30.06.2007.

Predstavljamo samoborske obrtnike: Zlatko Lehpamer, vlasnik stolarskog obrta Ardin

Rođen sa špranjom pod kožom

Predstavljamo samoborske obrtnike: Zlatko Lehpamer, vlasnik stolarskog obrta Ardin

Obitelj Lehpamer iz Ruda stolarstvom se bavi već stoljećima. Nije pretjerivanje - obrt Ardin Zlatka Lehpamera nastavak je 300-godišnje tradicije stolarstva koja je danas rezultirala time da je taj obiteljski obrt u krugu rijetkih koji u Hrvatskoj mogu raditi i najkompleksnije stolarske poslove. Opredijelili su se za rad na "masivi", a posebno su ponosni na restauratorsko umijeće.

- Iako postoji 300-godišnja tradicija, obrt Ardin je nastao tek nedavno?

- Da, obrt Ardin datira od 2000. godine. Prije se to zvalo Stolarija Lehpamer, a sve je to nastavak obiteljske tradicije. Ona će ići i dalje, jer iza mene su tu i sinovi - stariji je apsolvent na Šumarskom fakultetu, a mlađi sin studira menadžment i financije. Tako oboje pomažu i svi zajedno radimo u radionici.

- Zanimljivo je da ste vi zapravo arhitekt po struci. Kako to da se bavite stolarstvom?

- To je sve u stvari jako blisko i mislim da su povezane te dvije stvari. Nisam baš stolar, ali završio sam drvodjelsko-tehničku školu, a rodio sam se, kak se veli, sa špranjom pod kožom. Istim putem idu i moji sinovi. Potičem ih da znaju i budu što žele pa tako stariji sin, na primjer, uz drvnotehnološki studij, studira i radi kao skijaški trener, ali kad god je slobodan uvijek je u radionici.

- Pretpostavljam da ste se u podjeli posla vi primili menadžerskih zadataka?

- Da, oduvijek sam se više bavio tim dijelom posla, jer je otac, od kojeg sam i naslijedio posao, oduvijek više volio biti u radioni s radnicima, i koji je hvala Bogu još uvijek živ i aktivan je i dalje u radionici od jutra do mraka, jer ne može bez toga. Ja sam više na cesti i više sam s koferom po gradu nego u radionici, nažalost. No, to je nužnost, jer nitko neće doći sam od sebe u Rude naručiti neki veći posao.

- Biste li mogli izdvojiti neki?

- To je zapravo jako teško, jer je u ovih tridesetak godina, koliko se bavim stolarstvom, bilo puno toga, od interijera kuća, stanova, kafića, serijske proizvodnje za drvnu industriju koju smo radili neko vrijeme, izvoza za njemačko tržište ulaznih vrata, što je isto bio dobar serijski posao, a opremali smo razne veće poslovne i stambene objekte. Uglavnom, svaki mi je bio jako interesantan, iako sam na nekima i izgubio, ali sam na svakom nešto naučio. Zadnjih je godina bio glavni problem, iako danas ipak sve manje, sve te poslove i naplatiti. Određeni broj investitora izmislio je "model" po kojem izvođači njihove investicije grade svojim novcem, a kada posao bude gotov onda investitor određuje konačni iznos i rok plaćanja. No, to je, nadam se, prošlost, iako i danas osjećamo posljedice takvih slučajeva.

- Bavite se samo masivom. To je diktirala tradicija ili okolnosti na tržištu?

- Planski smo odlučili da ne želimo raditi kuhinje ili namještaj od iverice, jer u obradi masiva imamo preveliko naslijeđe, stručno i obiteljsko, i ne želimo ga profanirati na način da radimo nešto što danas može napraviti svaki "šrafciger majstor". Jedan smo od rijetkih stolarskih obrta u Samoboru, Zagrebu i Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti s takvim kontinuitetom od davnih dana i previše je tu nataloženo znanja da bismo radili nešto drugo.

- Bavite se i restauracijama, ali i izradom namještaja po mjeri. Kojih narudžbi ima više?

- Više se rade nove stvari prema narudžbama, nego restauracije. Za restauraciju ljudi moraju imati i kulturu i novac, a danas je jako teško spojiti to dvoje. Što se radione tiče, ona ima svoje troškove, svoju satnicu koja mora biti pokrivena poslom, bilo da se radilo o novom proizvodu ili restauraciji. No, daleko je slađe raditi restauratorski posao ili rekonstrukciju stare stolarije, za koju danas ima jako malo majstora. Svega su četiri stolarska obrta u Hrvatskoj koji imaju licencu raditi na objektima kulture. Ardin je jedan od njih.

- U ovom poslu nema "fušera"?

- Mene u stvari fušeri ne muče toliko kao što muče moje kolege. Predsjednik sam Sekcije stolara u Udruženju obrtnika Samobor i svi oštro nastupamo protiv sive ekonomije. Nitko ne bi smio raditi bez dozvole, na crno. Moji kolege koji se bave pločastim namještajem osjećaju veliki pritisak nelegalne konkurencije i mislim da bi tu država trebala napraviti bitne pomake i oštre poteze.

- Što je s novim snagama? Stolarstvo baš i ne spada među popularna zanimanja.

- Stolarstvo je strahovito deficitarno zanimanje što se radne snage tiče. Dakle, jako je malo pravih izučenih stolara. Malo je i onih koji izlaze iz Drvodjelske škole u Zagrebu, a da imaju i dobrog majstora kod kojega bi obavili praktičnu nastavu. Ni program obrazovanja ne ide na ruku struci. Uglavnom je onima koji pođu u tu školu ona zadnji izbor, a kada i ima nekolicina učenika koji su dobri, uglavnom su to oni koji već doma imaju obrt i posao koji ih čeka. Takvo je naslijeđe posljedica svega što nam se događa zadnjih 15 godina, a još i ranije. Problemi počinju već od osnovne škole, jer već bi tu trebalo djecu usmjeravati na stručna zanimanja. Već dulje vrijeme u Udruženju obrtnika radimo na programima stipendija za deficitarna zanimanja, da zainteresiramo mlade i olakšamo im odluku. Potreba za stručnim osobama postoji, a ipak premalo njih želi ići u ta zanimanja zato jer su nepopularna. A nepopularna su zato što je još uvijek biti u radnom odijelu kao radnik ili obrtnik ili poduzetnik nepopularan odabir u ovom društvu. Mislim da još uvijek živimo u društvu koje se nije oslobodilo iskrivljenih kriterija socijalizma i komunizma, nego je još dodatno pojačano s novokomponiranim društvenim turbo vrijednostima.

- Je li vaš posao isplativ?

- Kako da ne. Svaki sat koji radiš sigurno je dobro plaćen, samo je problem kontinuirano imati dovoljno posla. Sigurno je da se od toga, kao uostalom od nijednog proizvođačkog posla, ne možeš financijski obogatiti. Sve u svemu, mislim da je ovo tradicionalna struka i da se radeći pošteno ovaj posao može normalno od toga živjeti i da bi maksimalno trebalo raditi na poticanju ove struke. Ovaj posao je pozitivan, konstruktivan, stvarateljski i, na kraju krajeva, nitko ne može napraviti jedan takav proizvod ako ne daje dio sebe u to, pa je na neki način i umjetnost. Nije to samo zanat za koji je dovoljno znati pilom i dlijetom ovako ili onako, nego moraš imati i osjećaj i viziju za izraditi nešto lijepo i uporabno.

Kruno Solenički

Kako preživjeti u vrijeme globalizacije

- U Udruženju obrtnika Samobor ima možda desetak stolarskih obrta koji se bave isključivo masivom, dok šezdesetak obrta radi i druge stolarske stvari. Uglavnom su to sve obiteljski obrti, bez ili s tek nekoliko zaposlenih vanjskih djelatnika. Pri ugovaranju većih poslova, za koje treba više ljudi i opreme, snalazimo se uglavnom na način da kolega kolegi uskoči, međusobno si dajemo neke od dijelova poslova ili pak posuđujemo radnike. Takva suradnja između nas kolega mora postojati, kao neka vrsta sada vrlo spominjanog klastera. Mislim da drugačije niti ne možemo opstati, a u vremenima globalizacije koje dolazi, opstat će samo fleksibilni i udruženi. Vrlo je važno da postoji korektna suradnja te da svatko svoj rad naplati i za svoj posao odgovara.

 

Predstavljamo samoborske obrtnike: Zlatko Lehpamer, vlasnik stolarskog obrta Ardin

Arhiva 2007

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2006

2005

2004

2003

2002