11.04.2007.

Samoborski gljivari Božidar Laušin i Vlado Mihelić uvjerili su se da s dolaskom proljeća stiže i proljetna gljiva – Ožujka

Samoborski tartufi

Samoborski gljivari Božidar Laušin i Vlado Mihelić uvjerili su se da s dolaskom proljeća stiže i proljetna gljiva – Ožujka

Ožujak je mjesec kada snijeg brzo kopni i kada rastu i cvatu prvi vjesnici proljeća: visibabe, jaglaci, kukurijeki, zvončeki i šumarice. Tako je nekad bilo. A nekada je bilo i snijega. Sada proljetno cvijeće cvate cijele zime. No, to nije novost, iako je čudno. Novost dolazi u obliku proljetne gljive, jestive i fine, a zove se Ožujka. Neki je zovu i Martovka, a latinski naziv je Hygrophorus Marzuolus, koja je pravi izazov za istinske gljivare. Iako se Božidar Laušin bavi gljivarstvom od malih nogu, od onda kada su postojali samo vrganji i "nore gljive", Ožujku je "upoznao" tek 2005. na Sljemenu. Ove godine odlučio je, zajedno s Vladom Mihelićem pretražiti Samoborsko gorje i pronaći Ožujku.

Naoružani košarama, gljivarskim štapovima i slikom Ožujke u glavi, krenuli su na poznate gljivarske destinacije tražeći nepoznata staništa ove prelijepe gljive. Čuli su i da je Ožujka majstor kamuflaže, ali kako su navikli da većina gljiva raste iznad tla i da se vidi već izdaleka, nakon 90 minuta pretrage htjeli su odustati. Odjednom, Vlado je pronašao jednu gljivu koju je vjerojatno razotkrio vjetar i, nakon kraćeg vijećanja, zaključili su da je to Ožujka. Veselju nije bilo kraja i sada ih je iz šume mogao otjerati samo mrak. Odmah su u okolici potražili "braću i sestre", jer Ožujka gotovo uvijek raste u skupini.

Otkrili su da Ožujke u većini uopće ne izlaze ispod lišća, nego samo nadignu hrpicu lišća i rastu ispod njega u pravom ožujskom raju. Često su još i zakopane u zemlji tako da se, i kad se odgrne lišće, vidi samo mali dio klobuka, pa ih se može usporediti s tartufima, koji u Samoboru još nisu pronađeni. Pošto su Ožujke rijetke kao i tartufi i teško se pronalaze, a neke rastu skoro u zemlji, odlučili smo ih prozvati Samoborskim tartufima.

Nastavljeno je traženje gljiva po pronađenom receptu, ali nije ispod svakog nadignutog lišća Ožujka. Ona nadigne hrpicu lišća na poseban način, a to su shvatili tek nakon stotine prevrnutih hrpica ispod kojih su bili krtičnjaci, mlade biljčice, stare grane i grančice, kostanjevi ježići, stari panjeki, a bilo je i plastičnih boca, staklenki, kantica, plastičnih vrećica i drugog otpada ostavljenog od ljudske ruke!

No, najljepši osjećaj je vidjeti kako samo malo proviri ispod lišća, a lišće je iste boje kao i klobuk - kao da se igra skrivača! Taj dan Božidar i Vlado pronašli su podosta primjeraka te prelijepe gljive, zapamtili staništa i čekaju novu sezonu. Pošto je Ožujka zaštićena gljiva uzeli su nekolicinu radi stručne determinacije i, naravno, one kulinarske. Rekli su da je izvrsna, čak bolja i od vrganja!

Još su otkrili da se krajem ovog mjeseca namjerava osnovati gljivarska udruga u Samoboru. Pripremljen je prijedlog statuta, ime udruge, izgled grba, sjedišta udruge, a i predsjednik i upravni odbor udruge su već poznati.

I.H.

 
11.04.2007.

Predstavljamo samoborske obrtnike: Mijo Gorički – obrt za soboslikarske radove i postavljanje tapeta

Sveprisutna malerska ruka

Predstavljamo samoborske obrtnike: Mijo Gorički – obrt za soboslikarske radove i postavljanje tapeta

Obrt za soboslikarske radove i postavljanje tapeta Gorički postoji od 1990. godine. Smješten u Ulici Dragutina Domjanića 8, u obiteljskoj kući vlasnika Mije Goričkog, mjesto je to iz kojeg svakog dana ekipa od 14 vrhunskih malera odlazi na teren hvatati se u koštac s brojnim interijerima, eksterijerima i specifičnim zahtjevima mušterija. Kako ističe Gorički, njihov posao je puno više od čistog bojanja zidova - radi se u stvari o gotovo kompletnom asortimanu zanatskih radova. Svojom kvalitetom vremenom su se afirmirali kao obrt koji je u stanju izvesti i najzahtjevnije poslove pa niti ne čudi popis eminentnih imena s kojima surađuju i za koje rade.

- U soboslikarstvu ste već gotovo 50 godina. Kako su izgledali počeci?

- Od 1966. godine sam u građevinarstvu, točnije, radim soboslikarske radove. To mi je zanat, zanimanje. Izučio sam ga u Samoboru, u Graditelju, građevnoj firmi koja je imala sve - od zidara i malera do pegera i parketara, znači kompletno zanatstvo. Poslije se Graditelj fuzionirao s Tehnikom pa je to preuzeo Zanatski centar i kod njih sam zanatstvo završio 1969. godine. Naravno, nakon toga vojska i posao, a u obrtu sam od 1990. godine, od stvaranja nove države.

- Otvaranje obrta je bila želja ili nužnost?

- Kako su bile počele privatizacije 90-ih i sve što je išlo uz to, tako su i firme u kojima sam radio počele propadati. To me natjeralo da krenem sam za sebe. Najprije sam radio sam, a nakon što se sin vratio iz vojske i on je počeo raditi sa mnom tako da smo pomalo počeli povećavati poslove. Normalno, kako su se poslovi počeli razvijati, trebalo je i više ljudi pa smo zapošljavali radnike. Jer, to sve zavisi o tržištu - kreneš sam pa dođe veliki posao za koji ne možeš konkurirati. Možeš raditi manje prostorije, kuhinje, sobice, međutim za jedan malo ozbiljniji posao koji se odnosi i na završne poslove na fasadama i unutrašnjost većih objekata si preslab. Tada je potrebno zaposliti više ljudi. Sada nam se opet događa da fali ljudi.

- Dakle i soboslikarstvo je na popisu deficitarnih zanimanja?

- Ljudi nema, jer zanatstvo nam je dosta uništeno. Otišlo je krivim putem. Koliko sam ja upoznat, u zadnjih 20 godina nisam siguran da se u Samoboru izučilo možda desetak malera. Soboslikara koji bi mogli raditi samostalno jednostavno nema. Stvarno je riječ o deficitarnom zanimanju i sad se pokušava nešto s Udruženjem obrtnika Samobor i u Zagrebu preko komore da se to pojača.

- Ipak, vi ste se uspjeli ekipirati?

- Trenutno imamo 14 zaposlenih koji uredno rade, uredno primaju plaće, ali nije ih bilo lako naći. Ljudi uglavnom ili nema ili neće raditi. Poseban je problem što nema mladih ljudi. Trebalo bi aktivirati same škole i mlade dečke koji bi bili voljni raditi u zanatstvu, a koji bi mogli kod nas puno toga naučiti. Jer, naš je obim posla stvarno širok. Vani bi za posao koji mi sada radimo angažirali barem 15 različitih zanatlija. A mi sami radimo sve završne poslove počevši od soboslikarstva, uređenja unutrašnjosti prostorija što se odnosi i na soboslikarstvo, uređenje zidova u smislu tapeta, oblaganje knaufa, farbanje prozora i vrata pa uređenja vanjskog dijela pročelja zgrada od novogradnje do starih objekata, uređenja stolarije, stolarskog posla. To su sve zahtjevne stvari, ali to se i cijeni.

- Iako kažete da ima problema s nalaženjem kvalitetnih radnika, čini se da na tržištu postoji velik broj obrta u vašem poslu?

- Istina je. Ima puno firmi i jako su prisutne na tržištu, ali uglavnom im fali kvaliteta. Puno se toga kod nas uvezlo, a i puno ljudi dolazi izvana bez da imaju kompletno znanje za taj zanat. Uglavnom su to priučeni ljudi. Oni nemaju potpuno znanje da bi u završnici napravili ono što je potrebno i da bi se moglo zaista računati na tog čovjeka. Vidim da svi muku muče, od zidara, bravara, parketara.... A pogotovo mi, soboslikari, gdje je naš završni posao, rekli bi, šminka. To vam je kao da obučete lijepo odjelo, a onda se nisi umio i obrijao. Tako i sav naš prijašnji posao ne dolazi do izražaja ako završnica, što je zahtjevni posao, nije odrađena kako treba.

- Što biste izdvojili od poslova na kojima radite?

- Za Akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu radimo kompletno održavanje njihovih zgrada, znači čitav Zrinjevac, Opatička i tako dalje. Radimo na novim i starim sakralnim objektima, pokrivamo i stambene zgrade, a niti jedna koju radimo nije ispod 50 stanova. Radimo i hotele, a trenutno radimo u Vodicama na apartmanskom naselju sa 120 soba. Radimo i novogradnju i stare objekte. Prednost je kod nas ta da, osim što imamo licencu za naučnike, imamo i rješenje Ministarstva kulture za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, znači za sve objekte nulte kategorije i stare zgrade. Vjerujem da smo prvi obrt u Samoboru koji ima tu dozvolu.

- Radite li još uvijek i u Samoboru ili vam je postao premali?

- U Samoboru smo prisutni koliko je potrebno. Radili smo općinu, Veterinarsku stanicu, privatnu zgradu, kuće, neke nove zgrade... Ali, pretežno smo orijentirani na Zagreb i šire, jer pokrivamo cijelu Hrvatsku. Popunjenost nam je stalna, a čak treba voditi brigu da se ne prepunimo poslovima pa da se oni ne stignu napraviti. Posla ima čitavo ljeto i zimu. Stalno mora biti prisutna ruka jednog malera, jer se u zgradama koje radimo stalno nešto održava, pogotovo u Akademiji. Tu su i bolnice, pošte, banke, a svi oni imaju svoje zahtjeve, svoje dizajnere i drugačije se radi. Zagrebačka banka, na primjer, ima sasvim drugačiji dizajn od Privredne banke, a Varteksove robne kuće i dućani pak imaju svoj način izvedbe.

- Sve sama jaka imena. Kako doći do takvih poslova?

- Samo radom i kvalitetom. Jer, ako nema kvalitete i točnosti nema ni posla. Moraju se poštovati rokovi i uredno napraviti posao.

Kruno Solenički

 

Samoborski gljivari Božidar Laušin i Vlado Mihelić uvjerili su se da s dolaskom proljeća stiže i proljetna gljiva – Ožujka

Predstavljamo samoborske obrtnike: Mijo Gorički – obrt za soboslikarske radove i postavljanje tapeta

Arhiva 2007

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2006

2005

2004

2003

2002