Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samoborsko gorje obiluje i olupinama, a planinski potoci postaju "tehnički muzeji"

Može li Samobor postati grad bez olupina?

Znate li za onaj osjećaj da što više radite, to se čini da više posla imate. Pogotovo u ovim našim krajevima, gdje se brzo detektira onoga tko radi pa svi ostali svoje poslove neprimjetno počnu prebacivati njemu. A kad marljivac kaže da bi mu dobro došla kakva pomoć, e onda kreće loptanje odgovornostima: "za to vam je zadužen taj i taj, ali njega trenutno nema, a osoba koja ga mijenja nije ovlaštena za takve stvari, no, to u stvari morate pitati tu i tu, jer su oni tamo zaduženi za to pa onda mi možemo reći onome da nađe nekoga tko ima odobrenje od onoga, da vidi može li li se što napraviti po tom pitanju".

"Lovac na olupine" Romeo Ibrišević često se puta našao u takvoj situaciji, u brojnim godinama koliko pokušava očistiti prirodu od otpada što ga u njoj ostavljaju neogdovorni nam sugrađani. Neki puta pomoć dođe, ali Ibrišević najčešće ipak ovisi o vlastitoj snalažljivosti i vještini nagovaranja. Naime, sustav nikako da proradi efikasno, na način "vidim olupinu - dojavim lokaciju - sutra je više nema". Evo idealne stvari za ugraditi je u najavljenu novu strategiju razvoja Grada Samobora: Samobor – grad bez olupina! Stvarno nije potrebno puno da bi makar u Samoboru sustav profunkcionirao kako treba. Lijepu prirodu imamo, olupina porazbacanih po njoj, hvala Bogu, također, a tu je i osoba s godinama iskustva u njihovom uklanjanju, kao i niz eko udruga spremnih dati svoj obol. Pa zašto onda Samobor ne bi postao ogledni primjer za čitavu Hrvatsku?

Evo i prilike za "štih probu". Na planinarskom putu od Šojke do Velikog Dola, na potezu kojim svakog vikenda prođe stotinjak planinara, nalazi se olupina koja je, čak i kad je bila prekrivena snijegom, bila "šaka u oko". U svojoj punoj ružnoći ona će zabljesnuti s prvim pravim proljetnim danima, a takvih je olupina čitav niz po Samoborskom gorju i Žumberku. Kaže Ibrišević da namjerava posjetiti gradske oce i ine službe, kako bi pokušali riješiti što više takvih olupina do Dana planeta Zemlje (22. travnja) ili do Svjetskog dana zaštite okoliša (5. lipnja). Vremena ima, volje s Romeove strane ima, a na kakvo će tlo pasti njegova inicijativa bit će baš zanimljivo pratiti.

U pregovorima s "ocima" Ibrišević ima još jednog "asa u rukavu". Naime, može im ponuditi i pravi pravcati tehnički muzej. Doduše, ne u obliku kakvog smo navikli vidjeti, jer taj tehnološki muzej nije smješten u zgradi. Evo primjera: uz jedva prohodnu planinarsku stazu u Samoborskom gorju, nedaleko lokacije olupine o kojoj smo pisali, nalazi se potočić koji otkriva zanimljivu priču o tehnološkom napretku na ovim prostorima. Na samom izvoru, gdje se još vide ostaci starog vodovoda, netko je davno odbacio islužena kola. Stariji model, na "dva vola", malo "tjuniran" s novijim gumama i felgama, kojeg je njegov nekadašnji vlasnik odbacio upravo tamo gdje je valjda s njim bio tisuću puta - u šumu, u potok. Par koraka dalje u "tehničkom muzeju" nalazi se "mali div", Renault "četvorka", pa peglica, a netko se u potoku oprostio i od golfa "jedinice". Šetnjom uz ovaj potočić pažljivijem posjetitelju neće promaknuti niti pregled razvoja kemijske industrije, industrije maziva, ulja, a naslage lišća skrivaju i prve modele Končara i Gorenja, štednjake i hladnjake...

- Tko zna koliko će još pitke vode proteći na relaciji Veliki Dol - Šoićeva kuća prije nego shvatimo da šuma ne reciklira olupine, bar ne za našeg života – pita se Ibrišević, uz nadu da će do zacrtanih datuma situacija ipak biti bolja, a "tehnički muzej" zatvoren. Barem za neko vrijeme.

K.S./foto: R. Ibrišević

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)