Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

U povodu smrti našeg suradnika i prijatelja

Bio je to gospodin čovjek

Ivana Kreutza upoznao sam sredinom sedamdesetih godina minulog stoljeća. U to je vrijeme pokrenuo i uređivao magazin Sam svoj majstor, izuzetno uspješnu tiskovinu koja je svojim konceptom bila istinski novum u lepezi tadašnjih izdanja kuće Vjesnik, ali i novinskog izdavaštva bivše države uopće.

Do tada je Kreutz već imao povelik urednički staž, ponajviše u listovima "bez politike", okrenutima "efemernim", "rubnim" i "prezrenim" temama: estradi, filmu, popularnoj glazbi, pop kulturi te svojevrsnom socijalističkom dolce vita načinu doživljavanja i proživljavanja svijeta.

S još jednim neimarom i začinjavcem te vrste novinarstva, Perom Zlatarom, prošao je kroz Studio i slična izdanja te udario temelje prije spomenutom SAM-u. E, tu se, u ta relativno siromašna (sada vidimo da mogu biti i siromašnija) vremena, moglo pročitati sve o izradi stola, kreveta ili prozora, ali i, za ono vrijeme (početkom osamdesetih) detaljne upute o tome kako sagraditi obiteljsku jedrilicu, osobno računalo, reparirati skije, od staroga auta napraviti novi, ili, pak, kvalitetno fotografirati, snimiti obiteljski ili neki ambiciozniji filmić.

U Samobor je došao (nije se još doselio) u nakani organiziranja smotre baš ovakvih zadnjespomenutih uradaka. Zajedno s, u ono vrijeme nezaobilaznim, Krešimirom Mikićem i ekipom iz Filmske autorske grupe Enthusia Planck, pokrenut je Jugoslavenski festival amaterskog filma i Jugoslavenska izložba fotografija i dijapozitiva, poznatiji u to vrijeme pod nespretnim kraticama JUFAF i JIFID. To je, bez ikakve ozbiljnije konkurencije, u ono vijeme bila najveća i najposjećenija smotra (a bilo ih je ohoho!) te vrste u pokojnoj državi, a Samobor su pohodile stotine filmskih i fotografskih entuzijasta "od Triglava pa do Đevđelije". Hoteli Lavica i, tada još novi, Šmidhen bili su prepuni, a ostatak je boravio u privatnom smještaju (neki ne znaju, a bilo bi dobro da znaju, da je Samobor u ono vrijeme imao stotinjak soba u privatnom smještaju).

Bio je to "apsolutni uspjeh". Pišem to kao ondašnji, prvo tajnik, a zatim i dvije godine direktor te priredbe.

Kreutz je kasnije s obitelji i doselio u Samobor i, već kao umirovljenik, redovito za Glasnik pisao kolumne.

Kao i druge naše kolumniste nije ga zanimao honorar (jer ga nije ni bilo), već ga je vodila strast za pisanjem i ono što ga je odavno okupiralo, koliko god je od toga bježao – politika.

Kreutz je bio liberal kakvih više nema - opčinjen i "trajno zatrovan" idejama i političkom osobnošću Vlade Gotovca. Pratio je političku i medijsku scenu doslovno danonoćno i o tome pisao, kao da želi nadoknaditi novinarske godine koje su mu prošle u dokazivanju nemogućega: da je izrada i plovidba jedrilicom važnija od zaključaka CK SKJ o privrednoj reformi, od koje, ionako, kao ni sada, nije bilo i neće biti ništa.

Ivan Kreutz je bio gospodin čovjek. Jedan od rijetkih koje poznajem u ovoj napaćenoj i neisušivoj baruštini. Bio je dobronamjeran, volio je saslušati, dati savjet, ali nije "pametovao", nije "docirao" ni "pilio" s pozicije starijeg i iskusnijeg kolege. Za njega sam, parafrazirajući jednog svog dragog prijatelja, znao reći: više je on zaboravio o novinarstvu nego što ću ja ikada znati.

Nažalost, i zauvijek: Hvala Vam, gospodine Kreutz.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)