Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ravnateljica GŠ Ferdo Livadić Zdenka Merčep i prof. udaraljki Goran Gorše

Tajna uspjeha je u posvećenosti radu i učenicima

Glazbena škola Ferdo Livadić u Samoboru već niz godina slovi za jednu od najboljih glazbenih škola u Hrvatskoj, zahvaljujući uspjesima njezinih učenika, nastavnika i mentora u zemlji i inozemstvu.

Pravi je to rasadnik mladih talenata, a ne treba zanemariti ni sve ostale polaznike, koji se kasnije možda i ne posvete glazbi, ali iz ove škole izlaze sa zavidnom razinom teorijskog znanja i vještinom muziciranja na nekom od instrumenata.

Najnovija potvrda vrhunskog rada dolazi u vidu nastupa Franka Štrbca u završnici natjecanja na Euroviziji mladih glazbenika.

Franko Štrbac, uz Filipa Merčepa, Luciju Bošković i Jana Tominića, četvrti je učenik naše škole i drugi iz klase prof. Gorana Goršea koji će u ožujku nastupiti na ovom prestižnom natjecanju.

Bio je to povod za kratak razgovor s ravnateljicom škole Zdenkom Merčep i Frankovim mentorom, prof. Goranom Goršeom.

Zdenka Merčep

Koji su preduvjeti uspješnog funkcioniranja škole kao ustanove, s obzirom na to kakvo nam je stanje u obrazovanju?

Ne mogu govoriti u ime drugih Škola, ali kod nas je već godinama uspostavljen timski rad i, bez obzira na različitost instrumenata, postoji suradnja, povezanost, uvažavanje i kolegijalno prihvaćanje prijedloga i sugestija. Jednako nam je važna i suradnja s roditeljima, njihova podrška i povjerenje. Uvjerena sam da sinergija općenito čini uspješnost funkcioniranja bilo kojeg procesa. Naravno da i kod nas, kao i u bilo kojoj zajednici, ima trenutaka kada zapnemo. No, nastojimo to odmah riješiti i krenuti dalje u pozitivnom smjeru.

Što sve treba učiniti da se dođe na vrh i održi visoka kvaliteta obrazovanja?

Rekla bih da u bilo kojem obrazovanju, pa tako i u glazbenom, vrijedi zlatno pravilo: red, rad i disciplina. Netko se rodi s prirodnim glazbenim predispozicijama, no to nije garancija da će bez upornosti i sustavnog vježbanja moći slijediti zadanosti programa, napredovati i postići visoku kvalitetu. Naravno, kroz taj proces djeca odrastaju i sami nam daju do znanja žele li na tom putu ići prema profesionalnom vrhu ili žele dobiti glazbenu naobrazbu koja će im trajno ostati kao velika životna vrijednost.

Koliko je važan izbor dobrih profesora i kako ih prepoznati?

U našem kolektivu cijeli nastavnički kadar je s visokom stručnom spremom, što je i uvjet da mogu obavljati taj posao. S radošću ću spomenuti da među njima ima i puno naših bivših učenika, diplomiranih mladih glazbenika svih smjerova, koji su sada naši kolege. Dakle, stručnost naših profesora oduvijek je bila na visokoj razini. Odabrati pravog nastavnika među ponuđenim kandidatima nije laka odluka, no uvijek je tu uz mene tim profesora koji pažljivo procjenjuje kompetentnost novog kolege. U konačnici, mislim da izabiremo dobro.

U kojoj su mjeri, obzirom na zadanost programa, profesori autonomni u svom radu, bez čega nema ni većih uspjeha, jer sve ostalo je tek prosjek?

Ako mislite na autonomiju u odnosu na Nastavni plan i program rada, ona je i više nego zadovoljavajuća, a kod nekih instrumenata možda i preambiciozna. Naši nastavnici ga slijede, a po potrebi prilagođavaju naprednim ili prosječnim učenicima. Naravno da se s naprednim učenicima pomiču granice pa svjedočimo tome da poneki učenici u osnovnoj školi sviraju gradivo srednje, a srednjoškolci ono što smo mi nekada na Akademiji. S obzirom da naši profesori sudjeluju s učenicima na brojnim natjecanjima, educiraju se na stručnim vijećima i seminarima, vrlo su kompetentni procijeniti razvojni i obrazovni put svakog svog učenika. Koliko su u tome uspješni govore i brojne nagrade i prekrasni koncerti tijekom godine, jer, uz obavezan program, tu je i puno uloženih dodatnih sati, ali o tome nekom drugom prilikom...

Goran Gorše

Udaraljkaša je zapravo malo među glazbenicima, jednako kao i profesora udaraljki. Koliko generacija (ili pojedinaca) je do sada "prošlo kroz Vaše ruke"?

Unazad nekoliko godina u Hrvatskoj se broj udaraljkaša povećao te je, na naše zadovoljstvo, sve veći interes mladih za udaraljke. Kroz zadnjih 15 godina kroz moju klasu prošlo je više od 100 mladih udaraljkaša, a 20-ak njih je upisalo srednju glazbenu školu. Svi koji su planirali nastavak svojeg profesionalnog bavljenja glazbom upisali su Muzičku akademiju, neki od njih su danas uspješni profesori, orkestralni glazbenici, solisti ili članovi Sudar Percussion ansambla.

Imate li neku posebnu metodu za prepoznavanje talenata ili oni povremeno dolaze sami po sebi?

Nemam posebnih metoda i nisam čarobnjak ni mađioničar, no trudim se pružiti maksimum svojeg znanja mladima, motivirati ih na razne načine i pokušavam im učiniti njihovo glazbeno obrazovanje zanimljivim. Za svako dijete koje ima želju nešto naučiti tu sam da ga usmjeravam i prolazim s njim sve njegove uspone i padove. Bilo bi malo čudno da u 15 godina iz jedne klase izađe toliko mladih i uspješnih ljudi. Naprosto sam naučio kako pristupati djeci i kako im pružiti ono što trebaju u određenom trenutku. Mislim da je vremensko planiranje i sposobnost predviđanja situacije ključ uspjeha kod svakog učenika.

Kako motivirate svoje učenike da ustraju?

Talent se često ne potvrđuje kroz višegodišnji rad, jer on može i ne mora biti prisutan. Postoje oni koji kroz rad vrlo brzo sustignu talentiranog neradnika. Slažem se da je najbolji spoj talenta i rada, no, iz mog iskustva, ne postoji pisano pravilo koje može definirati talent. Motivaciju im pružam svaki tjedan i ispitujem mogućnosti za koje je pojedino dijete sposobno, zadajem im rokove i podižem prag predanosti udaraljkama. To su konstantne motivacije, kojima dobivam kontinuitet napretka na obostrano zadovoljstvo. Motivacije na godišnjoj razini su natjecanja, koncerti, nastupi, nabava instrumenta, sve ovisi kome je što potrebno u danom trenutku.

Sudar Percussion, kojega ste idejni začetnik i voditelj, već 10 godina oduševljava publiku širom svijeta. Kako uspijevate pomiriti profesuru i osobne ambicije dokazanog glazbenika?

Sudar Percussion je nastao u GŠ Ferdo Livadić, ali je s godinama kontinuiranog rada dosegnuo profesionalnu razinu i kvalitetu. Sudar ne gledam kao ispunjenje svojih osobnih ambicija, gledam ga kao mogućnost sviranja i zajedničkog muziciranja i stvaranja. To je nešto bez čega inače ne bih mogao, jer bih vjerojatno bio u laganoj depresiji. Obožavam svirati i promovirati udaraljke, dijeliti tu sreću i radost s drugim glazbenicima. Siguran sam u jedno - da se ne osjećam dobro u tim trenucima, ne bih to radio. Profesura je pak poziv i način da kreiram kvalitetnog mladog glazbenika, prvenstveno poštenu osobu koja će jednog dana biti profesionalac i živjeti od glazbe ili profesure. Vrlo često pitam svoje učenike: "Što ćeš biti kad odrasteš?", a odgovor je, uglavnom: "... pa učitelj, kao vi..." Time je sve rečeno i nemam što za dodati.

Imamo li u Samoboru još kojeg dobrog udaraljkaša na vidiku?

Apsolutno, imamo ih nekoliko.

Mirjana Konosić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)