Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Jana Pogrmilović, diplomirana pjevačica, glumica i plesačica

Samoborka diplomirala u Beču i seli u Slavoniju

Jana Pogrmilović rođena je 1994. godine u Zagrebu. Uz osnovnu školu Samobor i kasnije Retkovec te srednju Školu za primijenjenu umjetnost (glazbeni razred) u Zagrebu, istovremeno završava osnovnu i srednju Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog (glasovir i solo pjevanje). U jesen 2016. upisuje četverogodišnji studij mjuzikla na New Viennese School of Music - Jam Music Lab, na kojem je, već u lipnju 2018. i diplomirala.

Već smo pisali o Vašoj novostečenoj diplomi na New Viennese School of Music - Jam Music Lab. O kojoj razini obrazovanja se radi?

Sada imam zvanje dipl. Musical Darstellerin (Musical Actress), po njihovom. Kako će to kod nas prevesti ne znam, jer to konkretno zanimanje u Hrvatskoj još ne postoji. No, to znači da sam pjevački, glumački i plesno školovana i specijalizirana za žanr mjuzikla.

Zašto baš Beč i kako ste to financirali?

Obzirom da kod nas još ne postoji takva vrsta visokog obrazovanja, iako je interes za žanr i kvaliteta izvođenja mjuzikala sve viša, tražila sam neko rješenje vani. Beč je bio najbliži. Financirali smo to teško i kreativno. Kažem "mi", jer je to uključivalo cijelu obitelj. Život u Beču je skup, a kako se radilo o privatnom konzervatoriju, jer ni kod njih nema odjela za mjuzikl na univerzitetu, sve je bilo izazov. Povremeno sam, koliko su mi obaveze dopuštale, čistila i čuvala djecu, roditelji su se morali dodatno potruditi, a za završnu godinu smo digli i kredit. No, kažu da se u obrazovanje uvijek isplati ulagati pa se nadam da su to dobro utrošeni novci.

Četverogodišnji studij završili ste u samo dvije godine. Očito se, osim o talentu, radilo i o velikoj želji i napornom radu, ali i prepoznavanju svega toga od strane profesora.

Da, malo sam to sve ubrzala. Na konzervatoriju su mi priznali dotadašnje obrazovanje i iskustvo pa sam već nakon prijemnog ispita odmah upisala drugu godinu. A onda sam se potrudila i to još malo "stisnuti". Bilo je teško, jer sam otišla bez formalnog znanja njemačkog jezika, na kojem se održava nastava. I to sam, uz razumijevanje profesora i kolega, savladala. Prve godine "lovila" sam kontekst i jezik (privatno sam komunicirala na engleskom), a već sljedeće godine to nije bio problem. Bila sam uporna u želji da što prije završim, što su profesori prepoznali i podržali me, ne sumnjajući u moj uspjeh. Beskrajno sam im zahvalna na tome, jer se radi o odličnim pedagozima i umjetnicima, koji su i sami vrlo uspješni u svojim područjima. Dakle, njihovo povjerenje bilo mi je itekako važno.

Glazbenu povijest obitelji Pogrmilović znamo. Jesu li opereta i mjuzikl neka sredina između folklora i klasike, kojima se bave roditelji?

Čini mi se da su glazbenici poput male "mafije" pa se, izgleda, od obiteljskog "biznisa" nisam ni mogla puno dalje maknuti. Šalim se. Da sam se htjela baviti nečim drugim roditelji bi me sigurno podržali, ali glazba i scena su oduvijek bile moja strast. Folklor me je uvelike izgradio kao kompletnog izvođača i to je velik dio mog identiteta. Upravo mi je "folkloraška škola" najviše pomogla u prelasku na mjuzikl, jer sam izvježbala koordinaciju pokreta uz pjevanje, kao i brzinu "reprogramiranja", koja je u kazalištu neophodna. Klasika je pak najbolji i najzdraviji temelj za sve ostale tehnike. Rekla bih da sam ovako našla neku zlatnu sredinu. Ili je ona našla mene... Mjuzikl je oduvijek bio moj san, a opereta me počela privlačiti nedavno, jer mi kao izvođaču jako odgovara. Trenutno uživam u opereti Kod bijelog konja, koju izvodimo u osječkom HNK-u.

Najesen Vas već čekaju u Osijeku. Kako je tamo, obzirom na iskustvo s njihovim ansamblom i nagrade koje ste već dobili?

Osječkom HNK-u i Osijeku se jako veselim. Kolektiv je odličan i vlada radno-obiteljska atmosfera. Moram priznati da mi je osječki HNK bio prvi izbor zbog prekrasnih glazbeno-scenskih iskustava (mjuzikl Moje pjesme moji snovi, koji je dobio i dvije Nagrade hrvatskog glumišta, a sada opereta Kod bijelog konja) i bila mi je želja nastaviti tu suradnju. Tamo se izgrađujem, osjećam da maksimalno iskorištavaju talente članova ansambla i ne ograničavaju umjetnika na samo jedan aspekt, ako primijete da ima potencijala za više. To iznimno cijenim, jer mi je cilj raditi različite žanrove i sebi postavljati nove izazove. Oduvijek mi je bio plan najprije se vratiti u Hrvatsku, a kamo će me dalje budućnost odvesti - ne znam. Ne kanim zatvoriti nijedna vrata, ali zasad želim uživati u najljepšem poslu na svijetu i dalje raditi na sebi.

Planovi?

Raditi, raditi i opet raditi. Mislim da je praksa u našem poslu najvažnija. Htjela bih se izgraditi kao kompletan izvođač, što podrazumijeva što više različitih uloga, dakle, ne ograničiti se na samo jedan tip. Naravno, u obzir dolaze uloge koje mogu odigrati i koje mi pristaju pa ne kanim prihvatiti neku ulogu koju ne mogu kvalitetno odraditi.

Kako izgleda običan dan u familiji Pogrmilović? Što radite?

Privatni život sam do sada zbog obaveza zapostavljala, ali i to će se, nadam se, promijeniti. Veselim se druženju s dragim ljudima, ali i sa samom sobom. Običan dan u familiji je takav da, kad ne pripremamo koncerte ili neke druge programe, svi sudjelujemo u pripremi ručka. Mama kuha, ja joj pomažem, a tata i brat motre na sve moguće ekrane i tehniku, dakle, kao i u većini drugih obitelji. Onda svi sjednemo za stol i razgovaramo. No, vrlo brzo se to pretvori u raspravu oko glazbe i svega onoga što radimo.

Mirjana Konosić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)