Mladi inovatori Jurica Rešetar i Josip Barbić te njihov mentor Ivan Vlainić
Kontinuirana težnja prema boljem
Samoborska Srednja strukovna škola izrasla je u centar izvrsnosti, osobito na inovatorskom polju. Posljednji u tom nizu izvrsnosti su Jurica Rešetar i Josip Barbić, koji su na najprestižnijem svjetskom sajmu inovacija u Ženevi ove godine osvojili zlato i srebro (Jurica Rešetar za detektor mina i požara i LED kocku) te broncu (Josip Barbić za pametnu pasivnu kuću). Mentor obojici bio je Ivan Vlainić pa smo ih svu trojicu okupili na razgovor.
Obojica ste već navikli na dodjele nagrada. Brojite li ih više?
Barbić: Imamo dosta nagrada, ali nije stvar u njima već u samom radu koji te ispunjava, osobito inovacije u kojima nastojim da se neka stvar poboljša.
- Rešetar: Znam im broj, jer mi one predstavljaju veliko priznanje, ali ne radim sve ovo zbog nagrada, nego me zaista vodi i motivira ideja da se nešto primijeni. Puno više od samih nagrada znači mi kad rad funkcionira na način da ga stručna komisija prihvati i da sve zaživi onako kako sam zamislio.
Normalno je uvijek pitati kako je sve krenulo. Je li to bilo s prvim prikupljenim znanjima u osnovnoj školi ili još i ranije?
Rešetar: Mogu reći da sam od najranije dobi volio nešto spajati i raditi, no tada nisam još znao kako što točno radi. U sedmom i osmom razredu počeo sam učiti osnove i više nisam htio odustati od toga. Bio sam odličan učenik pa su svi očekivali da ću upisati gimnaziju, no odabrao sam tehničku školu, jer me to najviše zanima. Ovdje sam proširio znanja i stekao čvrste temelje za napredniji rad.
Dolaze li razmišljanja o stvarima koje se mogu promijeniti iz svakidašnjeg života?
Rešetar: Tako je. Kada uočim da se nešto može promijeniti, onda razmišljam kako problem promijeniti u mojoj domeni, domeni elektrotehnike. Kada smislim neko rješenje, onda dalje razmišljam kako će na njega reagirati drugi ljudi i kako bi ga prihvatili.
Kako je došlo do inovacije za detektor mina i požara? To je ipak nešto s čime se mladi čovjek ne susreće u svakodnevici.
Rešetar: Pratim novine i portale pa kada nešto pročitam razmišljam o tome. Tako sam pročitao članak o još uvijek velikoj zagađenosti hrvatskog područja minama te sam počeo razmišljati kako to riješiti. Naravno, ideja mi nije odmah sinula, nego sam rješavao segment po segment i tako se razvijala ideja. Tu je bio i mentor za savjete i pomoć te sam na kraju sve implementirao u jedan rad, koji je i dobio nagrade.
Josipe, inovatori su sigurno najsretniji kada riješe problem.
Barbić: Kao i moj kolega, mogu reći da se osjeti veliko zadovoljstvo kada se nakon puno rada, različitih ideja i stvaranja rješenja na kraju uspije. Svakako puno znači taj sretan završetak, kada se vidi da rad funkcionira.
Pametna pasivna kuća je zadnji rad za koji su dobio nagradu. Smatra li se to projektom budućnosti?
Barbić: Nadam se. Projekt je zapravo prvenstveno namijenjen kao didaktičko pomagalo u školama, da se učenicima prikažu novi sustavi koji su se sve više počeli upotrebljavati, pogotovo u području energije. S tom problematikom sam razvio ideju, koja se potom nadograđivala i na kraju smo došli do ovog rezultata.
Koliko se projekt mijenja od prve ideje do konačne realizacije? Događaju li se često izmjene?
Barbić: Jako često. Tijekom rada dođu još stotine, i više, različitih ideja. Neke se eliminiraju kao neadekvatne, ali puno se njih ugradi i tako dođemo do finalnog proizvoda.
Je li bilo na sajmovima nekih konkretnih ponuda da se krene u posao?
Rešetar: Bilo je u Ženevi. Josipa i mene su kontaktirali pojedinci za daljnju suradnju, ali ništa konkretno se ne zna. No, meni osobno, a mislim i mom kolegi, na prvom mjestu je školovanje. Mislim da bi bilo neodgovorno prema sredini i ljudima koji nas podupiru da odmah nešto prihvatimo i više ne napredujemo. Moj stav je da bez daljnjeg školovanja ne možemo napredovati i zato mi je sada na prvom mjestu fakultet, a tek onda ćemo razmišljati o daljnjim mogućnostima. Mogu reći da planiram upisati elektrotehniku, jer me to najviše zanima.
S obzirom na ocjene i rezultate, možeš li pretpostaviti da ćeš sigurno upisati željeni fakultet?
Rešetar: Ocjene će mi donijeti bodove, ali ovi rezultati s inovatorskih sajmova neće, jer dodatne bodove donose samo rezultati s natjecanja iz matematike, fizike i informatike. No, nisam tužan zbog toga.
Pametne pasivne kuće sigurno izazivaju veliku pozornost glede poslovne suradnje.
Barbić: Bio je jedan gospodin iz Švicarske koji gradi drvene kuće. Zainteresiran je za sličan projekt koji bi mu se ugrađivao u kuće, no za sada se sve odvija na razini kontakata.
Imaš još jednu godinu srednjoškolskog obrazovanja. Razmišljaš li što ćeš dalje upisati?
Barbić: Planiram nastaviti školovanje i studirati mehatroniku, jer objedinjuje širok spektar koji me zanima - elektrotehniku, mehaniku i računalstvo.
U cijeloj priči važna je uloga mentora. Sjećate li se svih učenika koji su uz vaše mentorstvo osvojili inovatorske nagrade?
Vlainić: S veseljem ih mogu sve nabrojati i rado ih se sjetim. Svi ti "klinci" prve generacije danas su uspješni obrtnici ili su završili fakultete. Često navrate i dođu pozdraviti ili dođu po savjet. Rekao sam im da završetkom školovanja ne završava naše prijateljstvo i da mogu računati na bilo kakvu moju pomoć. Nisam od onih koji misle da sve znaju, ali mislim da svojim znanjem mogu dosta pomoći.
Mnogi učenici biraju samoborsku Srednju strukovnu školu baš zahvaljujući dobroj reputaciji i kvaliteti rada. Imate li Vi kao mentor ponude drugih škola da možda prijeđete kod njih?
Vlainić: Iako mi je nekoliko ravnatelja i kolega iz drugih škola spomenulo kako bi im bilo drago da radim kod njih, nemam namjeru otići. Prije 6-7 godina odbio sam i ponudu jednog fakulteta, gdje sam trebao raditi kao voditelj laboratorija i raditi sa studentima. Mislim da je ovo veći izazov i da je ovo zrelije razdoblje za "inicijaciju" u tehničkoj kulturi. Treba istaknuti da prvu inicijaciju rade kolege iz svih samoborskih osnovnih škola i da je baza jako dobra što se tiče tehničke kulture. Ovdje u SSŠ učenici imaju kvalitetnu nadogradnju i dobivaju još šire horizonte. Dalje ovisi samo o njima na koji će se fakultet upisati, a prema povratnim informacijama jako velik broj naših učenika studira. No, ne spavamo na staroj slavi, nego svako malo uvodimo nove stvari u nastavi. Dosta je toga što moji kolege i ja iz elektro i strojarskog aktiva već godinama uvodimo na svoju ruku i za što, na kraju, dobivamo pohvale.
Za vas nema opuštanja, jer uvijek stižu nove stvari koje tjeraju da ih se pogleda, prihvati i primijeni.
Vlainić: Kada bih otišao na krstarenje na dvije godine, vjerojatno bih po povratku morao godinu dana učiti da pohvatam novo stanje u tehnici. Danas elektronika i popratne stvari idu toliko naprijed da ne dopuštaju opuštanje. Zato stalno pratimo baze inovacija kod nas i vani te nastojimo stvoriti nešto čega do sada nije bilo, a nešto što već postoji nastojimo osuvremeniti ili napraviti na bolji način.
Medijski ste dosta prisutni u zadnje vrijeme. Što dalje?
Vlainić: Veseli me što mediji ipak obraćaju pažnju i prate što radimo u školi, jer smo u početku bili samozatajni. Objavama u medijima s vremenom je dosta ljudi saznalo za naš rad, a dio njih nam se i javio. To omogućava da škola bude atraktivna i da učenici kasnije nemaju problema prilikom upisa, što nije slučaj u svim školama.Treba reći da je, uz sav rad i trud, bitna i logistika. Učeničke ideje treba malo razraditi ili baciti im bubu u uho, usmjeriti ih prema nečemu što bi se radilo pa pratiti njihov rad. Bitno je da oni na tome moraju raditi, a mi ih malo usmjeravamo, ako zapnu. Najveći hendikep nas iz tehnike je to što nismo dovoljno prisutni u medijima, jer ne možemo konkurirati nogometu i ostalim "važnim sporednim stvarima", ali trudimo se. I dalje spremamo nove stvari i dalje ćemo biti atraktivni i vrlo korisni. No, čovjeka veseli kad su ovako dobri rezultati i kada ova djeca imaju smiješak od uha do uha, kada su ponosni na sebe, baš kao i njihovi roditelji na njih.
M. Šipuš
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)