Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Milenko Marković, vlasnik tvrtke Quant-commerce d.o.o. – proizvodnja antiknih podnih i zidnih obloga

Može se, može, samo treba znati i htjeti

Samoborski poduzetnik Milenko Marković već petnaestak godina u samoborskom Gornjem kraju, na mjestu koje stariji Samoborci pamte kao nogometno igralište, iz vremena dok je NK Samobor u nogometnom svijetu nešto i značio, živi i radi kao izuzetno uspješan - stolar. Rođen je 1964. godine, oženjen, ima troje djece i vlasnik je tvrtke Quant-commerce d.o.o. – proizvodnja antiknih podnih i zidnih obloga. Sve što prizvede izvozi, a rad s drvom kod njega ima, za razliku od uhodane hrvatske drvne industrije obrnuti smjer - njemu građu dovoze iz Europe, a on ju, zajedno sa svojim radnicima, prerađuje u vrhunske proizvode i vraća natrag oplemenjenu znanjem, vještinom, radom i duhom. Da, onime što se kod nas naziva "dodanom vrijednošću" i o čemu godinama "mantraju" političari, ekonomisti i ostali koji o tome pojma nemaju.

I, još bolje, on se ne žali na "strukture". Iz samoborske gradske uprave išli su mu "na ruku" i više nego što su trebali pa je maksimalno iskoristio i "europske fondove".

Dakle, još jedna lijepa priča iz Samobora i dokaz da se može. Ako se hoće i zna.

Kada ste počeli s proizvodnjom, s kojim asortimanom?

S preradom drva počeli smo prije 15 godina. Najprije smo proizvodili dječji namještaj od masivnog drva lipe i maštovito ga oslikavali motivima iz priča za djecu ili motivima iz crtanih filmova. Imali smo prodajni salon na Zagrebačkom velesajmu u kućici kraj Paviljona 12. Taj dječji namještaj izlagali smo na sajmu u Münchenu, a na pod izložbenog prostora stavili smo antikni hrastov pod. Imali smo više upita kupaca za hrastov pod nego za dječje sobe pa smo tako krenuli u proizvodnju antiknih hrastovih podova. Dopunili smo proizvodnju potrebnim strojevima i pomalo širili asortiman. Uglavnom smo radili masivne podove. Da bi naša ponuda proizvoda bila ozbiljna, trebali smo krenuti u proizvodnju troslojnih podova. Preše za takvu proizvodnju bile su nam u tom razdoblju nedostižne, a pošto je strojarstvo grana koja mi je izuzetno draga, u vlastitom angažmanu s lokalnim bravarima napravio sam prešu sa svim potrebnim funkcijama, na kojoj smo napravili preko 20 000 m2 troslojnih podova i stvorili mogućnost kupnje najprije jedne, a zatim i druge preše koje sada imamo u pogonu. Tako smo stvorili uvjete ponude širokog asortimana antiknih proizvoda. Paralelno smo neprestano stavljali u ponudu nove inovativne proizvode, koji su na europskom tržištu također bili novost. Većinu sirovine dobivamo iz Europe, gdje se tradicionalno bave skupljanjem starog drveta iz dotrajalih objekata, a manji dio kupujemo kod nas. Dakle, većinom uvozimo drvnu sirovinu iz Europe, preradimo u antikne podove, zidne obloge ili neke mozaike i izvozimo kao finalni proizvod.

Zapravo radite obrnuto od većine ostalih iz struke u Hrvatskoj.

Da, jer na taj način zapravo prodajemo svoje znanje i rad. Da bi to radili i drugi u struci potrebna je dodatna edukacija, pogotovo mladih ljudi, koji bi trebali što više obilaziti europske sajmove i pogone po Europi, kako bi se bolje upoznali s funkcioniranjem proizvodnje i potražnje nekih proizvoda. Mlade ljude treba zainteresirati da bi zavoljeli struku, ne samo drvnu, nego i druge struke, kako bi mogli sigurnije krenuti u neku proizvodnju, jer su šanse velike. Europa je ogromno i bogato tržište koje treba iskoristiti, a i može se iskoristiti, što sudimo po vlastitom iskustvu.

Koliko je Vama u poslu pomogao ulazak RH u Europsku uniju?

Puno nam je to pomoglo. Prije se puno vremena trošilo na carini, kamioni su stajali tamo po cijeli dan. Naši proizvodi su relativno skupi pa proizvodimo sve prema narudžbama kupaca, tako da nam ulazak u EU pojednostavljuje cijeli proces i proizvodi prije dolaze na odredište kupaca. Nekada su svi na skladištima imali puno robe koja je čekala kupca. Danas se to promijenilo i radi se po principu narudžba – isporuka, bez obzira o kojoj količini se radi. Kod proizvodnje je vrlo bitno da kupac dobije proizvod na vrijeme, a u tome nam je ulazak u EU svakako pomogao.

Uspjeli ste dobiti i poticajna sredstva iz europskih fondova. O čemu se radi?

Europska unija je iz Europskog fonda za regionalni razvoj, konkurentnost i koheziju financirala naš projekt izgradnje proizvodnog pogona i adaptaciju starog pogona. Dio tog projekta je nabava novog odsisnog sustava, stručna edukacija djelatnika i izlaganje naših proizvoda na sajmu u Salzburgu.

Koja je financijska težina cijele investicije?

Vrijednost cijelog projekta je 9.131.415,56 kuna, a odobrena sredstva Europske unije za sufinanciranje projekta iznose 3.444.064,19 kuna, što je 45% od njima prihvatljivih troškova. Veći dio smo financirali iz HBOR-ovog kredita preko poslovne banke, a manji dio iz vlastitih sredstava. Projekt je završen 15. kolovoza te su do tada plaćeni svi troškovi po projektu. Ovih dana očekujemo refundaciju po završnom izvješću, kako bismo izvršili povrat sredstava u banku. Mi smo bili među prvim tvrtkama kojima su dodijeljena sredstva EU. Provedba EU projekata prilično je zahtjevan proces, jer ima puno nepredvidivih situacija koje ponekad izgledaju i neostvarive.

Veliku podršku i fleksibilnost imali smo od naše poslovne banke – Zagrebačke banke.

Također, veliku pomoć smo imali od stručnih službi Grada Samobora i Upravnog odjela za prostorno uređenje, koji su svojom fleksibilnošću, susretljivošću i preuzimanjem odgovornosti u nekim dijelovima procesa odigrali vrlo značajnu ulogu. Znam da brojni poduzetnici u nekim drugim sredinama ne uspijevaju u povlačenju ovih sredstva iz EU upravo zbog krutosti i slabe podrške lokalne samouprave. Nakon svega jasno mi je da ni mi bez njihove podrške ne bismo uspjeli.

Brojni poduzetnici muku muče s nedostatkom radnika. Kako do njih dolazite i koliko ih je sada u Vašoj tvrtki?

Sada nas je 15, a u bližoj perspektivi, u sljedećih godinu dana, bi nas trebalo biti 25. Naime, mi smo na europsko i domaće tržište ušli na "mala vrata". Stvorili smo početne kontakte s nekolicinom kupaca, koji su naše proizvode dalje reklamirali, pa se i tržište proširilo. Dakle, naš proizvod je sam po sebi reklama. Pitanje je sada hoćemo li se još širiti ili zadržati na postojećem i pomalo napredovati. Svjestan sam da ne postoji beskonačno širenje, jer za sve postoji mjera. Na koncu, tu se postavlja pitanje radnika. Stolara je malo na tržištu rada, pa nam je ideja da uzimamo mlade ljude koji žele učiti i raditi ovaj posao.

To će sigurno potrajati. Kako ćete Vi riješiti svoj problem u sljedećih godinu dana?

Ništa neće doći preko noći. No, vjerujem da ima mladih ljudi koji će prepoznati mogućnosti ne samo za zaradu, već i za napredovanje u ovom poslu. Znamo da u Samoboru i njegovoj okolici žive vrijedni i radišni ljudi pa ćemo tijekom sljedeće godine naći i potrebne radnike. Imamo ekipu koja je kod nas od početka pa i to, vjerojatno, nešto govori o nama. Ima i onih koji dođu i odu, ali ta jezgra pouzdanih radnika je vrlo važna i nju želimo proširiti.

Što općenito karakterizira drvnu industriju u Hrvatskoj?

Imamo dovoljno šuma, pogodnu klimu i dobar materijal, a izvozimo najviše samo drvnu sirovinu – trupce i daske. Drvna industrija je zapostavljena upravo radi toga, jer kada bi se išlo u proizvodnju polugotovih ili gotovih drvnih proizvoda, u toj industriji bi moglo biti zaposleno i deset puta više radnika. Tek sada imamo prvu generaciju novih pogona nakon uspostave naše države i oni trebaju veliku podršku državnih institucija i lokalne zajednice.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)