16.02.2007.

U središtu Zagreba otvorena izložba fotografija iz fundusa samoborske obitelji Bahovec

Blago koje još treba otkriti

U središtu Zagreba otvorena izložba fotografija iz fundusa samoborske obitelji Bahovec

U današnje vrijeme digitalnih fotoaparata i mobitela, kada svatko može zabilježiti dio svoje svakodnevice ili intime, pomalo zaboravljamo vrijeme kada je bavljenje fotografijom bila rijetkost, a ne pravilo. Upravo stoga su sačuvane stare fotografije svjedoci nekih davnih vremena i njihova je vrijednost iz dana u dan sve veća.

Tek rijetki, a jedan od njih je i naš sugrađanin Josip Horvat, to na vrijeme shvate. Bez njega ne bi bilo ni ove priče o fotografijama Franje Bahovca, jer je kao kolekcionar otkupio od nasljednika kovčeg foto pozitiva i nešto negativa na staklenim pločama, zajedno s originalnim stereoskopskim aparatom za gledanje snimaka. Nakon nekog vremena priča o tome došla je do muzejske savjetnice u Muzeju za umjetnost i obrt Marije Tonković. Ona je obradila fotografije, a za prvo predstavljanje publici u Zagrebu odlučila je prikazati tek dio posvećen Zagrebu i Samoboru s početka 20. stoljeća.

Naime, obitelj Bahovec bila je imućna pa su njeni pripadnici obilazili europske i svjetske metropole i to bilježili na svojim fotografijama. Tako zaključujemo da je sada predstavljen tek dio tog još za mnoge neotkrivenog blaga. A kao zanimljivost već su mnogi izdvojili ženske aktove koje je snimio Franjo Bahovec, a koji predstavljaju posebnu cjelinu u hrvatskoj fotografiji.

Dio tih aktova te zagrebačkih i samoborskih sličica do 8. ožujka bit će izloženo u "Cro art photo clubu" u Gajevoj 25 u Zagrebu, pod ingerencijom Studija Badrov.

Otvorenje izložbe uveličao je samoborski gradonačelnik Antun Dubravko Filipec, a brojni su zaljubljenici u fotografiju s pozornošću poslušali Mariju Tonković u priči o nastajanju i značenju izloženih djela.

Mato Šipuš

 
16.02.2007.

U Društvenom domu Strmec mariachi band Los Caballeros održao valentinovski koncert

Valentinovo na meksički način

U Društvenom domu Strmec mariachi band Los Caballeros održao valentinovski koncert

Jedan od najmnogoljudnijih bandova hrvatske glazbene scene, mariachi grupa Los Caballeros, uvela je Svetonedeljčane u valentinovsko raspoloženje 9. veljače. U Društvenom domu Strmec, povodom Dana zaljubljenih, Grad Sveta Nedelja i tamošnja Turistička zajednica poklonili su brojnim zaljubljenicima u specifične meksičke melodije odličan koncert koji je bio upotpunjen i plesačima Plesnog studija Ballance.

Vesela trinaestorka, predvođena osnivačem grupe Ivanom Androićem, potrudila se napraviti feštu sastavljenu od meksičkih hitova koji se većinom mogu naći i na tri albuma, koliko su ih Los Caballerosi u svojih 10 godina postojanja objavili. Prvijenac Fiesta Mexicana iz 1999., zatim Coleccion Bailable iz 2002. i posljednji En Vivo! iz prošle godine potvrđuju kako čovjek ne mora nužno biti iz Guadalajare, Tijuane ili Ciudad de Mexica da bi meksičkom podoknicom krenuo u osvajanja ženskih srdaca ili bržom melodijom potaknuo pokoji plesni korak. To je potvrdila i na trenutke vatrena atmosfera u Društvenom domu Strmec, a potvrđuju to i brojna priznanja iz samog Meksika gdje su Los Caballeros nastupali nekoliko puta u konkurenciji ponajboljih tamošnjih mariachi grupa. Uz zvuke vihuele, gitarona, truba, violina i gitara članova grupe Los Caballeros, Sveta Nedelja je, dakle, proslavila Valentinovo.

K.S.

 
16.02.2007.

Predstavljamo samoborske obrtnike - Božo Jurković, vlasnik obrtničke radionice Tehnovent

Kulturom rada do "Jurkovićevog standarda"

Predstavljamo samoborske obrtnike - Božo Jurković, vlasnik obrtničke radionice Tehnovent

Obrtnička radionica Tehnovent specijalizirani je proizvođač opreme za klimatizaciju i ventilaciju i njenu montažu. Od početnih dana 1980. godine pa sve do danas odlikuju se kvalitetom i željom da se stave na stranu kupca. Zbog toga su postali prepoznatljivo ime ne samo u Hrvatskoj nego i izvan naših granica. Vlasnik i direktor Tehnoventa Božo Jurković ugostio nas je u svojem uredu u Ulici Dobriše Cesarića 5, gdje je smješteno središte obrta s pripadajućim radionicama i upoznao nas s onime što je stvorio kroz godine marljivog rada.

- Kako ste se našli u obrtništvu i na koji način ste počeli 1980. godine?

- Počelo je iz inata koji me doveo do ovoga gdje sam sada. Taj se inat stvorio iz nezadovoljstva, stoga što se nisam slagao s tadašnjom politikom rada i htio sam pokazati da i mi možemo napraviti nešto kao obrtnici. Radio sam kao poslovođa u Klimaopremi, a prije toga sam 10 godina radio u Münchenu u stojarskoj struci pa sam tamo jako puno naučio.

- Pretpostavljam da govorite o njemačkom radnom mentalitetu?

- Konkretno, meni je u Njemačkoj bilo fantastično, jer sam se brzo prilagodio njihovom životu, njihovom načinu rada, kulturi poslovanja, a to dovodi do uspjeha. Samo volja za rad i kultura rada daju rezultate. Bez toga ništa. Ovdje je to jako teško postići, a baš to se u današnje vrijeme mora, jer ako ne promijenite način poslovanja, rada i odgovornosti ne možete ništa postići. Ako pak imate volju za posao koji radite, a nekakav cilj vam je bolji život, njega možete postići jedino kulturom rada, odnosom prema poslu i poslodavcu i tada to ide samo po sebi. Kako ćete se ponijeti prema svom radnom mjestu, prema svojim obavezama, tako ćete uspjeti ili pak nećete. Ako ćete odgovorno i kvalitetno obavljati svoje radne zadatke svatko će vas poštivati i ići ćete naprijed. Ali, morate naći sebe u svom poslu. I to je prihvaćanje kulture rada. To je ono što sam naučio u Njemačkoj.

- Kako je izgledalo prenošenje tog načina razmišljanja u Samobor 1980., u obrtnički posao?

- Na nagovor kolege zajednički smo otvorili obrt kod mene. Radili smo zajedno 9 godina. Onda je on otišao, otvorio svoj obrt, ja svoj i sada jednome i drugome ide dobro. Pomoglo nam je što smo na samom početku imali osiguran posao kojim smo krenuli i tako je počelo. Kad se probijete kod jedne firme kasnije ide sve lakše i lakše, jer jedan dobro odrađen posao donosi drugi. No, kad smo krenuli nismo imali ništa, samo osnovne stvari. Međutim, radom, dobrom kvalitetom odrađenog posla i ulaganjem u nove proizvode i programe išlo se prema naprijed. S vremenom se, sasvim jasno, program širi, tako da smo tu gdje jesmo.

- A to je?

- Sada je u Tehnoventu ukupno 17 zaposlenih i trenutno smo puni s poslom. Radimo program koji je vrlo tražen, čak dio i izvozimo, pa se nadamo da će toga biti sve više i više. Radimo kompletnu opremu za ventilaciju i klimatizaciju. Nudimo rešetke, linijske difuzore, anemostate, prigušivače zvuka, oplatne stropove, filtere, žaluzije, ventilatore, klima komore i viseće grijače. Prošle godine bio sam jedan od 5 najjačih obrtnika u Hrvatskoj (ne po financijama, nego po poslovnosti), a prije 5-6 godina je i Samobor prepoznao da nešto vrijedimo u tom smislu pa smo dobili nagradu Grada. No, jedna od ključnih stvari je certifikat o ispunjavanju ISO 9001 standarda. On nam puno znači i omogućuje nam praktički da možemo nesmetano izvoziti naše proizvode.

- Kad spominjete izvoz, činjenica je da se ipak dobar dio hrvatskog tržišta orijentirao prije svega na uvoz, koji je, čini se tako, puno isplativiji. Kakva je situacija u segmentu klimatizacije i ventilacije, ne prijeti li i tu uvozna konkurencija domaćim proizvođačima, konkretno Tehnoventu?

- Kada bih tako razmišljao počeo bih se i ja baviti uvozom i to sa svih strana. No, međutim, ne bojim se tog uvoza. Mi uvozimo samo repromaterijal, komponente za potrebe proizvodnje i ništa drugo. Tu smo, kod uvoza, vezani samo za dvije firme i to obje slovenske, koje su izuzetno kvalitetne. U našim proizvodima ima oko 10% uvoznih komponenti, a sve ostalo je domaće – sve aluminijske profile uzimamo u Šibeniku, dio komponenti od Končara... A što se tiče uvoznika opreme kao što je ova koju mi proizvodimo, tu se ja ne bojim. Iz jednostavnog razloga što je naša kvaliteta visoka, cijena apsolutno zadovoljava naše mušterije i ne treba se tu bojati. Naši proizvodi, a ima već 20-ak godina što se direktno bavimo tehnoproizvodnjom, nemaju niti 0,1 posto reklamacija. To je ono što nas drži na tržištu koje je vrlo zahtjevno.

- Vratimo se na ISO 9001 standard. Kakvo značenje ima taj certifikat kojim se potvrđuje da ga zadovoljavate?

- Kod nas je taj certifikat još uvijek jedna relativno nova stvar i još uvijek oko toga tapkamo. Taj certifikat znači da su naš rad i naš proizvod iz Europe procijenili kao vrhunsku kvalitetu. A tek ulaskom u Europsku Uniju za koju godinu taj će certifikat dobiti svoje puno značenje. Nema drugoga nego voditi brigu o poslu, kvaliteti i početi raditi po sistemu kojeg priznaje Europa. A ja sam oduvijek težio samo tome da se, koliko je moguće, razvijamo upravo u tom smjeru. Jer, ako je kvaliteta proizvoda visoka tada ni cijena nije toliko bitna, no morate stalno ići u modernizaciju da biste dosegli europski standard. Tako, kad su došli iz udruženja koje izdaje certifikat (u ovom slučaju Det Norske Veritas, op.n.), rekli su nam da mi u Tehnoventu već debelo radimo po tom standardu, ali da se to ne zove ISO 9001, nego "Jurkovićev standard". A do toga se dođe na način da godinama radite da bi došli do naoko jako jednostavnih načina rada. Prva i osnovna je kultura rada o kojoj sam govorio.

- Naravno, ne treba izostaviti niti modernizaciju?

- Tako je, jer bez tehnologije također ne možete naprijed. Mi danas imamo kompjutorske strojeve za obradu lima, jer je bez njih teško biti kvalitetniji. Iz jednostavnog razloga što stroj ne može pogriješiti. Čovjek može. No, morate uskladiti čovjeka i stroj, morate ga obučiti, a ja do sada nikada nisam "kupio gotovog čovjeka". Svaki čovjek koji je tu kod nas je obučavan, usavršavan, on tu "živi" s time.

- Kakva je situacija s nabavom opreme? Nove tehnologije su sve samo ne jeftine?

- Što se opreme tiče, bilo bi jednostavno kad bismo imali milijun, dva eura pa da se to odmah uloži kako bi se razvoj digao nekom vertikalom, praktički za 100%. Međutim, naš razvoj je išao na način da sam stalno ulagao za potrebe same proizvodnje. Prije dvije godine došli smo do trenutka kada smo morali odlučiti hoćemo li ostati u razvoju na razini na kojoj smo bili ili ćemo ići u razvoj zbog kvalitete, kvantitete i korekcije cijena. Inox čelik i limovi otišli su prema gore i do 40%, a mi smo mogli ostati cijenom tu gdje jesmo, zato što sam shvatio da moram ići na ulaganje u nove strojeve. Oni, naravno, nisu badave pa smo išli prvo s 50 tisuća eura, pa s 90 tisuća, a za godinu dana s još 170 tisuća eura ulaganja. Kad bi pogledali tangentu razvoja, mi smo otišli u vertikalu, ali u roku dvije godine. Upravo se o tome radi – morate ulagati u program koji radite i, jednostavno rečeno, koliko uložite, toliko ćete i dobiti. Nova tehnologija danas omogućuje da olakšate radniku, dignete kvalitetu i brži ste. I kompenzirate rast cijene repromaterijala svojim radom kojim omogućujete da cijena proizvoda ostane na razini na kojoj je i bila.

- Za ovu godinu najavili ste nova ulaganja, ovaj puta u prostor?

- Da, ove godine ići ćemo na izgradnju hale, jer nam fali prostora. U postojećem ne možemo dalje u razvoj. S druge strane, i ISO 9001 nam uvjetuje da moramo u proširenje. Njima je bitno da se vi s tim certifikatom razvijate. K tome, ne smijete si dopustiti da izgubite taj certifikat, što se vrlo lako dogodi – napravite dvije, tri greške i oni vam ga maknu. A onda se vratiti natrag, dobiti ga ponovo - to je strašna muka, godine rada kojima se morate potvrđivati i iskupljivati za svoju grešku, što si ne možemo dozvoliti. Kada su nadležni za certifikat prošle godine došli u inspekciju bili su začuđeni kako to da sam išao u stroj od 200 tisuća eura, a ne u širenje prostora. Međutim, mi smo to morali napraviti da bi usavršili dio svog proizvodnog pogona. Ali, kažu da bi trebalo i prostor. Rekoh - bit će i to.

- Dakle, certifikat puno daje, ali i puno traži?

- Ma, ja bih bio sretan kad bi svi dobili taj certifikat, a prvo kad bi ga dobila država, i to na financijskom planu. Jer, ne možete vi nekoga tjerati da vam plati u roku od 30 dana, a vi plaćate jedva u roku od 90 dana. Takva državna i financijska politika nam je velika smetnja. Kad bi svi imali certifikat znalo bi se da svi posluju uredno.

- A to nas ponovo vraća na kulturu rada i poslovanja. No, što vam je motivacija nakon 27 godina rada u samostalnom obrtništvu?

- Stalno me "držalo" da napravim nešto, nešto svoje. Želio sam raditi, biti pošten i korektan u poslu. Puno ih se obogatilo preko noći, ali, kako se kaže, što se lako stiče lako se i izgubi. Mi smo krenuli polako i cijela moja familija je sada tu, svi tu rade, vole taj posao, ali ih morate naviknuti, naučiti da se od toga može duže živjeti i da ne treba razmišljati o obogaćivanju preko noći nego da to ide kroz jedan period. Najbitnije od svega je što će to ostati djeci, unucima. Ne mora se raditi ništa megalomanski, nego raditi na poboljšanju programa, dizajnirati ga drugačije, biti iz dana u dan kvalitetniji. Jednostavno, morate se staviti na stranu kupca. Za mene je to život – moj posao i moja familija i što ću ostaviti iza sebe, djeci, mladeži.

– Kako biste ocijenili odnos države i obrtnika, odnosno Grada i obrtnika? Gdje ima mjesta za pomake?

- Kod nas se nitko ne bavi pravom ekonomijom, proizvodnjom. Ona je u Hrvatskoj propala, a propadat će i dalje zato što se sve i svašta uvozi. Nas proizvođače nitko ni ne pita kako uspijevamo raditi. Na primjer, bio sam pozvan na neki skup obrtnika koji je organizirao Grad da bi se razgovaralo o europskim normativima. Što ja već imam, i to bez njih. Jer kasne. Nikad nisu došli pitati kako to da Jurković 25 godina ne kasni s porezima, doprinosima plaćama i davanjima, nego me onda pitaju jel' bih ja ljudima objasnio kako doći do certifikata. I, kažem, ja sam se borio za to, a vi ste ti kojima je to posao, plaćeni ste našim novcem za to. A ne radite ništa. Čak ne postoji niti jedan običan obrtnički list kojeg Zelina ili Čakovec imaju već godinama. Kod nas ni to nisu u stanju napraviti. Mi bi ga platili, obrtnici, mali privrednici, svi bi platili svoju stranicu. Imao sam situacije da k meni dođe čovjek kako bi mi pokazao čime se bavi, a kad ono - radi strojeve koji meni trebaju i udaljen je samo 5 kilometara od mene, a ja pojma o tome nemam. A mi i dalje čekamo taj katalog proizvoda privrede Samobora. Najgora je stvar da ja nakon 27 godina u poslu ne znam što mi susjed ili neka radionica u Samoboru radi i to je najveća greška, jer bi svi mogli međusobno raditi samo kada bi znali jedni za druge. To su velike greške, jer se samo priča, a trebalo bi raditi.

- Tehnovent je već niz godina sponzor nekolicine sportskih klubova. Otkud zanimanje za sport?

- Bitna je stvar zadržati djecu, naučiti ih da postanu dobri ljudi, da ne počnu razmišljati o lošim stvarima koje im se nude. Kad sam prije 20-ak godina preuzeo Judo klub u Samoboru nit vodilja mi je bila okupljanje mladeži. Jer, mladež se mora nečim baviti. Taj Judo klub je 80-ih imao i 150 članova, a nakon rata opet fantastično radi. Ljudi koji su tada bili djeca danas imaju svoju djecu i oni ih šalju, oni ih uče onome što smo ih mi učili. Isto je i s nogometom, NK Zrinski Tehnoventom. Radi se o djeci za koju smo stvorili cijeli jedan centar koji je među najjačima u županiji. Nije za mene uspjeh kluba imati velike novce, kupiti igrače seniorskoj momčadi pa ganjati rezultate, nego imati omladinski pogon, paziti na njihovo obrazovanje. Oni moraju dobiti određenu kulturu i disciplinu da sutra mogu na svoje klince prenijeti tu brigu za njih. Apsolutno sam ponosan što u stručnom dijelu imam takve suradnike koji su napravili to što jesu i nema većeg zadovoljstva i pohvale od brojnih klinaca koji zdušno rade i koji su nam poticaj.

Kruno Solenički

 

U središtu Zagreba otvorena izložba fotografija iz fundusa samoborske obitelji Bahovec

U Društvenom domu Strmec mariachi band Los Caballeros održao valentinovski koncert

Predstavljamo samoborske obrtnike - Božo Jurković, vlasnik obrtničke radionice Tehnovent

Arhiva 2007

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2006

2005

2004

2003

2002