26.10.2005.

Mali format velike ljubavi prema gradu

Najstarija samoborska razglednica ponovno živi u Samoboru

Mali format velike ljubavi prema gradu

U Samobor se nedavno vratio Marijan Požgaj. Ljubiteljima starih samoborskih razglednica poznat je kao čovjek koji posjeduje najveću zbirku starih samoborskih razglednica. I nedavno izašla monografija pod nazivom Samoborska razglednica većim je dijelom popunjena Marijanovim vrijednim primjercima ovih prigodnih podsjetnika na neke prošle vizure i živote.

Marijan već dvadeset i pet godina radi kao ton-majstor HRT-a, a od toga je, kako kaže, dvadeset bio na kotačima reportažnih kola. Rođen je u Zagrebu, potom se doselio u Samobor, da bi zadnjih dvadeset godina živio u Dugom Selu. Najveća mu je ljubav, uz petnaestogodišnjeg sina Juru, skupljanje starih predmeta od kojih razglednice stavlja na prvo mjesto. Uz to što posjeduje najstarije poznate razglednice Samobora, Dugog Sela i Siska, ponosni je vlasnik nekoliko desetaka zbirki starih predmeta, vrijedne zbirke starih britvi, aparatića za brušenje žileta...

- Opišite nam ukratko svoju strast i svoju zbirku.

- Bavim se kolekcionarstvom, skupljanjem raznih starina, a razglednice skupljam intenzivno već desetak godina. Sve što sam sakupio dobio sam ili kupio po buvljacima i antikvarijatima. Radim to iz čiste ljubavi. Niti jednu razglednicu ili stvar iz zbirke, čak i kada sam bio u materijalnim teškoćama, nisam prodao. Nedavno sam se vratio u Samobor iz Dugog Sela gdje sam živio dvadeset godina, pa mi je velik dio zbirki i predmeta još uvijek tamo.

- Otkad i otkud ta ljubav prema starinama?

- Volim starinu i od malih nogu penjem se po tavanima, čeprkam i pretražujem ropotariju i kramu. Prije su me zvali kramar i čudili se što je sve predmet mog interesa. Najveći mi je gušt hodati po buvljacima. Mnogo stvari su mi ljudi poklonili, jer su znali da skupljam iz čiste ljubavi prema starinama, a ne iz interesa.

- Što je sve predmet vašeg kolekcionarstva?

- Počeo sam sa ćupovima, peglama, petrolejkama... Uvijek sam se vezao i orijentirao na stvari koje imaju priču iza sebe. Tako sam prešao i na skupljanje britvi. Jedne godine naletio sam na buvljaku na jednu prekrasnu, 150 godina staru, britvu. Imala je rezbarenu dršku od slonovače i ugravirano ime na sječivu. Tada sam se zainteresirao za britve i danas od tristotinjak britvi u kolekciji nijedna nije ista. Nekad su brijači dali izrađivati britve sa svojim gravurama. Britve su zanimljive, jer su obrijale tko zna koliko kilometara brade i zamislite kakve su sve priče u brijačnicama čule. A možda je neka od njih nekome prerezala i vrat. Na početku nitko nije bio zainteresiran za britve i ljudi su mi ih davali ili prodavali za deset kuna. Poslije, kad su shvatili njihovu vrijednost, i cijene britvi su narasle na par stotina kuna. Kad je prije tri godine Jutarnji list objavio priču o meni s akcentom na britve i razglednice, apelirao sam preko novina da mi se jave i drugi skupljači britvi, ako ih ima, kako bi izmijenili iskustva, jer nikakva literatura o tome ne postoji. No, nije se javio nitko. Imam i cijeli niz neobičnih i vrlo rijetkih predmeta. Primjerice, došao sam u posjed jednog osamdeset godina starog aparatića za koji mi je trebalo mjesec dana da shvatim da je to aparat za brušenje žileta. Izvanredan sistem.

- Osim britvi poznati ste i kao skupljač razglednica.

- Razglednice su mi na prvom mjestu i najveća su mi kolekcionarska ljubav. Mislim da je gospon Milčec rekao da je razglednica mali format velike ljubavi prema gradu. I to je točno. Razglednica je zanimljiva, jer je putovala, negdje je bila, ima marku, ima žig i ima neku poruku ili pozdrav. Kako sam zaljubljenik u Samobor, odlučio sam se na skupljanje razglednica Samobora i Dugog Sela gdje sam živio. Zanimaju me i druge razglednice, ali ne možete ići u širinu, jer onda nema kraja, izgubite se. Trebalo bi mi sto života da sve razglednice skupim.

- Koji su vam najveći trofeji?

- Kod mene su najstarije poznate razglednice Samobora, Siska i Dugog Sela. Sve poznate razglednice Dugog Sela su kod mene, jer sam od jednog kolekcionara koji je odustao od skupljanja otkupio cijelu zbirku. U Samoboru postoji više kolekcionara i institucija koje se bave razglednicama. Uz Zavičajnu zbirku i Samoborski muzej postoji i cijeli niz kolekcionara koji se bave razglednicama i svi se mi poznajemo. Meni je drago da se što više ljudi time bavi, iako u kolekcionarstvu, kao i u stvarnom životu, ima svašta. Ima, na primjer, kolekcionara koji ne žele pokazati svoje zbirke. Ja nisam jedan od takvih, što sam i dokazao u suradnji sa Zavičajnom zbirkom iz Samobora. Njima sam kopirao sve svoje razglednice, a za potrebe izdavanja knjige Samoborska razglednica dao sam im na korištenje cijeli niz razglednica.

- Jeste li zadovoljni knjigom?

- Knjiga je u redu, ali potkrala se jedna, vjerojatno, tehnička greška. Kao najstarija razglednica tiskana je razglednica koja to nije. Najstarija samoborska razglednica je ova ovdje, datirana 31.12.1896., znači skoro osam mjeseci starija od one tiskane u knjizi. Interesantano je i to da je razglednica stigla u Graz, kao što se vidi, već 2.1.1897., dakle za samo dva dana. Razglednica tiskana u knjizi i potpisana kao prva ima isti motiv kao i ova najstarija, pa je tu vjerojatno bio uzrok previda. Tu najstriju poznatu razglednicu dao sam na korištenje za potrebe izdavanja knjige, ali... Unatoč tomu, napravljen je velik i entuzijastičan posao izdavanjem monografije Samoborska razglednica, a za drugo izdanje greške će se ispraviti.

- Gdje ste nabavili najstariju poznatu samoborsku razglednicu?

- Tu razglednicu imam već jako dugo, a kupio sam je na sajmu antikviteta u dvorani Jeđut kod dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Prodao mi ju je jedan kolekcionar kojeg nije zanimao Samobor, a vjerojatno nije ni bio upoznat s njenom vrijednošću, jer ne bih je tako lako otkupio.

- Gdje ste sve nalazili samoborske razglednice?

- Nijednu razglednicu Samobora nisam, naravno, našao u Samoboru, već sam obilazio Pečuh, Beč, Graz itd. Kad sam već skupio pozamašnu zbirku, trebalo mi je i do dvije godine da pronađem razglednicu koju nemam. Tada sam, u tim velikim vremenskim razmacima dok ne bih našao neku novu samoborsku razglednicu, počeo skupljati razglednice s motivima anđela, pa s amoretima, pa s nabožnim motivima... Ukupno u svim kolekcijama imam oko 15 tisuća razglednica. Razglednica s motivima Samobora imam oko 150, a poznato mi je ukupno oko 250 razglednica Samobora, od kojih ja nemam sve. Koliko ih postoji to ne zna nitko i to je taj čar otkrivanja neke dosad još nepoznate razglednice. Kolekcionari na takvu stvar čekaju i cijeli život.

- Kao čovjek koji se je nagledao Samobora uživo i na razglednicama, kakvi su vaši dojmovi o suvremenom Samoboru? Koliko se razlikuje od onog na starim razglednicama?

- Više-manje sam razočaran. Sklon sam starim vremenima i ne sviđa mi se kako se Samobor razvija. U tih dvadeset godina, koliko sam izbivao, čini mi se da je Samobor izgubio svoj šarm, a polako gubi i identitet. Ne sviđaju mi se svi ti novi hipermarketi, a što se tiče ove divlje gradnje, da se mene pita, ja bih zabranio gradnju građevina viših od četiri kata, a kakvu takvu normalnu vizuru grada na budućim razglednicama osigurao bih obaveznom gradnjom kosih krovova pokrivenih biber crijepom. Samobor ne zaslužuje ovakvu gradnju.

- Kako se vi snalazite u ovim divljim vremenima?

- Nije to teško opisati. Živio sam u oblacima, ali spotaknuo sam se o zvijezdu i tresnuo o zemlju. Gruba stvarnost me prizemljila. Stalno mi govore da živim u oblacima, što je točno. Ja im odgovaram da je meni gore dobro i da me ostave gore. Lijepo mi je, oblak je mekan, vidim sve što se događa dolje i, tko želi, može mi se pridružiti. Ne kanim se spuštati na zemlju. Još dan-danas sanjam stvari koje su ljudima čudne, a zapravo su vrlo normalne. Moje je mišljenje da bi svi morali živjeti pomalo u oblacima. Svi smo krenuli u neki tempo iz kojeg nema povratka. Bavim se i slikarstvom i jedan ciklus slika koji sam radio prije deset godina nazvao sam Lijepa vremena su otišla u nepovrat zauvijek. Sada, s vremenskim odmakom, vidim koliko sam bio u pravu. Treba znati katkad zaustaviti vrijeme i uživati u tome što je sad. Na ulici se ljudi više ne pozdravljaju, svi gledaju u pod. Nikom ne pada na pamet da pogleda u visine, u oblake.

- Planovi?

- U Dugom Selu sam imao tridesetak kvadrata svog carstva koje sam namjestio starim stvarima i predmetima iz svih povijesnih razdoblja, pravi mali muzej starina. Još uvijek me drži tako nešto. Planiram pronaći neko manje seosko imanje, srediti ga malo i tamo napraviti mali muzej antikviteta.

Nenad Kobasić

 

Mali format velike ljubavi prema gradu

Arhiva 2005

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2004

2003

2002