Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Veliki uspjeh Drage Plečka i Ivana Ivice na prvenstvu države u astronomiji

Dragec Plečko prvak Hrvatske

Puleni O.Š. Bogumila Tonija ove su godine doista osvjetlali obraz svojoj školi i nastavnicima. Prvenstvo Hrvatske u astronomiji održavalo se na Korčuli od 16. do 19. svibnja, a trebalo je sudjelovati 120 najbolje plasiranih iz hrvatskih županija. U posljednji tren, resorno je ministarstvo podiglo kriterije i smanjilo broj sudionika na 90 najboljih. I to iz 5., 6., 7. i 8. razreda osnovnih škola. Pisao se test znanja i izlagao referat o odabranoj astronomskoj temi. Već nakon pismenog dijela vidjelo se da u kategoriji petih razreda dominiraju Samoborci: Dragec Plečko je zauzeto prvo, a Ivan Ivica drugo mjesto.

Isti je poredak ostao i nakon izlaganja referata, s time da je Plečko od mogućih 50 bodova osvojio svih 50, a Ivica 49, dok su ostali daleko zaostali iza dvojca iz Bogumilca.

Zapaženi je uspjeh postigao i učenik 8. razreda O.Š. Bogumila Tonija, Dejan Kupres. U jakoj je konkurenciji osvojio izvrsnu četvrtu poziciju, za dlaku izgubivši treće mjesto koje ga je moglo odvesti na Astronomsku Olimpijadu u Ukrajinu (tamo putuju samo đaci osmih razreda, op.a.). Taj peh, naravno, ne umanjuje Kupresov uspjeh, jer mu ovaj plasman donosi značajne bodove kod upisa u srednju školu.

Svakako treba pohvaliti rad Ivane Matić i Snježane Horvatić, nastavnica koje su često desetinama sati izvan svojeg radnog vremena volontirale kako bi od naših klinaca stvorile možebitne buduće Hawkinge.

Ivica Horvat

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

Predstavljamo samoborske obrtnike - Silva Krajačić i obrt Srčeko

Djelić Samobora za svakog

Za jedan turistički gradić kakav je Samobor godinama je Ahilova peta bila ponuda suvenira. Jednostavno, oni koji su htjeli sa sobom ponijeti djelić Samobora da ih podsjeća na lijepe trenutke u našem gradu, uglavnom su bili limitirani na "kremšnite za van" (u slučaju da se radi o turistima koji ne žive predaleko), bermet ili muštardu. Međutim, unazad nekoliko godina osjeća se pomak, u velikoj mjeri zahvaljući pojavi obrta Srčeko Silve Krajačić.

U njenoj suvenirnici na Trgu kralja Tomislava mogu se pronaći razni stakleni predmeti aranžirani prirodnim materijalima u ručno izrađenim ukrasnim kutijama. Kako je izgledao put od poklončića za obitelj i prijatelje do prepoznatljive suvenirske ponude saznali smo od vlasnice Srčeka.

- Odakle ideja i motivacija za stvaranjem samoborskih suvenira?

- To je vjerojatno cijelo vrijeme bilo u meni, jer sam uvijek naginjala umjetničkom izražavanju i voljela sam sve što je tradicionalno, sve što ima veze s našim samoborskim podnebljem. To me uvijek oduševljavalo i to mi je bila motivacija. Sama ideja sa suvenirima rodila se u stvari iz običnog razloga – dogodilo se da je s početkom 2000. došlo neko prijelazno razdoblje kada su odlazile one čaplje i slične stvari, a nastao je jedan tajac sa suvenirima. Ja sam tada radila jedan sasvim drugi posao, ali oduvijek sam se potajno nadala da ću, ako nikako drugačije, barem iz hobija raditi nešto vezano uz likovno izražavanje, kreativnost koju sam u sebi osjećala da je imam. Poklopilo se da sam tada radila u jednoj društvenoj firmi gdje smo, mi mlađa radna snaga, postali tehnološki višak i ostala sam na burzi. Tada sam, 2002. godine, iz jedne moje ideje za prigodne poklone, počela oslikavati licitarska srca.

- Licitarska srca vas prate i danas, unatoč orijentaciji na staklene suvenire?

- Meni je inače motiv licitarskog srca pojam hrvatskog suvenira koji seže daleko u tradiciju, ima jednu svoju priču i baš je iz naroda. To sam počela oslikavati za poklone i, malo po malo, počela sam raditi neke druge motive koji su vezani uz Samobor - grb, prepoznatljivi folklorni motivi, samoborski lajbek, kraluš... Tada se 2002. godine otvorila prilika na Ljetu u Samoboru, gdje se moglo izložiti rukotvorine na 3-4 štanda. To je bilo ispred Samoborske banke i znam da sam bila strahovito uzbuđena, jer je to bio moj prvi javni nastup s vlastitim radovima.

- Tada ste odlučili pokušati s obrtom?

- U stvari, iste godine je u POU bio Božićni sajam na kojem sam drugi puta prezentirala i prodavala svoje suvenire i tada se već pokazao veliki interes. Sjećam se da malo koji Samoborac nije zastao i pogledao ili kupio malu sitnicu, a meni je to strašno puno značilo, jer je to bila potvrda da je ono što radim potrebno, da ima neku budućnost i da bih mogla opstati u tome. No, da bih uopće bilo kome mogla nuditi svoje proizvode trebala sam otvoriti obrt i to je bio početak mog obrtništva. Došla sam kod gospođe Silve Lamot u Udruženje obrtnika gdje mi je sve lijepo objasnila i tako je to krenulo.

- Kako ste počeli sa staklenim suvenirima, točnije kristalom?

- To je bilo doba kada je Kristal u Rudama još radio pa sam zamislila da bi se od njihovih proizvoda dao napraviti jedan krasan samoborski suvenir. Otišla sam u Kristal na razgovor s čelnim ljudima i zamolila ih za suradnju, prije svega ako mi mogu po pristupačnijim cijenama dati neke svoje proizvode. Na taj naš samoborski kristal, čaše, svijećnjake i slično, slikala sam svoje motive i stvorila suvenir. Ideja je bila da to bude baš specifično samoborski. Nažalost, nakon nekog vremena tvornica se postepeno ugasila.

- Što sada, kad samoborskog kristala nema?

- Nešto još malo ga ima kod mene. Svijećnjaci Srčeka su moj zaštitni znak, pa sam ih kupila koliko sam mogla. I zadužila sam se da bih napravila jednu zalihu, jer mi je bilo žao da nestane samoborskog kristala. Ne znam što će biti kad potrošim tu zalihu. Ne znam hoću li pronaći nešto što je tako specifično za moje Srčeko.

- Kakve sve suvenire još nudi Srčeko?

- Stvari koje ja nudim imaju i svoju uporabnu vrijednost. To nisu samo suveniri koji lijepo izgledaju i sakupljaju prašinu, tu su razni stakleni predmeti kao čaše, boce za vino i rakiju, svijećnjaci... To sam i dopunila oslikavanjem na staklu, jer se pokazala potreba za nečim što je možda jednostavnije prenositi, što nije toliko lomljivo kao ostalo staklo pa sam počela sa slikanjem na duplom staklu, što je zgodno, jer se dobije dojam trodimenzionalnosti.

- Osim kao samoborski suvenir, ovaj format koji nudite čini se i dosta prilagodljiv. Pretpostavljam da nije problem natpise ili motive prilagoditi i drugim mjestima?

- Da, jedino u Samoboru nudim samoborske suvenire. U Zagrebu su zagrebački, u Varaždinu varaždinski, na moru njihovi... Jedino moram imati intuiciju koliko čega napraviti da mi se ne stvaraju zalihe. Specifičnost mojih suvenira je u tome što ja na licu mjesta mogu ispisivati tekstove i poruke po želji naručioca. Znači, ako ja ne napravim dovoljno zagrebačkih natpisa, napravim ih bez natpisa pa ih na licu mjesta ispisujem, što im daje i dodatnu čar, jer ljudi ne kupuju onda samo konfekcijski suvenir nego sasvim osobni.

- Možemo li očekivati da će Srčeko postati možda neka jezgra koja će okupljati ipak rastuću ponudu samoborskih suvenira?

- Meni je želja imati veću suvenirnicu od ovih 5-6 kvadrata, baš iz tog razloga što u ovom malom prostoru ne mogu ponuditi i tuđe proizvode. Jednog dana, ako se pruži neka prilika, jer svi mi težimo prema boljem, vjerojatno bih otvorila nešto veće. No, za sada, Poduzetnički centar i udruženje obrtnika nekako nas drže na okupu i daju nam motivacije da se zajedničkim snagama borimo za tržište.

Kruno Solenički

Umjetnost i zanat

- Od ove godine suvenire se moglo vidjeti i na umjetničkim izložbama U prolazu i u Ateljeu sudskog vještaka. Koliko u stvari u vašem poslu ima umjetničkog, a koliko je riječ o čistom obrtništvu?

- Kad govorimo o tome koliko je umjetničkog u mom poslu, jasno je da od svega ne bi bilo ništa da nemam tu neku umjetničku crtu u sebi. Samo, danas se često zna reći da se od umjetnosti baš i ne da živjeti. A da bi se moglo od nje živjeti treba napraviti kombinaciju nečeg što je umjetničko, što ima svoju dušu i nečeg što će se prodavati, što ima prodajnu vrijednost, potražnju na tržištu. Treba balansirati između umjetničkog života i ekonomije.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)