odgovor.

- Od kada ste u obrtničkim vodama?

- Osobno sam s obrtom ZFR-Kovačić krenuo 1988. godine, tako da sam u ovom poslu već više od 18 godina. Kad bi se tome pribrojio i obrt Kovačić mog oca, kojeg sam ja na neki način naslijedio, tih njegovih 20 godina i moje vrijeme koje sam proveo učeći uz njega, ispada da naš obrt ima tradiciju već više od 30 godina. U građevini sam cijelo vrijeme. Završio sam za zidara, pa građevinskog tehničara, u međuvremenu sam završio i za kemijskog tehničara, ali vratio sam se i ostao u građevini.

- Čime se točno bavi građevinski obrt ZFR-Kovačić?

- Bavimo se manjim objektima, u skladu s kapacitetima našeg obrta. Trenutno imamo 8 zaposlenih i svu potrebnu opremu pa možemo raditi i objekte veličine manje hale, no najviše smo orijentirani na obiteljske kuće, sve do završnih radova. Radimo i parcijalno, kompletna uređenja okoliša, fasade i sve ostale poslove. Obzirom na obim poslova pokazala se i potreba za dva soboslikara, tako da sada možemo bez problema popratiti sve unutarnje radove, uz naše stalne podizvođače. Također smo opremljeni da možemo raditi kompletnu niskogradnju – popločavanje dvorišta, kanalizaciju i manja rušenja objekata s iskopima. Osim novogradnje radimo i adaptacije, za koje imamo mnogo iskustva. Svaki objekt, bilo novogradnja ili adaptacija, popratimo fotografijama u svakoj od faza gradnje pa tako imamo dokumentaciju od koje bi se mogla napraviti i cijela priča unazad 18 godina.

- Ima li dovoljno poslova za male obrtnike u građevini?

- Posla uvijek ima. Čak i dok nije bilo toliko stanogradnje bilo je posla za nas, manje obrtnike. Zahvaljujući tome što je u zadnjih 10 godina vrlo velika ponuda različitih vrsta kredita stalno se traži mogućnost da se nešto dogradi, kupi, izgradi... A kad se ozbiljno nastupi u takvim okolnostima, uvijek ima posla. U okolici Samobora i u samom Samoboru, u ovih 18 godina rada imamo veliki broj kuća koje i dan danas najbolje govore o našem poslu.

- Ipak, konkurencija je velika?

- Da, zato treba uvijek ulagati u opremu i ljude i koristiti kvalitetne materijale. Jedino na takav način manji obrti mogu biti prepoznatljivi na gradilištu i po završenim objektima, a investitorima su doista važni takvi detalji. Pogotovo onima kojima ne traže najjeftiniju opciju nego najoptimalniju. Ozbiljni investitori traže da na gradilištu to izgleda profesionalno, žele biti sigurni da će posao biti odrađen na isti, profesionalni način, uz garanciju.

- Što je s radnom snagom? To je, čini se, vječiti problem obrtnika?

- Najveći problem u svakom obrtu, naročito u ovakvim uslužnim obrtima s težim fizičkim radom i radom u različitim uvjetima, je upravo naći zaposlenike. Pogotovo što se tiče stručne radne snage. Želim li zaposliti VKV ili KV zidare, fasadere i tesare koji su samostalni i s iskustvom, to je gotovo nemoguće. Pitanje stručne radne snage nadovezuje se i na zakon koji nam dolazi od sljedeće godine, gdje će uz majstorske ispite, koji su već odavno aktualni, trebati financirati i dodatnu edukaciju za potvrdu o završenom stručnom obrazovanju, pri čemu mislim na postojeće posloprimce.

- Ipak, vi ste, očito, uspjeli posložiti "ekipu"?

- U obrtu ZFR-Kovačić imamo djelatnike koji su više od 10 godina kod nas. Imamo i djelatnike čiji se rad kod nas bliži tom roku, dakle 7-8 godina su tu. A to sve puno govori. Ne koristimo sezonsku radnu snagu. Ljudi su u radnom odnosu, imaju radno vrijeme, kao i svi ostali građevinci u ozbiljnim obrtima i firmama. Osim toga, u zadnjih 5 godina smo puno uložili u obrt. Svake godine u prosjeku ulažemo 50 do 100 tisuća kuna u opremu. Treba stalno ulagati, jer nakon par godina alat se uništi ili zastari, a danas se traži brzina i kvaliteta.

- Kad ste spomenuli trendove, kako je vama, malom obrtu, prilagoditi im se?

- Želimo biti prisutni na svim mjestima gdje možemo pokazati naše kvalitete i u tom smislu imamo web stranicu www.zfrkovacic.com, koja se stalno dorađuje i koja će uskoro ponovno biti osvježena. Također, kako sam osobno maksimalno na gradilištu, puno mi znači i mogućnost plaćanja putem interneta. Danas je sve više mladih ljudi koji prate na internetu što se događa pa se trudimo biti prisutni i na taj način, jer je sve više poziva onih koji su nas otkrili na netu. Naravno, uz one koji nas kontaktiraju po preporuci. Uskoro će izaći i jedan katalog koji će u tiskanom izdanju pokazati niz detalja kroz gradnju u posljednjih 10 godina.

- Koje referentne projekte ili objekte obrta ZFR-Kovačić biste izdvojili?

- Mogu izdvojiti kompletan Auto servis FORD Lindić, adaptaciju skladišnog prostora od 900 m2 u Drvinju tvrtke COMBIS, adaptaciju poslovnih prostora 2 kata u zgradi tvrtke COMBIS i čitav niz obiteljskih kuća. Svake godine niknu dvije-tri obiteljske kuće u našoj izvedbi, kompletno uređene s okolišem. Za kraj i jedna slatka vijest - skoro otvorenje najmodernije slastičarnice u Samoboru, čiji je izvođač radova ZFR-Kovačić.

Kruno Solenički

Nije problem uskočiti...

- Predsjednik ste Sekcije građevinara u samoborskom Udruženju obrtnika. Kakva je atmosfera među vama i kakva je suradnja među građevinarima?

- Sekcija građevinara je jedna od najkompleksnijih, jer podrazumijeva građevinare svih struka; od zidara, limara, bravara, mehanizacije, podopolagača, soboslikara... Problema ima puno. Ipak, djelatnost je stalno u razvitku, napreduje. U današnje vrijeme, kada se puno radi "na crno", potrebna je suradnja upravo na nivou struke, kroz udruženja obrtnika pa do cehova na nivou komora, jer se razne akcije i djelovanje prema zakonodavcu mogu samo tako zajednički organizirati. Organiziramo i stručne susrete na kojima imamo priliku izreći svoje prijedloge i mišljenja. Vezano za novi Zakon o gradnji i brojne novosti iz raznih pravilnika, organizirano možemo raspravljati u komori i biti upućeni u sve što nas čeka. Kroz našu Sekciju u Udruženju obrtnika Samobor možemo također djelovati zajednički, a to će vjerojatno u budućnosti sve više dolaziti do izražaja. Srećom, u Samoboru se mi građevinari još uvijek međusobno ispomažemo i kolegijalnost je na visokoj razini. Nikad nije problem uskočiti u pomoć drugome, ako se nađe u situaciji da mu manjka radne snage. Tu su i zajednički poslovi koje možemo raditi za Grad, jer svatko od nas ima nešto, a često sami ne možemo baš sve odraditi, dakle treba zajednički nastupiti prema velikom investitoru. Tu ima prostora za poboljšanje suradnje, jer nas u ovom trenutku ima oko 350 u sastavu samoborskog Udruženja obrtnika, što je impozantna brojka!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)