Dolores Ćosić mlada je nada hrvatske atletike
Zlatna atletičarka, glazbenica, učenica
Svaki sportaš iza sebe ima svoju povijest, svoju priču. Neke priče su dugačke, neke pak kraće. Neke su prepričavane stotinama puta, dok neke priče tek trebaju biti ispričane.
Mlađa kadetkinja Atletskog kluba Samobor 2007 Dolores Ćosić (14 godina) s nama je podijelila svoju sportsku priču.
Kako je sve započelo?
Sve je počelo još u vrtiću, kada su me izabrali da idem na Dječju olimpijadu u Varaždin. Kao kategoriju u kojoj sam se htjela natjecati izabrala sam trčanje i osvojila sam prvo mjesto.
Kako se osjećaš kada osvojiš zlato?
Dok sam bila mala nisam ni razumjela što to znači da sam ja prva. Sada, kad osvojim zlatnu medalju, znam koliko je to u stvari vrijedno. Kada osvojim srebro ili broncu onda to više nije isto uzbuđenje kao kada osvojim zlato.
Na pitanje koliko je medalja do sada osvojila, samo se slatko nasmijala i bacila pogled na ormar pun velikih, malih, zlatnih, srebrnih i brončanih medalja.
Koja je tvoja zadnja osvojena zlatna medalja?
Nedavno sam bila u Rijeci na pojedinačnom Prvenstvu Hrvatske u atletici za kadete i kadetkinje te mlađe kadete i kadetkinje i tamo sam osvojila par zlatnih medalja - na 60 m te na 200 i 400 m. Osvojila sam i zlato u bacanju kugle od 2 kg.
Osim samih medalja, u čemu još uživaš na natjecanjima?
Volim ići na natjecanja, naravno, zbog medalja, ali ponekad idem samo kako bih navijala za svoje. Volim upoznavati druge sportaše, družiti se, zabavljati...
Brojne medalje rezultat su napornih treninga. Kako izgleda jedan tvoj trening?
Treniram četiri do pet puta tjedno. Svaki trening traje otprilike sat i pol. Prvo se razgibavamo zatim imamo vježbe rastezanja, školicu, a onda ide glavni dio treninga. Što se tiče prehrane, za sada mogu jesti što želim, ali kasnije ću trebati i na prehranu malo pripaziti.
Čime se još baviš uz atletiku?
Sviram klarinet u Glazbenoj školi Samobor, a u svojoj Osnovnoj školi Samobor igram rukomet, odbojku, košarku... Volim se družiti s prijateljima, kojih, hvala Bogu, imam puno, a najbolje nam je do kasno voziti se biciklom po naselju ili se igrati na igralištu.
Kako sve to usklađuješ sa školom?
Prošle godine sam imala 222 opravdana izostanka sa satova. Moji profesori u školi su bili jako fer, jer me nisu ispitivali odmah čim bi se vratila s natjecanja, već smo se sve lijepo dogovorili. Jako mi se svidjelo to što su mi na kraju školske godine svi profesori čestitali, jer sam uz sve izostanke zbog natjecanja uspjela proći s 5,0.
Tko ti je najveća podrška na tvom putu prema uspjehu?
Velika podrška su mi, naravno, roditelji, profesor Saša Kolman i moj trener Blažo Janković. Podržavaju me i moji prijatelji, koji se znaju šaliti da bi bila fora da jednog dana odem na Olimpijadu, a da se oni mogu pohvaliti da su se sa mnom igrali dok su bili mali.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Što se tiče atletike, sada se pripremamo za kvalifikacije ovogodišnjeg Kupa Hrvatske za kadete i kadetkinje. Nakon osnovne škole htjela bih upisati sportsku gimnaziju ili školu za građevinskog tehničara, jer volim crtati i zamišljati kako bi stvari mogle izgledati.
Vjerujemo da ovu sportsku priču, koja je započela još u vrtiću, čeka još puno sretnih nastavaka.
Ines Ibrišević
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)