03.10.2005.

Na međi Samobora i Jastrebarskog smješten je cijenjeni hrvatski proizvođač voćnih sadnica i ruža

Okić će opet biti prekriven trešnjama

Na međi Samobora i Jastrebarskog smješten je cijenjeni hrvatski proizvođač voćnih sadnica i ruža

Samo se još stari ljudi sjećaju vremena kada je okićki kraj bio prepun trešanja. Nažalost, okićke trešnje već dugi niz godina ne rastu po okićkim bregima.

No, da tome baš i ne mora biti tako uvjeravao nas je Mario Benašić, vlasnik tvrtke Jonagold, jedan od najcjenjenijih hrvatskih proizvođača voćnih sadnica i ruža, u razgovoru koji smo vodili u Drežniku, na samoj granici Samobora s Jastrebarskim. Tamo se na samoborskoj strani nalazi parcela na kojoj Mario, agronom po struci, uzgaja sadnice jabuka, krušaka, dunja, mušmula, marelica, šljiva, bresaka, ribizla...

A, kako nam je rekao, uskoro će ponovno biti i ruža.

- Kada ste počeli s radom?

- Tvrtka je počela s djelovanjem 1995. godine. Prije toga otac i ja smo bili kooperanti mnogih stanica za uzgoj sadnog materijala. Iza nas je, znači, oko 25 godina iskustva u proizvodnji voćnog sadnog materijala i proizvodnji ruža kojoj se polako, ali sigurno, vraćamo u vidu uzgoja specijalnih sorti koje su dosta rijetke na hrvatskom tržištu.

- U čemu je vaša specifičnost?

- Posjedujemo vlastite matičnjake vegetativnih podloga, kao i matičnjake voćnih pupova, tako da je proizvodnja potpuno čista i sigurna od raznih bolesti i virusa. To je od izuzetnog značenja, s obzirom da je današnja proizvodnja u Hrvatskoj dosta nekontrolirana zbog uvoza sadnog materijala iz istočnih zemalja i uvoza podloga za voćne sadnice koje su sumnjivog porijekla.

- Pojasnite nam to.

- Važno je znati da mi od nikog ne uvozimo niti jedan dio sadnice. Sve - od podloge koja je virus-free, pa do pupova, proizvodimo sami na ovom zemljištu. Potpuno smo čisti, sigurni od raznih bolesti i virusa i neovisni. Cijeli ciklus proizvodnje, do gotove sadnice, ostaje ovdje u Samoboru. Podloga nam ne dolazi iz Srbije, niti pupovi od prijatelja iz Mađarske, jer kad se tako radi lako dolazi do bakterijskih bolesti. Upravo je to razlog zašto nas ljudi, naročito oni koji rade intenzivne i velike nasade, često traže. Nikad se ne igramo s time i prodajemo isključivo svoju, čistu proizvodnju, ponavljam, potpuno sigurnu od raznih bolesti.

- Znači, postoji razlika u kvaliteti.

- Manje - više svi hrvatski proizvođači imaju dobru kvalitetu sadnica, ali malo tko ima proizvodnju u zatvorenom ciklusu. To znači da i podloga i sorta imaju svoju autentičnost i sve se radi na jednom mjestu. Mi upravo to radimo ovdje u Drežniku.

- Koje sadnice najviše proizvodite? Za što ste se specijalizirali?

- Proizvodimo gotovo sve voćne vrste, ali najviše ipak proizvodimo kruške i jabuke. Primjerice, imamo četrdesetak sorti jabuka, uključujući i one starinske za koje vlada veliko zanimanje. Proizvodimo sadnice jabuka na slabo bujnim podlogama za intenzivne nasade, gdje ljudima nudimo i podršku u vidu elaborata zaštite od bolesti, štetnika i svega ostalog, a uzgajamo i sadnice na slabije bujnim podlogama M9 s formiranom prvom etažom, što uvelike olakšava posao voćarima koji već u prvoj godini mogu oblikovati krošnju i, što je najvažnije, odmah imati plodove.

Poznati smo i po proizvodnji crvenog ribizla i jedni smo od rijetkih u Hrvatskoj s licencom za njegovu proizvodnju. U planu nam je ponovno početi proizvodnju trešanja sorti tjelovka i komorovka, takozvanih okićkih trešanja, koje su gotovo izumrle. Jedni smo od rijetkih, ako ne i jedini, koji su te sorte počeli ponovno razmnožavati. Sada su i te sorte priznate i na spisku su Ministarstva poljoprivrede te se mogu legalno proizvoditi. Ako se postignu dogovori s Gradom, jako bih rado opet vidio ovaj kraj prekriven trešnjama.

- Spomenuli ste da ponovno pokrećete i proizvodnju ruža?

- Mi smo s ružama krenuli prije dvadesetak godina, ali tada prodaja nije bila organizirana. Nakon toga se povećao uvoz ruža pa su cijene toliko pale da nam to nije bilo isplativo.

- Što se sada promjenilo u poslu s ružama?

- Sada pokrećemo proizvodnju ruža koje su vrlo atraktivne i rijetke na našem tržištu. Uzgajat ćemo ruže stablašice do visine od metar i pol koje tada cijepimo sortama grmolikih ruža koje padaju prema dolje i tvore cvjetne kišobrane. One cvatu od proljeća do kasne jeseni. Proizvodnja jedne takve stablašice traje tri godine.

- Koliko vremena provodite među nasadima?

- Ovdje sam svaki dan, osim kad pada snijeg. Zimi sam u Zagrebu i učim, pripremam studenticu Ivu za ispite i igram se sa sinom Pavom. Čim se otopi snijeg već sam među sadnicama i vadim matičnjak.

- Koje su prednosti vaše lokacije u Drežniku?

- Prednost ove lokacije je ta što sam na izoliranom području te su tako sadnice zaštićene od bolesti i virusa.

- Tko kupuje vaše proizvode i gdje se oni mogu nabaviti u Samoboru?

- Sadnice prodajem po cijeloj Hrvatskoj, od Slavonije do Dalmacije, a moj ekskluzivni prodavač sadnica za samoborski kraj je Agrocentar Nada d.o.o. kod Sajmišta, s kojim izvrsno surađujem. Tamo se cijeli moj asortiman može kupiti i u maloprodaji. Za intenzivnu sadnju, veće količine ili specijalne upite ljudi se mogu direktno javiti na naše telefone.

- Kako se reklamirate?

- Mnogi voćnjaci u Hrvatskoj nastali su od naših sadnica i svi ti zadovoljni voćari naša su najbolja reklama.

Nenad Kobasić

 
03.10.2005.

Biserka Jurin osnivačica Udruge zaštitnika životinja Đeki

Najbolji pas je živi pas

Biserka Jurin osnivačica Udruge zaštitnika životinja Đeki

Biserka Jurin je ljubiteljica životinja, entuzijast i jedna od onih osoba kojima smješak ništa ne može skinuti sa lica.

Jedino osoba koju rese takve "moći" može se, izgleda, nositi s problemom zakržljale ljudske svijesti i savjesti, koja je glavni uzrok velikog broja ostavljenih i odbačenih pasa i mačaka svuda oko nas.

Biserka već gotovo trideset godina "pere" savjest neodgovornih Samoboraca i Zagrepčana brinući se o napuštenim i izgubljenim životinjama, pretežno psima i mačkama. Traži im udomitelje ili vlasnike, daje ih na skupa cijepljenja, preglede i sterilizacije, oglašava nevoljnike po radio stanicama i vodi ih na televizijska snimanja u Zagreb, a sve to svojim sredstvima i u svojoj kući. Dosad je Biserka udomila stotinjak pasa, a svim mačkama ne zna ni broja. U vrijeme mojeg posjeta, 26. rujna, u njenom azilu za životinje bilo je oko 15 pasa i više od dvadeset mačaka. U dvorištu svoje kuće napravila je nekoliko kućica za pse, kavez za mačke, a od prekrasne sjenice karantenu za pse koja je po zakonu obavezna odmah po prihvatu životinje, a traje 14 dana.

Biserka svoju ljubav prema životinjama oduvijek nosi u sebi, a aktivno im je počela pomagati još dok ih je spašavala od šinterskih akcija davnih godina u Zagrebu, da bi nastavila radeći u zagrebačkoj Noinoj Arki te pomažući napuštenim ljubimcima u Južnom naselju od 1976. godine. Kad joj se prije 5 godina ukazala prilika da kupi kućicu šest kilometara od Samobora, svoje je djelovanje poželjela dati na raspolaganje Gradu Samoboru, a na dobrobit svih. Osnovala je samoborsku Udrugu zaštitnika životinja Đeki i počela "gurati" projekt samoborskog utočišta za pse i mačke. Konačno je prošle godine udruga Đeki ušla u proračun Grada Samobora i sada dobiva 10.000 kuna godišnje, što veseli i ohrabruje, ali je daleko od dovoljnog. U troškove joj se ne računaju čak ni veterinarske usluge. S tim sredstvima Biserka se mora snalaziti na sve moguće načine, a novca uvijek pred kraj mjeseca nedostaje. Njena mirovina iznosi do 1500 kuna, a na bezbrojne upite za donacijama koje je poslala velikim prodavaonicama i tvrtkama, nitko nije odgovorio niti jednom riječju, a kamoli kunom. Odbačene životinje imaju tu nesreću da nisu medijski interesantne. Previše asociraju na galopirajuću poplavu gubitka brige za sve oko nas. Tako je i ova odluka gradskih vlasti, da se plati ono što se po zakonu mora platiti, bila vjerojatno više motivirana Zakonom o dobrobiti životinja koji propisuje da svaki grad i županija mora imati privremeno prihvatilište za napuštene životinje, negoli istinski probuđenom brigom za životinje.

Biserka Jurin je ponudila besplatno Gradu svoju veliku energiju i ljubav prema životinjama, a od Grada traži samo ono što Grad ionako zakonski treba osigurati. Nažalost, njen prijedlog da se napravi prihvatilište za napuštene pse nije shvaćen ozbiljno i predlagana su joj neka rješenja - tipa prihvatilišta na Palačniku, koja vrijeđaju zdravu pamet. Na njenu molbu da se barem ogradi prostor oko njene kuće odgovoreno je da Grad nije dužan ograđivati privatni prostor. Interesantno je da isti taj Grad ipak iz svog proračuna godišnje izdvaja nedostatnih 10.000 kuna za životinje koje se nalaze u tom istom privatnom prostoru.

Biserka ističe da joj je jedina želja da Grad nađe primjeren i zakonom propisan prostor za smještaj onih koje su svi odbacili te nudi i dalje svoj nesebičan i besplatan entuzijazam i u novom prostoru za čiju će izgradnju, sigurna je, nova vlast uskoro naći i volje i sredstava.

- Otkud taj, danas tako rijedak, impuls za pomaganjem?

- Rođena sam u Zagrebu i još kao dijete skupljala sam pse po Zagrebu dok su šinteri četvrtkom čistili ulice. Oduvijek sam voljela životinje i moj je djetinji san bio da pustim sve životinje iz zoološkog vrta.

- Kako životinje stignu do vašeg azila i koliko ih možete smjestiti na ovom malom prostoru?

- Neki put ih nađem sama, neki put one nađu mene, a neki put mi ih donesu ljudi. Jako mi je žao što dosta životinja moram odbiti zato što su moji smještajni kapaciteti vrlo ograničeni. Više ne primam ženke mačke, jer ih nitko ne želi udomiti, pogotovo nesterilizirane, niti primam male mačiće, jer bi ih psi u dvorištu rastrgali.

- Znači li to da među vašim psećim štićenicima ima i onih s opasnim namjerama?

- Sve životinje koje su kod mene su socijalizirane, jedino malo prestrašene. Kad s njima postupate kao s jednakopravnim bićima oni su divni. Ovo s mačkama je prirodna stvar.

- Je li teško udomiti životinje i na koji način to radite?

- Meni nije cilj da se riješim životinja koje kod mene borave, već da se one kvalitetno smjeste. Kad nađem udomitelja, obavezno uzimam podatke da mogu provjeriti kako su životinje, a katkad i uvjetujem udomljenje time da mogu doći pogledati životinju. Neki puta čak odem pogledati životinju i bez da se najavim - pogledam preko ograde je li sve u redu i onda mirno odem. Naravno da ne pristajem da se psi stavljaju na lanac.

- Kako danas gledate na proteklih tridesetak godina vašeg pomaganja napuštenim životinjama?

- Iskreno, očekivala sam veću podršku i zainteresiranost ljudi. Cijelo vrijeme sam radila u nadi da će se još ljudi priključiti, da će netko ponuditi moralnu, ali i konkretnu, financijsku pomoć. Zasad ništa od toga. Sve radim sama s kolegicom Dubravkom Štabi, koja mi vodi i blagajnu. Bez nje bih već odavno odustala.

- Kako stvari stoje s pomoći za to zaduženih institucija?

- Žao mi je što Grad Samobor nema više sluha za zbrinjavanje i udomljavanje napuštenih životinja, jer Samobor ima, gledajući broj stanovnika, broj napuštenih životinja i broj udruga koje postoje u Zagrebu (21!), barem dvostruko veće potrebe zbrinjavanja i udomljavanja životinja. Ljudi iz Zagreba jednostavno ostave životinju negdje kod Južnog naselja i odu.

- Ipak, od prošle godine dobivate od Grada pomoć.

- To je svakako više od ništa, kao prijašnjih godina, ali još uvijek nije dostatno. Na kraju godine ja Gradu podastirem troškove koje sam imala i oni uvijek daleko premašuju tih 10.000 kuna.

- Kako se onda financirate? Jeste li tražili donatore i sponzore?

- Jesam, obišla sam puno ljudi i firmi. Prije dvije godine Atlantic Trade mi je dao hrane za pet tisuća kuna i tada su me spasili. Te godine imala sam jako puno pasa. Od tada nisam dobila nikakvu ozbiljniju donaciju. Pismeno sam tražila da mi doniraju ili bar u pola cijene prodaju hranu kojoj se oštetila ambalaža pa se ne može prodati, ali nitko mi nije odgovorio. Ni veliki centri, ni lanci dućana, ni mali poduzetnici. Nitko!

Bilo je mnogo slatkorječivih i pomodnih ponuda bez pokrića, ali nitko se još nije našao dovoljno "bogatim" da potpomogne ovakvu vrstu humanitarnog rada.

- Ima li ipak primjera koji bude nadu u ljude?

- Ima. Dobila sam tu pomoć od Grada, uspjela sam se dogovoriti i s Veterinarskom stanicom u Samoboru pa sad to "klapa", a Radio Samobor mi izlazi u susret s besplatnim oglasima.

- Kako susjedi reagiraju na vaš "pseći zbor"?

- Pse "lajavce" držim u kući. Ovdje uokolo imam susjede s kojima bih htjela ostati u najboljim odnosima, što je vrlo teško kad "zaore" moji štićenici. Neki put i meni dozlogrde.

- Kako vam je ovdje zimi?

- Zime su s jedne strane dobre, jer tada imam obično manje pasa, do osam, pa ne trebam izmišljati toliko novca. S druge strane, zimi nam je ovdje gadno, jer je hladno, a ovi kavezi su dovoljni za samo tri psa. Ostali su zimi u kući, sa mnom i s mačkama. Grijemo se na malu peć na drva. Možete samo zamisliti na što to liči.

- Kakav bi trebao biti zamišljeni azil za ostavljene životinje koji bi Samobor i po zakonu trebao imati?

- Trebalo bi biti mjesta barem za pedesetak životinja. Psi bi trebali biti razdvojeni ne samo po vrstama već i po godištima, jer zna se da će neki mladi pas nasrnuti na deset godina starog psa. Psi i životinje koji se prime u prihvatilišta morali bi se tamo osjećati sigurni. Ako ih želimo spasiti ne trebamo ih pobiti. Cijelo vrijeme govorimo o psima, ali problem mačaka je još veći. Mačke nitko neće. Ukoliko se ovako nešto obistini, trebalo bi izgraditi i prostor za mačke.

U takvom centru ne bi mi bio problem volontirati, jer jedina mi je želja da Grad nađe primjeren i zakonom propisan prostor za smještaj onih koje su svi odbacili. Ako sada mogu raditi besplatno doma, mogla bih to i na nekom drugom, za to primjerenijem mjestu.

- Utječu li svi ovi problemi koje ste spominjali na vas i na vaš osmijeh?

- Problema s psima imam jedino kad im ponestane hrane. Inače je divno raditi sa životinjama. Ali, moram priznati da malo "pucam", jer od obećanja životinje teško preživljavaju.

Nenad Kobasić

Tomislav Skendrović, direktor Veterinarske stanice Samobor

Životinje su bića s razumijevanjem

Za mišljenje o potrebi za prostorom za privremeni smještaj napuštenih i izgubljenih životinja zamolili smo i Tomislava Skendrovića, ravnatelja Veterinarske stanice Samobor.

- Sigurno je da je Samoboru potreban azil, jer Grad je odgovoran i zadužen za sve napuštene životinje na svom području. Treba pitati gradonačelnika planira li se u novom GUP-u i PUP-u prostor ili zemljište za gradnju azila. To mora biti prostor koji dozvoljava boravak velikog broja životinja bez smetnje za okolinu. Mora se osigurati i veterinarska skrb, pregledi, kastracije, sterilizacije... U takvom azilu bi se životinje zbrinjavale, a po novom će se zakonu vidjeti hoće li biti trajno zbrinute ili će se eutanazirati. To će sigurno biti trošak Gradu, ali grad kao Samobor, koji želi biti prepoznatljiv po turizmu, morao bi imati i jedan kvalitetni smještaj za napuštene životinje. Sve udruge su dobrodošle, iako nisam čuo da se u Samoboru netko osim Biserke Jurin poželio baviti tim poslom koji sa sobom nosi veliku odgovornost.

- Zadovoljava li prostor u kojem Biserka Jurin ima azil sve kriterije koje takav prostor zahtijeva?

- Za jedan azil potreban je prostor koji nije uz susjede. Nisam još bio kod Biserke Jurin, ali znam da je između stambenih zgrada i da je vrlo ograničenog prostora.

- Imate li vi u veterinarskoj stanici azil za napuštene životinje?

- Mi u našoj karanteni držimo životinje koje su ulovljene ili su ostavljene kod nas nakon što su nekoga ugrizle. To je premali prostor, pa smo pokrenuli projekt takvog smještaja u Kalinovici. Tamo bi trebao biti prostor za azil i za hotel za pse. Mi smo još uvijek po Zakonu o dobrobiti životinja, nakon 30 dana držanja kod nas, neudomljene životinje dužni eutanazirati. Za mačke smo napravili izuzetak i napravili kaveze u posebnoj prostoriji. Ljudi nam donose mačiće i mi ih u ovom pristojnom i udobnom smještaju držimo dok ih netko ne udomi. Njih ne eutanaziramo.

- Kada će biti donesen novi Zakon o dobrobiti životinja i kakve će promjene donijeti?

- Do kraja godine trebao bi se donijeti novi Zakon o dobrobiti životinja koji će biti usklađen s europskim zakonima. Dok sam ja studirao, životinja se službeno, zakonski, tretirala kao stvar. Danas se u Europskoj Uniji životinja tretira kao biće s razumijevanjem i tako bi se s njima i trebalo postupati.

Nenad Kobasić

 

Na međi Samobora i Jastrebarskog smješten je cijenjeni hrvatski proizvođač voćnih sadnica i ruža

Biserka Jurin osnivačica Udruge zaštitnika životinja Đeki

Arhiva 2005

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2004

2003

2002