Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Završni ispiti za zanimanja konobar i kuhar u Ekonomskoj, trgovačkoj i ugostiteljskoj školi

Već sada odlični

Odlazak na radni zadatak naziva - završni ispiti konobara i kuhara u Ekonomskoj, trgovačkoj i ugostiteljskoj školi slobodno mogu proglasiti najugodnijim zadatkom u višegodišnjoj novinarskoj karijeri. Priznajem, nema ništa ljepše nego kada te posjednu za stol i kažu da si jedan od gostiju koje maturanti moraju poslužiti na završnom ispitu. Kada su stolu prišle Mateja i Martina pomalo mi je bilo neugodno, ali što je - tu je, barem odmah saznaš kako izgleda ispit i čuješ zanimljive priče i ideje. Ne znam koje će ocjene na kraju dobiti maturanti, ali meni je sve bilo odlično – i posluga i pripremljena hrana, sve, od hladnog predjela do deserta. Čak bih rekao da su zagorski štrukli jedni od boljih koje sam jeo u posljednje vrijeme. Zato, osim učenicima, pohvale svakako treba uputiti i njihovim profesorima koji su bdjeli da sve prođe u redu – Mariji Tomašković i Josipu Grdanjskom, stručnjacima za kuharstvo i Marini Kapuđiji, stručnjaku za posluživanje.

Osim profesora, na svaki korak je pazila i komisija koju su činili predstavnici Hrvatske obrtničke komore Vlado Hofer i Zlatko Korenčić. Podršku je dao i predsjednik samoborskog Udruženja obrtnika Marijan Karlović, koji je na početku rekao da je ostao iznenađen vrhunski pripremljenim jelima. Njihova zanimanja, konobari i kuhari, postala su deficitarna i nema ih nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje, no, poručio je Karlović učenicima, ako netko i ostane nezaposlen nakon škole može slobodno doći u Udruženje obrtnika, koje će im pomoći u pronalasku posla.

Na budućem im poslu želimo što bolje poslodavce i što manje sitničavih i čangrizavih gostiju.

M. Šipuš

Ravnatelj ETUŠ-a Franjo Mihalina: Želimo ostvariti još bolje uvjete

Za stolom za vrijeme završnog ispita vodili su se i zanimljivi razgovori kako poboljšati uvjete rada u školi te napraviti i korak dalje. Ravnatelj škole Franjo Mihalina otkriva nam da se s Udruženjem obrtnika razgovara o otvaranju Centra ugostiteljstva, posebnog prostora u kojem bi se održavali seminari i praktična nastava o nacionalnoj kuhinji i predstavljali svi tehnički noviteti na tržištu. Do sada su u školi sami stvarali uvjete za rad opremajući kuhinju. Godišnje iz škole izađe po 25 konobara i kuhara, a to je postalo i deficitarno zanimanje.

- Niti jedan naš učenik nije na Zavodu za zapošljavanje, s čime smo također vrlo ponosni, jer su oni uvijek pri vrhu na županijskim, državnim i međunarodnim natjecanjima. To je svakako pohvala i našim profesorima, koji zaista rade ovdje s puno ljubavi prema svom poslu - napominje Franjo Mihalina.

Osim Centra ugostiteljstva, u kojem bi se osposobljavali učenici, u planu je proširenje škole, za što se već rade projekti u Zagrebačkoj županiji, koja je zadužena za srednje školstvo. Naime, sadašnji je samoborski srednjoškolski centar građen za 30 odjeljenja i 900 učenika, a trenutno u njemu nastavu polazi 1500 učenika u 52 odjeljenja. Naravno, s proširenjem bi se znatno poboljšali uvjeti rada i najvećim dijelom pokrile potrebe škole.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Predstavljamo samoborske obrtnike - Bojan Lindić vlasnik je Auto kuće Ford Lindić

Brzina i kvaliteta za opstanak na tržištu

Auto kuća Ford Lindić, smještena na samom ulazu u Samobor, u Bišćanovoj 2, godinama uspješno posluje, popravlja i brine se za ljubimce na četiri kotača. Na zahtjevnoj automehaničarskoj sceni nalaze se od 70-tih godina, najprije kao majstori za sve, a vremenom su se specijalizirali za Simcu i Ford. Kada je Simca nestala u raljama okrupnjavanja francuske auto industrije, Lindići su se preusmjerili samo na Ford i danas su njihov ovlašteni servis. No, bez obzira na širenje obima poslova i kvadrature radionice, u osnovi je to ostao familijarni posao, priča vlasnik Bojan Lindić.

- Počeo sam u radionici pokojnog tate, a danas radim zajedno s 5 godina mlađim bratom. Dobro se slažemo i to je pravi familijarni posao, jer moja supruga radi na prodaji vozila, brat na prijemu vozila i kao rukovoditelj servisa, ali u stvari svi radimo sve.

- Koliko je ukupno zaposlenih?

- Uz brata, suprugu i mene imam još 4 zaposlenika, i 8 naučnika iz Srednje strukovne škole iz Samobora. Kako imamo licenciranu radionicu u suradnji s Udruženjem obrtnika Samobor, tako imamo dogovor sa Srednjom strukovnom školom da svake godine dođe nekoliko učenika da bi uz teoretski dio, koji se uči u školi, učili i praktično. Također sam i član ispitivačke komisije, tako da svi mladi budući mehaničari prođu i taj praktični dio kroz moje ruke. Lijepo je to zamišljeno i dobra je ta suradnja. Doduše, malo je, u zadnje vrijeme, auto-električarski kadar deficitaran, ali to se bude valjda riješilo na višem nivu pa se nadam da bi opet mogli primati učenike i zapošljavati ih. Ova moja četiri dečka koji su zaposleni ponikli su iz ove radionice.

- Počeli ste kao mala radionica, a sada se nalazite u jednom poprilično velikom i dobro uređenom objektu. Kako ste došli do toga?

- Prije 7 godina, uz pomoć Poglavarstva, dobio sam poduzetnički kredit, jer posao je rastao i morao sam se proširiti. Imao sam tada 3 ulaza i puno manju kvadraturu. Tada sam dobio odgovarajuća sredstva i krenuo u izgradnju ovog centra, tako da sad imamo 5 ulaza i 5 auto-dizalica. Sada je puno ljepše raditi, veći je prostor i možemo djelovati brzo i efikasno.

- Odluci o širenju je sigurno pomoglo to što ste ovlašteni Fordov servis. Kako se postaje partner jednom Fordu?

- Još 1997. godine ljudi iz tadašnjeg generalnog zastupnika Ford Motor Company za Hrvatsku tražili su zastupnike po Hrvatskoj. Čuli su za mene i došli na razgovor. Nakon toga počeli smo surađivati pa sam potpisao ugovor koji je imao određenu težinu, što znači da moramo svakodnevno pratiti njihove norme, specijalne alate, poštivati cjenike koje nam zadaju, biti fleksibilni na tržištu i cijeli sustav mora biti usklađen. Svake godine se potpisuju novi ugovori s generalnim zastupnikom. Važno je i to da naši djelatnici, mehaničari, idu redovno na sve seminare, jer se na tržište stalno "izbacuju" novi auti, a svaki ima svoje specifičnosti pa je potrebna stalna edukacija. Bez toga bi teško mogli opstati i zadržati postojeću kvalitetu koju mislim da sada imamo. S opremom i rukovanjem s tom opremom je praktički ista stvar.

- Što je s konkurencijom, pogotovo onom iz sfere sive ekonomije kao što su dvorišni mehaničari?

- Ima dosta toga i njima ne možemo konkurirati cijenama. Možemo im konkurirati kvalitetom i brzinom popravka, jer naša cijena mora biti viša zato jer smo u sustavu PDV-a, moramo plaćati poreze, doprinose itd. Pretpostavka za to da opstanemo na tržištu je da smo brzi i kvalitetni. Tada to svaka stranka može prepoznati i onda bira nas, a ne razne priučene majstore u kućnim garažama. Naša prednost je u tome što u sklopu radionice imamo i strojnu obradu dijelova tako da većinu zahvata možemo sami napraviti pa ne ovisimo o tuđim uslugama.

- Razmišljate li o daljnjem širenju?

- Za sada sam zadovoljan kako ide posao i ne razmišljam trenutno o salonu ili nečem sličnom. Najprije treba vratiti postojeći kredit. U normalnom razvoju nema mogućnosti preskakanja. Možemo se mi još zadužiti, ali to bi mi prerano bio "štrik oko vrata".

Kruno Solenički

Predsjednik sekcije autostruke

- Predsjednik ste i sekcije autostruke u samoborskom Udruženju obrtnika. Čime se bavite, koji su problemi?

- Redovno, barem jedanput u dva mjeseca imamo u UOS-u sastanke i raspravljamo o problemima naše struke. Ima nas 5 u strukovnom udruženju - mehaničari, autolimari, lakireri, električari i autopraonice. Trenutno u našoj struci imamo dosta problema s normativima rada i utvrđivanjem satnica, odnosno, moramo se uskladiti sa zakonodavstvom Europske Unije i primjenama njihovih normi u Eurotaxu.

Jedan ribič, drugi tenisač

- U ribičkim krugovima na internetu na par mjesta naišao sam da se spominje jedan Lindić. Radi li se o vama ili vašem bratu?

- Da, to sam ja, bavim se ribičijom. Brat je više za tenis, a zajedno smo zaljubljenici u tamburu, jer smo godinama svirali. Ja sam "mušičar" pa pecam na Gackoj ili na Kupici, u Sloveniji na Krki, uglavnom, rijekama izvornih tokova gdje nema ribičije na način da bacite udicu pa čekate tri sata bude li nešto ili ne, nego ste stalno u akciji, u pokretu, dakle dinamička ribičija. Najveća pastrva je bila oko 2,5 kile, što je neki standard, a na moru sam ulovio jednog krasnog brancina od 5,1 kila i to mi je najveći ulov.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)

Ljeto još nije došlo, a naši su gljivari ubrali prve primjerke najpoznatijih jestivih gljiva

Prvi vrganji u Samoboru

Nakon zimskog branja gljiva, ožujki (Hygrophorus marzuolus) i smrčaka (Morchella rotundaji, Morchella vulgaris) u našoj samoborskoj okolici, od samog osnivanja Gljivarska udruga Sunčanica-Samobor posjetila je "smrčkijade" u Umagu i Čakovcu te "Marohlinijadu" u Crnom Lugu u Delnicama. Smrčkijade su druženja gljivarskih društava iz Hrvatske i iz drugih zemalja, tako da je u Umagu bilo društava iz čak 4 države (Italije, Slovenije, BiH i Hrvatske). Smrčkijade imaju i natjecateljski dio, tako da svaka formirana i prijavljena ekipa ima šanse za dobivanje nagrade. Nagrađuje se najviše ubranih vrsta gljiva, zatim najveća, najljepša i najteža gljiva, a u ovom slučaju radilo se o smrčcima!

Samoborska ekipa, kao i većina drugih, nije imala zapaženih uspjeha u natjecateljskom dijelu (zbog sušnog doba godine), što i nije tako bitno. Cilj ovakovih druženja je uspostavljanje prijateljstava među gljivarima, razmjena iskustava i upoznavanje gljiva koje nemaju staništa u našem području. Inače, mi gljivari govorimo da se najviše gljiva ubere u "svom dvorištu", a u goste ideš radi druženja.

Tako su predsjednik Gljivarske udruge Sunčanica - Samobor Božidar Laušin i član Upravnog odbora Vladimir Mihelić 9. svibnja obišli "svoje dvorište", a to je, naravno, Samoborsko gorje, nadajući se da je kiša od prije nekoliko dana uspjela "probuditi" micelije nekih gljiva i najmanje su se nadali da će ubrati "kralja gljiva"! Taj dan ubrali su čak tri borova vrganja (Boletus pinicola), što je pravo čudo za ovo doba godine! K tome, jedan je imao 98 dag, što je jedan od rekorda i za jesen! Pronašli su i par primjeraka lisičica (Cantharellus cibarius), škriplina (Polyporus squamosus), ljupkih vrganja (Suillus placidus) te prave tigrice (Amanita spissa). Kako gljivari u šumu ne idu bez košare, štapa, boce vode i fotoaparata, svi nalazi su slikovito zabilježeni.

Ivica Horvat

Samoborski gljivari u posjetu kolegama u Našicama

Subotu i nedjelju, 19. i 20. svibnja, petorica predstavnika Gljivarske udruge Sunčanica - Samobor, Božidar Laušin, Vladimir Mihelić, Sanja Mudrinić, Đurđa i Valentin Radonić, na poziv Gljivarskog društva Našice boravili su u našičkom kraju. Prije toga uslijedio je posjet rodnoj Pleternici našeg Valentina pa nezaboravan posjet kutjevačkim podrumima s interesantnim legendama i degustacijom vrhunskih vina (nektara koji su samo vlastelini pili) i, točno u podne, srdačan doček od strane predsjednika gljivara iz Našica, Hrvoja Kneževića, i gljivara Tomislava Galla, koji su nas srdačno dočekali skoro na sredini ceste, u mjestu Zoljani, gdje nam je bila "baza".

Nakon kratke okrepe odmah smo otišli na "čuveno mjesto" gdje rastu slamnatice (to je naziv kod Slavonaca), odnosno Ferijeva vitičarka (Stropharia rugosoannulata) te smo pronašli na desetke primjeraka. Do prije desetak dana na tom mjestu raslo je na stotine primjeraka te jestive gljive!

U samom centru Našica dočekao nas je gradonačelnik Krešimir Žagar, koji je predvodio manifestaciju pod nazivom Dan hobija, a i sam se okušao u kulinarskoj vještini kuhanja gulaša. Zatim smo se uputili u jedini gljivarski dom u Hrvatskoj, udaljen oko 15 kilometara od Našica, u Granicama, koji sada gljivari Našica obnavljaju najviše dobrovoljnim radom i za nekoliko mjeseci bit će pravi mali hotel s 5 soba. Tu nas je srdačno dočekalo dvadesetak članova njihovog društva te smo nakon razmjene sitnih poklona, odojka s ražnja i domaće graševine i zapjevali uz zvukove gitare našeg Valentina.

Još nas je čekao posjet Zoološkom vrtu, za koji smo mislili da je šala, a kad tamo, pravi lavovi, tigrovi, leopard, jaguar mandrili, bodljikavo prase, udavi, medvjedi i još mnoge divlje i egzotične životinje! Prava šteta što je već bila noć, no uživali smo u prizoru i ambijentu, jer za vlasnika ZOO-a to i nisu divlje zvijeri i on bez problema ulazi u kaveze, hrva se s medvjedom, divlje mačke dolaze mu na poziv, majmuni izvode ono što im vlasnik naredi, a piton mu se ulizuje oko vrata! Božidar i Sanja jedini su imali "hrabrosti" pomilovati pitona, a za milovanje lava, istina, kroz rešetke, hrabrosti je smogao jedino Božidar!

Uslijedilo je još malo upoznavanja Našica noću i kraljevsko spavanje u pansionu Antiša. Ujutro doručak i Krndija, koju smo zamalo osvojili (na vrhu je bilo suho pa se nije isplatilo samo planinariti), gljivarenje s vodičima gljivarima iz Našica u dužini od oko dvadeset kilometara, nešto vožnje po makadamskim cestama, a veći dio po prekrasnim terenima kao stvorenima za gljive. Iako suha zemlja nije naklonjena rastu gljiva, rezultat je bio sasvim zadovoljavajući za ovo doba godine. Nas desetak gljivara ubralo je 20-ak vrganja (Boletus edulis), 30-ak biserki (Amanita rubescens), 15-ak krasnica (Russula) i 10 kila bukovača (Pleurotus ostreatus)!

Hit dana bio je pronalazak Božidara Laušina - otpali rog jelena lopatara, čije će trajanje biti puno duže od jestivih i ukusnih gljiva.

Povratak u Našice, rakijica (0,2) dobrodošlice i taman je bilo gotovo jelo ispod peke - odojak i janjetina s povrćem, koje su spremili gljivari i kulinarski majstori Marko i Ana u svojoj vikendici iznad velikog našičkog jezera.

Dva dana brzo su prošla i morali smo se oprostiti od srdačnih domaćina koji su nas pokušali zadržati još koji sat, pa čak i dan, ali vikend traje samo dva dana, a put do Samobora je dug. Sretno smo se vratili u naš Samobor, umorni, ali bogatiji za puno prijatelja, gljivarskog iskustva, koju kilu gljiva i jedan rog.

Hvala vam Našičani i do viđenja u Samoboru!

Ivica Horvat

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (2)