Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

I onda sam ih vidio: ne jedan, ne sto, već tisuće i tisuće paradajza

Tone paradajza na poučnoj stazi

Vozio sam prema gradu 50 na sat. Nisam bio pijan ni napušen. Stao sam tek da protegnem noge i "olakšam dušu". Naravno, ne baš uz cestu. Da ne mamim uzdahe dama u prolazu skrenuo sam u šumarak tek koji metar. Kad ono...

Nagledao sam se ja i naslikao svakakvih šumica, neke su se tresle, neke su bile kao monstrumi, u nekima su bili vukovi i crvenkapice. Uglavnom, do 1945. u našim šumama (i njihovim) bili su partizani. Kad su ih oni oslobodili i ljudi su se počeli slobodnije ponašati. U šumice su počeli dovoziti sve ono što im ne treba - stare lancune, olupine, krevete, bačve, stare ormare, frižidere, škrinje, antene, stare gume, kurtone i bidone. Svakakvim ih smećem punili. Jedino što nikada nisam vidio u šumici je paradajz. Ma ne jedan, ne sto - tisuće i tisuće paradajza. Nekoliko tona.

Srećom da sam kao mali imao u školi NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) - predmet koji me spašava od ludila pod stare dane. I naravno da sam bio i iznenađen i uvrijeđen.

Gledam u tu crvenu hrpu i mislim si jedino kako smo priglupi. Mogli smo s tim paradajzom napraviti neki biznis.

"Tomatina", praznik u slavu paradajza, organizira se od 1945. godine u gradiću Bunjolu, u znak sjećanja na dan kad je grupa mladih, koristeći paradajz, izazvala tuču tijekom karnevala. Taj praznik se ustalio i pored oklijevanja vlasti koje su ga čak zabranile 50-ih godina. Općina je, međutim, 1957. godine odobrila obilježavanje "tomatina" i čak ga sama organizira.

Naravno, jer dolaze turisti pa udri jedni po drugima s paradajzom, a lovu ubacuju u proračun. Općina je organizirala i javne tuševe da nakon "bitke" svi budu čisti.

Pa dobro, i mi smo ovdje imali slične igre, samo s puno više adrenalina - jedino što ni veš mašina budućnosti neće očistiti sve fleke koje su ostale. Hlapim, skrećem s teme.

Vratimo se na paradajz. Pa mogli smo s ovim paradajzima gađati sve one koji izlaze iz Markovog trga broj 2 i odlaze do broja 6. To je prava bit trulih paradajza. Ovaj je malčice tvrđi pa bi osim duševnih nanio i fizičku bol.

Za one s manje mašte, paradajz se mogao koristiti kao dodatak pašti. U Samoboru juhicu od paradajza najbolje radi teta Anđela (pobrala bu sav paradajz ak joj dam GPS koordinate).

Za one koji još nisu naučili gradivo, ponovimo: ako imate auto olupinu, nazovite besplatni broj 0800-02-04, a ako imate puno paradajza, zovite udrugu Bokci - Bog vas u šumu okrenuo!

Ako naberete gljiva, ne zovite nikoga - provjerite samo jesu li jestive i eventualno punicu pozovite na ručak. A ako vidite partizane, znači da je počelo ili ste pretjerali s gemištima.

P.S.: Paradajz je iskrcan na poučnoj stazi (vidi GPS u prilogu) koja od Male Jazbine spaja Grgosovu špilju i Otruševec.

Tam više ne idem, jer sam se zadnji puta tak nacvrcal šafranovog traminca da sam putoval doma dva dana. Tam, na stazi s natpisima o ekologiji, niš još ne piše o paradajzu. Vjerojatno bude na proljeće kad niknu flanci.

Romeo Ibrišević

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)