Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zbog neizvršavanja ugovornih obveza od strane Grada, prijeti opasnost da Hidropatsko stavi ključ u bravu

Samoborsko ljeto opet bez bazena!?

Svim Samoborcima javljamo tužnu vijest da je upokojen i jedini ljetni bazen u Samoboru, popularno Hidropatsko. To kupalište sa stogodišnjom tradicijom dano je u petnaestogodišnji najam Miroslavu Ivanščaku, koji je u kratkom razgovoru za Glasnik rekao da je nakon nekoliko godina najdobronamjernijih pokušaja komunikacije s gradskim strukturama odustao od Sizifovog posla.

- Nakon što sam uložio dva i pol milijuna kuna u uređenje bazena, Grad nije u proteklih pet godina ispoštovao niti jednu ugovornu obvezu niti uložio ijednu lipu. Danas sam jednostvno u poziciji da ne mogu raditi. I ove četiri godine sam radio zato jer me je bilo sram pogledati samoborskoj djeci u oči i reći im da nema bazena. Četiri godine sam radio polulegalno, jer Grad na moje mnogobrojne dopise koji su bili slani u cilju legalizacije objekta nikad nije odgovorio. Sada si jednostavno više ne mogu dopustiti da uložim još 150.000 kuna, koliko treba da pokrenem sezonu, a da mi zatim inspekcija naplati 50.000 eura, koliko iznosi minimalna kazna za nepridržavanje higijenskih i zakonom propisanih normi. Ovakve se stvari događaju kad politika tumači zakone.

- Što bi se trebalo promijeniti da Hidropatsko nastavi s radom?

- Ja ne tražim novac, tražim samo da se Poglavarstvo očituje temeljem Ugovora o najmu koji nisu ispoštovali svih ovih pet godina. Zanima me što je s programom razvoja Vugrinščaka i kani li se ova vlast držati zakona i ispoštovati ugovor. Ako ne, jednostavno cijelu stvar mogu predati odvjetniku – bio je jasan Miroslav Ivanščak.

A nama je, dragi čitatelji, sad kad smo ostali na suhom, jedino preostalo pričekati te pišljive dvije godine, za koliko će, uvjeravaju nas u Poglavarstvu, buduće kupalište Šmidhen primiti prve goste koji će moći skočiti na glavu – i ostati živi.

To što će, velika je vjerojatnost, samoborski školarci morati plaćati ulazak na bazen, posve je druga priča...

Nenad Kobasić

Gradonačelnik Antun Dubravko Filipec tvrdi da će kupanja ipak biti

Izgladit ćemo nesporazume

Samoborski gradonačelnik Antun Dubravko Filipec neposredno je pred zaključenje lista ipak ulio nadu potencijalnim kupačima.

- Grad čini sve da kupanja ipak bude. Rješavamo problem opskrbe bazena vodom i odvodnje u skladu sa strogim zakonskim propisima i higijenskim normama, te smo uvjereni da će do ljeta sve potrebne dozvole biti ishodovane.

Nadam se da ćemo s koncesionarom ipak riješiti sve nesporazume i dugoročno omogućiti kupanje na najljepšem bazenu u Samoboru.

R.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)

Iz Jelačićeve brže na Maltu nego u centar Samobora

Jedva čekam tuš

Samoborac Siniša Lepešić od ranog djetinjstva boluje od mišićne distrofije i u potpunosti je ovisan o invalidskim kolicima i pomoći druge osobe. Ta Osoba, zaslužno s velikim O, dugo je godina bila Sinišina mama Mihela, koja je sama svaki dan sina ujutro dizala iz kreveta, prala ga, stavljala u kolica, hranila, dodavala mu potrebne stvari, kuhala mu i spremala, vodila ga na WC, prenosila u krevet... (Siniši je tata umro rano, a brat i sestra osnovali su svoje obitelji i povremeno ga posjećuju).

Zato za svoju mamu Siniša sa smješkom kaže da je radila tri smjene dnevno. No, te silne tone (108 tona godišnje - izračunao je Siniša) koje je godinama prenosila na svojim rukama ostavile su na njoj traga pa se i ona razboljela, tako da već nekoliko godina Siniši u njegovim svakodnevnim, za život najnužnijim potrebama, pomažu ročnici koji služe civilni vojni rok i fizioterapeutkinje HZZO-a koje ga jednom dnevno posjećuju.

Siniša, koji cijeli dan provodi u posebno adaptiranim kolicima, nedavno je, 9. svibnja, zajedno s prepunom dvoranom samoborskog kina odgledao predstavu Ladislava Prežigala Kako da ti snenoj kažem zbogom, kojom je započela velika humanitarna akcija "Samobor po mjeri svakog čovjeka" u organizaciji Udruge invalida Grada Samobora i Svete Nedelje. Akcijom se žele osigurati adekvatniji uvjeti življenja za sugrađane kojima je to neophodno potrebno.

Siniša ističe da od ranog djetinjstva svjedoči ljudskoj dobroti, zahvalan je za svaki dah života koji mu je dan i nastoji ga proživjeti što vedrije pa smješak ne silazi s njegovih usana. Uvijek ističe svoju zahvalnost za pomoć što su mu ljudi, Udruga invalida Samobora i Svete Nedelje i sam Grad Samobor pružili proteklih godina. Naročito je zahvalan za specijalna kolica bez kojih doslovno ne bi mogao živjeti.

Kad su ga nazvali iz Udruge invalida da ga pitaju što bi trebao, Siniša je samo, onako usput, spomenuo da su mama i on uskoro planirali adaptirati kupaonicu kako bi nakon mnogo godina i on osjetio sve čari tuša. Tako je upravo Siniša izabran za aktera početka humanitarnog projekta kojemu će se u akciji namaknutim sredstvima prilagoditi kupaonica i kupiti kolica koja mogu pod tuš.

Tim povodom otišli smo do Siniše i s njime porazgovarali u ugodnoj hladovini prizemnog stana u Ulici Milke Trnine.

- Otkada živite u ovom stanu?

- Došli smo ovamo, jer smo godinama živjeli na katu. Zamijenili smo stanove i sada živimo u prizemlju. Puno je lakše.

- Siniša, od čega boluješ?

- Davne 1974. godine postavljena mi je dijagnoza: spinalna amiotrofija. To je progresivna bolest za koju današnja medicina nema lijeka. Kad sam obolio, još sam se nekako mogao kretati. Do desete godine kretao sam se uz pomoć štaka, potom sam se vozio u sobnim kolicima koja sam gurao na ručni pogon, a danas se služim posebno prilagođenim elektromotornim kolicima, jer ne mogu sjediti u običnim, klasičnim invalidskim kolicima. Ova kolica imaju posebno sjedalo koje mi pridržava trup, a obložena su antikubalnom spužvom koja sprječava nastanak rana. U kolicima, bez ikakvog pomaka trupa, provodim cijeli dan.

- Kada se primijetilo da si bolestan?

- Obolio sam jako rano. Već kad sam imao tri godine mama je primijetila prve simptome. Nisam se mogao dići iz čučećeg položaja, stalno sam bio umoran... Tada smo krenuli na kontrole svaki prvi ponedjeljak u mjesecu, da bi došli do konačne dijagnoze.

- Lijeka nema. Što se čini s takvom bolešću?

- Svaki dan mi dolazi fizioterapeut iz HZZO-a s kojom radim fizikalnu terapiju. To je jedini način kojim se ova bolest donekle usporava.

- Opiši nam jedan svoj dan.

- U poziciji sam da ovisim o drugoj osobi. Doslovce ne mogu samostalno živjeti bez pomoći druge osobe. Netko mi treba dodati vodu, otvoriti vrata, dodati slušalicu, daljinski... Ujutro je potrebno najmanje sat i pol da me se uredi. Umije mi se lice, operu uši, gornji dio tijela, spolovilo, stopala... Svako jutro mi dolazi bolničar iz ustanove za pomoć i njegu čiju pomoć ostvarujem putem HZZO-a svaki dan 7 puta tjedno. On me opere, obuče, obavim fiziološke potrebe, a onda me stavi, uz pomoć Franka, civilnog ročnika, na kolica i u njima provodim cijeli dan. Upravo zahvaljujući ročnicima koji služe civilni vojni rok zadnje dvije godine funkcioniram normalno.

- Kako uspijevaš ne ići na WC cijeli dan?

- Svih ovih godina toliko sam uspio istrenirati svoj organizam što se tiče tih potreba da idem na WC tek kad netko dođe. Kako se u životu uvijek povremeno dogode i iznimne situacije onda vrijedi ona: što se dogodi - dogodi se. Pazim na hranu i na unos tekućine, pogotovo ako idem izvan kuće.

- Koje škole si završio?

- Krenuo sam u vrtić u Mlinskoj, a potom u OŠ Janko Mišić, današnju OŠ Samobor. Kako su me uskoro morali voditi u i iz škole, a moji si nisu mogli priuštiti da rade skraćeno radno vrijeme, školovanje sam nastavio u Oštrom kod Kraljevice, gdje su se školovale osobe s ovakvim i sličnim bolestima. Tamo mi je morski zrak uspio izliječiti bronhitis koji sam imao, ali mi je kao sedmogodišnjem klincu jako teško palo otići od mame, tate i brata. Sjećam se doba kad je harala Variola vera pa su neko vrijeme bile zabranjene posjete vikendom. Nije mi bilo lako. Kasnije se rodila sestra pa je mama uzela porodiljski dopust i ja sam u četvrti razred krenuo opet u Samobor. Tu sam se susreo s ljudskom dobrotom, dobrotom običnih ljudi. Naime, moj četvrti razred bio je na katu pa bi me podvornik morao nositi gore i spuštati dolje. Tada je uprava škole reagirala pa su naš razred spustili u prizemlje. Ti ljudi, zaposlenici, imali su osjećaj za pomoći drugome, izaći mi u susret. Već tada su ljudi bili osviješteni. Otprilike u to vrijeme, u četvrtom razredu, počinje i moja potpuna vezanost za kolica. Na kraju sam u Krapinskim Toplicama završio redovno osnovno školovanje. Srednju upravnu školu završio sam u Dubravi u Centru za obrazovanje djece i omladine i tamo sam bio prva generacija teško pokretnih osoba kojima je bila potrebna pomoć druge osobe kod obavljanja svakodnevnih stvari. To je još bilo vrijeme kad sam bio u puno boljoj kondiciji, mogao sam sam uzeti knjigu, bilježnicu, čak pisati na ploči...

Danas sam, s godinu dana radnog staža, u invalidskoj mirovini koja sa svim dodacima iznosi oko 2.200 kuna.

- Tko ti sve sada pomaže i što bi se po tom pitanju moglo popraviti?

- Ministarstvo Jadranke Kosor, ono s dugim imenom, pokrenulo je projekt koji se zove "Neovisno življenje". Taj projekt su sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u SAD-u pokrenuli studenti s ciljem da teško pokretne i nepokretne osobe uz pomoć asistenata mogu normalno funkcionirati. Pilot-projekt sada ide i kod nas pa ja, kao osoba s teškim invaliditetom kojem je potrebna pomoć u samozbrinjavanju, imam pravo na 20 sati tjedno pomoći asistenta. To uključuje oblačenje, hranjenje, pomoć pri fiziološkim potrebama, kuhanje, smještanje u krevet... Ta osoba, koju ja sada imam pravo pronaći, mora biti nezaposlena pa ja koristim i ovu priliku da pozovem zainteresirane da se jave u Udrugu invalida Samobor.

Meni je potrebno da me ujutro netko digne, opere, stavi u kolica i da me navečer stavi u krevet. Treba mi skuhati ručak i nahraniti me. Za početak bi to bilo 20 sati tjedno, što je malo, ali je opet i puno u odnosu na ništa. To je jedna od stvari koje se sada pokreću.

- Saznali smo da treniraš boćanje?

- Da, i to me jako veseli. Utorkom i četvrtkom od 13 do 16 sati imamo trening u Zagrebu. No, za to nam je potrebno bar sedam sati. Nas trojica koji stanujemo van Zagreba kombijem putujemo dva sata na trening, jer ja sam u Samoboru, a druga dvojica u Ribnici u Turopolju i Velikoj Mlaki. Kada se napokon okupimo, idemo na Knežiju, gdje nam trening traje tri sata. Nakon treninga treba nam još dva sata za povratak. Tek smo počeli trenirati, ali radimo na tome da se s boćanjem plasiramo u reprezentaciju Hrvatske pa na Olimpijadu.

- Veliku vam poteškoću i puno vremena oduzima prijevoz. Što se tu može poboljšati?

- Točno. Neadekvatan prijevoz onemogućuje mi da nekud odem. Meni je jednostavnije, a gotovo i brže, doći do, primjerice, Malte, gdje sam nedavno bio, nego do centra Samobora. Jer, kad putujem avionom, na aerodromu postoji služba koja me dočeka i premjesti lift-mobilom, smjesti u avion i na isti način iskrca iz aviona. Samoboru jako nedostaje jedno vozilo u koje se može ulaziti s kolicima, a ne da se mene ili nekog drugog mora premještati iz kolica. Samobor je, pogotovo u samom centru, zadnjih godina dosta napravio u vidu prilagodbi osobama s invaliditetom, ali problem je uopće doći do centra. Puno puta bih otišao u centar Samobora, koji zaista volim, jer to je moj grad, ali jednostavno ne mogu. Zagreb je napravio puno više na tom planu.

- Veseliš li se tušu?

- Zadnji puta sam se, onako cijeli, okupao kada su me u Puli specijalnom dizalicom spustili u more. Da, jako se veselim tušu.

Nenad Kobasić

Donirajte olimpijce!

Siniša je član Boćarskog kluba društva distrofičara Željko Klepač iz Zagreba. U klubu ih trenira desetero, a troje, uključujući i Sinišu, putuju svaki puta na trening na zagrebačku Knežiju. Kako za benzin i troškove vozača godišnje troše 12.000 kuna, ovim putem traže potencijalne donatore koji bi im "trasirali" put na Olimpijadu.

Sinišin telefon: 01/3360-916 Sinišin mail: sinisa.lepesic@zg.t-com.hr Žiro račun pri Zagrebačkoj banci boćarskog kluba Društva distrofičara Željko Klepač iz Zagreba: 2360000-1101862433

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (3)

Vlasnica slastičarnice U prolazu i vlasnik Samoborske kleti u ratu zbog lokala

Policija smirivala susjede ugostitelje

Vlasnica slastičarnice s glasovitim kremšnitama u Samoboru Branka Žganjer probdjela je noć u lokalu koji je kupila pokraj svojega, jer se jučer sukobila s Marijanom Karlovićem koji tvrdi da je lokal njegov! Policija je utvrdila da Branka Žganjer nije provalila u lokal, a potvrdio nam je to i šef smjene samoborske policijske postaje Nikola Pekez.

– Kupila sam taj prostor kako bih proširila slastičarnicu. S vlasnicom Gabrijelom Horvat pregovarala sam deset godina i imam kupoprodajni ugovor za 121 četvorni metar. Ne izlazim iz lokala! Neka Karlović podigne tužbu za ometanje posjeda ako ima papir da je vlasnik – kaže Branka Žganjer. Nju i Gabrijelu Horvat Karlović je, kaže, pokušao istjerati kad su otključale vrata lokala na Tomislavovu trgu broj 7.

– Uletio je, vikao i istjerao ljude koji su iznosili njegove stvari. Tvrdi da je šestinu tog prostora kupio od moga brata, no ja sam od majke naslijedila njezin i očev dio. Čekala sam da nam vrate ono što nam je nacionalizacijom oduzeto i onda prodavala – objašnjavala je situaciju Gabrijela Horvat. Karlović, koji u dvorištu kuće ima Samoborsku klet, kaže da nije bio nasilan.

– Kupio sam to od Srećka Horvata. Imam vlasnički list. Vlasnik sam i stana Gabrijele Horvat koji je na dražbi prodavao Općinski sud u Samoboru, a i dvorišta kuće. Samo tražim da se etažira kuća i podijeli vlasništvo. Gabrijela mi je nudila lokal u zamjenu za stan – ističe Karlović.

Gabrijela Horvat kaže da o tome nema ni govora. Žalila se na rješenje Općinskoga suda o prodaji stana od 80 četvornih metara Marijanu Karloviću za koji je dotični uplatio polog od 30-ak tisuća kuna, ali ne i punu cijenu od 415 tisuća. Karlovićeve tvrdnje pobija i odvjetnik Branke Žganjer Mirko Batarelo navodeći da je ovrha stana ukinuta, jer je njegova klijentica isplatila sve dugove.

(Večernji list)

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)