21.03.2018.

Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa iz Bregane govori o cjelovitoj kurikularnoj reformi

Zbog političara, anonimaca i marginalaca opet su izgubljene godine

Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa iz Bregane govori o cjelovitoj kurikularnoj reformi

Igor Matijašić rođen je 1973. godine u Zagrebu, a osnovnu školu pohađao je u mjestu stanovanja – Bregani. Nakon toga završava MIOC (današnja XV. gimnazija), potom upisuje Filozofski fakultet i stječe diplomu profesora hrvatskog jezika i književnosti. Prvo radno mjesto učitelja hrvatskog jezika dobiva u Ivanić-Gradu, u kojem radi 11 godina (prekrasnih, bez obzira na svakodnevno dugo putovanje od Bregane). Nakon toga dolazi u OŠ Bogumila Tonija u Samoboru, a danas je ravnatelj OŠ Milana Langa u Bregani. Paralelno s učiteljskim radom gradi i novinarsku profesiju – dopisnik je Sportskih novosti, bio je urednik sportske emisije na Radio Samoboru te pisao za brojne časopise i portale – Otok Ivanić, Školske novine, Glasnik Samobora i Svete Nedelje, Hrvatski glas Berlin...

Obzirom na brojne uspjehe koje nižu učenici škole kojoj je na čelu, razgovaramo o reformi školstva, koja je, izgleda, u Bregani već u tijeku...

Jeste li na bilo koji način bili uključeni u izradu cjelovite kurikularne reforme?

Nisam aktivno bio uključen. Prijavio sam se, pratio sam sve i pisao o tome, ali u samom procesu izrade nisam sudjelovao.

U Hrvatskoj javnosti odjeknulo je Vaše pismo tadašnjem ministru Barišiću od prije točno godinu dana, a nakon seminara ravnatelja osnovnih škola u Opatiji, u kojem ste njegov govor i istup ocijenili "jedinicom". Što se dogodilo nakon toga? Ništa ili...

To me pismo u potpunosti "obilježilo", premda uopće nisam mislio da će imati takav odjek niti mi je bila namjera medijski se eksponirati. Nedavno me jedna kolegica upoznavala sa svojim prijateljem i rekla – "to ti je onaj ravnatelj koji se suprostavio ministru". I danas to traje, premda je prošla već godina dana. U tom trenutku bio sam zaista revoltiran činjenicom da se najodgovorniji pojedinci vezani uz obrazovanje ponašaju toliko nedodirljivo i da govore da je sve u najboljem redu, a istina je u potpunosti drugačija. U stvari, samo sam javno progovorio o onome što svi znaju i o čemu uporno šute. Dobio sam pregršt poruka podrške, tapšali su me po ramenu i prijatelji i poznanici, neki su predviđali da ću odmah biti smijenjen, čak sam bio spreman i na to, no, kao što se vidi, i dalje sam ravnatelj u Bregani. Barišić više nije ministar, ali ne mogu reći da likujem, jer pismo uopće nije bilo usmjereno k pojedincu, nego prema cijeloj situaciji u kojoj smo se tada nalazili. Iskreno, za mene je to završena priča. Ako sam svojim pismom pomogao da se neke stvari ubrzaju i poslože na drugačiji način, onda sam uistinu zadovoljan.

Reforma je nekoliko godina rađena u relativno mirnom ozračju, a onda je odjedanput sve "krenulo naopačke". Kada i zašto? Povod su bili neki književnici i njihova djela, ali je problem, očito, bio dublji...

Ono što je važno za sam početak reforme jest činjenica da su u nju po prvi put aktivno bili uključeni ljudi iz škola – učitelji, nastavnici, stručni suradnici, dakle baš oni koji su najbolji poznavatelji prilika u razredu i znaju kako djeca "dišu". Uloženo je puno truda, mnogo je ispisanih dokumenata, sati i sati provedeni su u razmišljanju kako određene stvari poboljšati, dotjerati i učiniti prihvatljivijim učenicima, upravo onima koji su najvažniji i kojima je sve namijenjeno, a to se tako često i tako uporno zaboravlja. Ne treba lagati, nego stvari nazvati pravim imenom, a kad se u sve uplela i politika apsolutno sve je stalo. Nepovratno su izgubljene godine i nitko za to ne snosi odgovornost i nitko neće preuzeti krivicu. Najžalosnije je to što su među glavnim kočničarima svega, osim uglednih članova akademske zajednice, bili i oni za koje do jučer praktički nitko nije čuo, anonimci iz političkog života koji su iskoristili svojih pet minuta slave kako bi progovorili o nekim stvarima s kojima uopće nisu do kraja upoznati. Ali, tako je to kod nas – o obrazovanju smatraju da imaju pravo govoriti i miješati se apsolutno svi – i branitelji, i Crkva, i raznorazne udruge, i roditelji učenika... Prijepori koji su izbili zbog lektire i čitanja određenih djela samo su "mazanje očiju" i bježanje od pravih problema. Višegodišnje iskustvo u razredu jasno mi je pokazalo što i kako učenici čitaju, a tu priču mogu potvrditi svi učitelji hrvatskog jezika. Dugo vremena zalažem se da djecu moramo pridobiti za čitanje njima bliskim knjigama, a baš lektira nekim svojim naslovima čini suprotno. Samo jedna digresija – nisam baš ni sasvim siguran jesu li svi oni koji su toliko žestoko kritizirali (ne)cjelovito čitanje Marulića uopće i dotaknuli njegovu Juditu. Da su se upoznali s navedenim stihovima, shvatili bi na koje sve teškoće nailazi učenik pri susretu s dotičnim djelom. I još nešto – veliki prosvjedi koji su se održali u Zagrebu dokaz su da je ljudima itekako stalo do obrazovanja, koje se tako često degradira. Bio sam tamo i osobno se uvjerio da nisu svi ti ljudi čekali tramvaj ili došli na feštu (kako se to nastojalo prikazati), nisu bili politički instruirani niti im je bilo važno o kojoj se opciji na vlasti radi. Bilo je to mnoštvo mladih i starijih ljudi, roditelja i djece, studenata i radnika – svih onih koji su shvatili da je "čaša prepuna" i da tako više ne ide...

Što mislite o Borisu Jokiću? O kakvoj se osobi radi? Kakav je dojam ostavio i ostavlja na Vas?

Borisa Jokića upoznao sam na seminaru ravnatelja u Vodicama. Oduševio me ne samo zbog činjenice da je izniman govornik i neograničeno širi optimizam oko sebe, nego i zbog jasno vidljive posvećenosti poslu koji je radio te da mu je zbilja bilo stalo da reforma uspije. Dodatno mi se kod njega sviđalo to što nije pripadao niti jednoj političkoj opciji te je bio u potpunosti neovisan. On je zapravo bio kotač zamašnjak cijelog procesa. Neprestano je objašnjavao što je odrađeno, što sve još treba odraditi i uporno ponavljao da ovo što smo svi mi napravili nije savršeno, jer tek kad sve krene prema školama znat će se što i kako treba popraviti. Najbitniji su mu uvijek bili, i danas jesu, ljudi iz samih škola. Strašno mi je kad čitam komentare ljudi o njemu nakon svega, jer ga se ponižava, vrijeđa i napada bez razloga. A to čine ljudi koji ga uopće ne poznaju niti su upućeni u samu bit. Iako se čini da je danas pomalo dignuo ruke od svega i da je nekako ravnodušan, znam da itekako i nadalje želi da sve uspije, jer je prave temelje svega što će se u budućnosti graditi postavio upravo on. Uostalom, ljude ne možete prevariti. Pitajte sve one koji su sudjelovali u reformi i siguran sam da će biranim riječima govoriti o Jokiću. Često se čujemo, jer on apsolutno prati sve što se događa vezano uz obrazovanje. Smetaju ga laži, licemjerje, nepravda, kao i to da su mu leđa okrenuli neki koji su do jučer bili vrlo prisni s njim.

Kurikularna reforma je tu gdje je. Jasno je da od njene cjelovitosti neće ostati mnogo. Sada nadležno ministarstvo traži tristotinjak nastavnika koji bi trebali pomoći u izradi metodičkih priručnika i novih obrazovnih sadržaja. Kakav je, prema Vašim saznanjima, odaziv u Samoboru, a kakav u Vašoj školi?

Eksperimentalni program "Škola za sve" trebao bi krenuti najesen, shodno najavama, u najviše pedesetak osnovnih i najviše trideset srednjih škola u cijeloj Hrvatskoj. Odabir će se vršiti na način da se pokrije cjelokupan teritorij naše domovine, da bude uključeno podjednako škola u ruralnim i urbanim područjima, a vodit će se računa i o veličini škola. Škola u Bregani jedina je iskazala interes među školama na području Samobora. U razgovoru s kolegama iz Zagrebačke županije saznao sam da i u županiji također ima podosta škola koje se nisu prijavile. Iskreno, jako mi je drago što su naši učitelji i roditelji podržali poziv i iskazali spremnost na promjene. Ne znači nužno da će naša škola biti odabrana (toplo se nadam da hoće!), ali barem smo pokazali interes. Mislim da ne možemo svi mi koji smo u školstvu samo kukati i čekati da netko reformu "donese" u škole i preda nam je u ruke, već moramo preuzeti odgovornost i biti pokretači svega. Testirat će se digitalni sadržaji, konačno pokušati rasteretiti učenike nepotrebnih sadržaja i nastojati biti ukorak s vremenom. Ovo je, po meni, godina prilagodbe u kojoj će se vidjeti kako stvari stoje i vidjet će se što treba doraditi. Jasno, puno je neodgovorenih pitanja, puno je stvari na koje učitelji s razlogom ukazuju, no činjenica je da se jednostavno mora krenuti. Previše je godina već izgubljeno...

U tijeku je izbor članova i voditelja ekspertne skupine koja bi trebala provoditi kurikularnu reformu. Javljaju se i pojedinci, primjerice državni tajnik u Ministarstvu obrazovanja Matko Glunčić, koji je među najvećim osporavateljima reforme. Kakvog to uopće ima smisla?

Vidio sam popis prijavljenih imena za članove i voditelje ekspertne skupine i na njemu su neki ljudi koje osobno poznajem, kao i neki čiji rad kontinuirano pratim. Svaki pojedinac koji se javio zna svoje razloge, pa i sam državni tajnik, čiji lik i djelo ne želim komentirati. Iskreno, meni je nepojmljivo da nešto žestoko kritiziraš, a onda želiš biti dio toga. Kao što mi je nepojmljivo da se skrivaju neke očite činjenice vezane uz ekspertnu radnu skupinu, jer ako je bilo ikakvih manipulacija u prijašnjim natječajima trebalo bi to jasno reći. I trebale bi sve te osobe, koje su u tome sudjelovale, odgovarati za to. Čak i odstupiti, ako treba. Kako će nam mladi ljudi kojima prenosimo svoja znanja vjerovati, ako se i sami ne ponašamo odgovorno i moralno?

Kao ravnatelj škole pokazujete izniman entuzijazam, baš kao i djelatnici Vaše škole, s kojima organizirate niz vannastavnih aktivnosti, a škola postaje nezaobilazan čimbenik društvenog života Bregane. Kakav je osjećaj davati sve od sebe u poslu koji radite, a u društvenom i političkom kontekstu koji ste prije definirali? Gubite li pomalo nadu u boljitak našega školstva?

Škola u Bregani je "moja škola", kojoj samo na neki način nastojim vratiti ono za što je itekako zaslužna – za moj životni učiteljski poziv, i neprestano to ponavljam. Cijela moja obitelj itekako je vezana uz nju, jer supruga i ja smo nekada bili učenici škole u Bregani, danas tu idu naša djeca, a ja imam čast biti ravnatelj jedne tako velike ustanove. Kako onda neću biti emotivan? Emocije su itekako prisutne zato što sam i nadalje dio te Bregane, zato što ne razmišljam da odem živjeti u inozemstvo, zato što sam u tom mjestu proveo djetinjstvo i u istom tom mjestu bih želio i ostarjeti. Bregana ne vabi sadržajima niti ima pregršt događanja tijekom godine pa pokušavam, zajedno sa svojim kolegama u školi, ispraviti tu nepravdu i pretvoriti školu u centralno mjesto u kojem se stalno nešto događa. Postoji pregršt mogućnosti i treba samo biti dovoljno uporan. Organiziramo predavanja, sportske sadržaje, prikazivanje filmova, radionice... Zaista nastojim dati sve od sebe i pokazati svojim primjerom da se može. Vjerujem da učitelji, roditelji i učenici to prepoznaju. Mislim da je to i ključ uspjeha nekog društva. Svaki bi pojedinac trebao nečim doprinijeti svom mikrosvijetu i okolini kojom je okružen, a onda samo te male kamenčiće treba posložiti u mozaik na globalnom planu. Uživam u svom poslu i zasad me ne može pokolebati ništa, čak ni zlobni pojedinci koji su uporno protiv svega te nastoje ocrniti svaku našu novu ideju. I pokušavaju baš sve da unište taj moj entuzijazam. No, njega mi, baš kao i nadu u bolje sutra za cjelokupno obrazovanje, baš nitko ne može oduzeti. Poznajem jako puno osoba koje rade kao učitelji po školama diljem Hrvatske, znam o kakvoj se kvaliteti i potencijalu radi. Treba samo pustiti ljude da se razmašu i iskoriste svoje kreativne mogućnosti te ih u potpunosti lišiti nepotrebnih administrativnih okova. Ako se to posloži, u konačnici će najviše profitirati oni kojima je to i najpotrebnije - sami učenici.

Robert Škiljan

 

Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa iz Bregane govori o cjelovitoj kurikularnoj reformi

Arhiva 2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002