Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Akcija kasne košnje kod Slanog Dola u Parku prirode Žumberak - Samoborsko gorje

Baš kao nekada

Prilikom pripremanja prijedloga za proglašenje Samoborskog gorja i Žumberka zaštitnom kategorijom parka prirode, jedan od glavnih argumenata bila je otvorenost vršnih predjela. Što to zapravo znači? Upravo to da su sela sa svojim ratarskim okruženjem u tim predjelima smještena na visokim sunčanim zaravnima na 700 i više metara nadmorske visine, dok su strme padine i romantične potočne doline i kanjoni unutar šumskog pojasa. Dakle u šumu (kažu i živica, loza, grm...) se ide dolje, a doma gore! Tako je bilo nekad, gotovo do nedavna, a mnogi su mislili i zauvijek...

Nažalost, povijesni procesi i životna stvarnost pa i prirodni uvjeti s vremenom su doveli do postepenog odumiranja većine tih sela, čemu su neumoljivi pokazatelji smanjivanje broja stanovnika i sve viša prosječna životna dob. Naravno, sve je to dovelo i do prestanka obrade zemlje, oranja, košnje, paše... Na to se nastavlja i zarastanje njiva i livada. Prestankom većeg dijela ekstenzivne poljoprivredne proizvodnje (jedva i za vlastite potrebe, o viškovima za tržište nitko i ne sanja; pitajmo se je li zaista ekstenzivna poljoprivreda daleko od ekološke proizvodnje?), čija je bitna značajka i kasna košnja, nužno se mijenjaju krajobrazni atributi, koji su ovaj kraj činili ugodnim i kvalitetnim za život i posjećivanje. Livade su zapuštene i sive, prevladavaju širokolisni korovi, gube se cvjetnice, zarasta lijeska, trepetljika i breza, a uskoro u prirodnom slijedu dolazi i grab, bukva, kitnjak, lipa: nastaje šuma! Nije li dobar primjer ogromnih promjena i postojeća populacija od cca 150 jelena s obje strane državne granice, višekratno opažanje medvjedica s mladuncima (nemojmo se zavaravati dolaskom medvjeda iz Slovenije, medvjedica s mladima nije spremna na veća putovanja, oni su dakle tu nastali)... Ukratko, temeljna značajka ovih predjela ovjenčanih visokom kategorijom parka prirode - otvorenost vršnih predjela - pomalo i sve brže se gubi.

Uvod je možda malo dramatičan, a svakako i predug, ali neka... Evo nas i na kasnoj košnji, koja se ipak zbila. Nakon znatnih napora, uvjeravanja i dogovaranja, krajem kolovoza skupina Slanodolaca prihvatila je poziv za košnju livada na predjelu Trtnica i Malog Lovnika. To je zaravan između potoka Breganice i Slapnice, na pola puta od Slanog Dola prema sv. Bernardu. Bili su tu otac i sin Ivo i Ivica Rizović, Dragan Levak, Ivica Kalingar, Branko Klemenčić i Stjepan Bašić sa svojim kosilicama, svojim gorivom i svojim vinom, Marijan Rubinić s junačkom ručnom kosom te Neno Mišić i Željko Štahan. Pokosili su većinu ovih više od 10 godina nekošenih sjenokoša; manjkao je gotovo dogovoreni mulcher, ali još stigne, možda dogovorimo. Naravno da je tome slijedio kotlić s divljači i roštilj za kamenim stolom pod starim hrastom iza stare Kalingarove (danas Željkove) štalice.

Ovi vrijedni kosci su bez sumnje pridonijeli krajobraznoj vrijednosti i biološkoj raznolikosti livada na Trtnicama. Ovako kasna košnja, naime, omogućuje obnovu cjelokupne livadne flore pa i onih biljaka koje sjemene najkasnije, a za dosta dugo vremena odgađa zarastanje. Naravno, košnju treba od vremena do vremena ponoviti. Dok se akcija pripremala, bilo je i dosta pitanja tipa "a zakaj?".

Nije li ova akcija vrijednih momaka iz Slanog Dola dokazala da se pravim pristupom i prijateljskim odnosom mogu postići i ciljevi gotovo nezamislivi u današnje vrijeme?

Željko Štahan

FOTO (s lijeva na desno): Ivica Kalingar, Ivica Rizović, Marijan Rubinić, Stjepan Bašić i Dragan Levak

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)