Zlatko Lehpamer iz Ruda govori o obiteljskoj restauratorskoj tradiciji
Budućnost obrtništva je u specijalizaciji
Članovi obitelji Lehpamer iz Ruda već su više od 300 godina sinonim za stolarske radove, ne samo u lokalnim okvirima, nego diljem države. Naime, mala radionica iz Ruda već godinama radi na zahtjevnim poslovima restauracije objekata kulturne baštine pa su tako vrijedne ruke Lehpamera i njihovih radnika u obrtu Ardin radile u Dubrovniku, Zagrebu, Iloku, Rijeci... Ovih dana u medijima je popraćeno i otvaranje obnovljenog kampusa Sveučilišta u Duborvniku, a obrt Ardin i tu je dao važan obol. Stoga je ovo bio idealan trenutak za razgovor sa Zlatkom Lehpamerom, dugogodišnjim vlasnikom obrta Ardin.
U razgovoru od prije nekoliko godina ste najavili kako planirate nastavak obiteljske tradicije stolarskog obrta Ardin prepustiti mlađima. Je li došlo do generacijske smjene u Vašem obrtu?
Tako je, to se i dogodilo, jer je stariji sin Goran preuzeo obrt. Mlađi sin, koji je također radio s nama, otišao je raditi u svoju struku, a stariji je diplomirao u drvnoj struci i preuzeo obrt. Mene su pak doktori "otjerali" u penziju pa sam ja tu još jedino kao neka podrška, savjetnik, kao što su meni bili moj otac i djed. Svi smo mi od malih nogu bili u toj radionici u Rudama. Sada Gorana pripremamo za konzervatora. On treba položiti neke ispite u Ministarstvu kulture, tako da i taj dio priče zaokružimo do kraja.
To je segment koji se posebno gaji u vašem obrtu, jer ste i dalje među rijetkim obrtima licenciranima za poslove restauracije na kulturnoj baštini.
To je dio djelatnosti koji radimo godinama, a nedavno smo baš i produžili dozvolu. Radi se o poslu u kojem su važne reference, provjerava se sve što smo i kako napravili te jesu li investitori, konzervatori i restauratori zadovoljni našim radom. Naravno, do sada imamo samo pozitivna mišljenja i svi su zadovoljni suradnjom s nama, a moram reći da smo i mi zadovoljni, jer smo svi zainteresirani da se obnavlja i sačuva naša povijesna baština.
Lijepo je imati taj poriv, ali ipak se radi i da se nešto zaradi, a u godinama recesije i da se preživi. Nedavno smo vidjeli u medijima da ste uspješno završili restauratorske radove na Sveučilištu u Dubrovniku. Koliko se to financijski isplati?
Moglo bi se lijepo živjeti od našeg posla kada bi se radilo u posloženom i sigurnom sustavu. Naime, događa se da povremeno imamo jako puno posla, a onda po pola godine nema ničega. Problem je kontinuitet. Sada se, s promjenom vlasti, dogodilo da šest mjeseci proračun nije funkcionirao kao inače, a gotovo svi objekti koji se restauriraju su ili u vlasništvu ili se financiraju od strane države. Nitko ne ulaže, svi čekaju, a čekati je teško. Sjećam se, dok sam kao srednjoškolac bio na praksi u Austriji, da su tamo radionice s vrhunskim majstorima imale rezerviran posao za dvije godine unaprijed pa su oni mogli stvarati svoj kadar od šegrta do majstora i pri tome biti sigurni da će ih moći platiti. Kod nas je problem taj da kada ima puno posla, onda nema dovoljno ljudi, a kada nema posla, onda je i jedan čovjek previše.
Je li Vam sin "zahvalio" i rekao nešto poput "puno ti tata hvala, baš si mi u krasno vrijeme prepustio obrt"?
Danas je teško. No, nije on dobio firmu, jer oba moja sina su je itekako zaslužila kroz godine rada s nama. Uostalom, ova obitelj živi na taj način više od 300 godina. Dobio je "križ na leđa" i sada ga nosi, kao što sam ga i ja dobio od svog oca (smijeh). Naravno, vjerojatno bi jednostavnije bilo da se bavimo nečim drugim, ali naš posao je izazov i zadovoljstvo, što se vidjelo i na poslu u Dubrovniku.
Kako je izgledao konkretno posao u Dubrovniku? Na koji način se pristupa takvim zahtjevnim restauratorskim projektima?
Prvo je potrebno uopće dobiti posao na osnovu tehničke dokumentacije u kojoj su projektanti, više-manje u konzultacijama s konzervatorima, napravili nacrte ili skice projekta i tekstualni dio troškovnika. Temeljem toga radimo financijsku ponudu, što nama nije problem, jer kroz iskustvo već možemo otprilike procijeniti koliki bi mogli biti zahvati i troškovi, a ako je nešto kompliciranije posrijedi, onda tražimo dodatne podatke ili obiđemo objekte. Nakon što se bolje ili lošije ugovori posao, a on se uglavnom ne ugovara direktno s investitorom, nego uvijek postoji neki posrednik, prelazi se na izradu uzorka. Na temelju njega smo napravili kontrauzorak i prezentaciju na zgradi pred komisijom koja se sastoji od investitora, nadzornog inženjera, predstavnika konzervatora, povjesničara umjetnosti, arhitekata i sličnih stručnjaka. Nakon toga se krenulo u proizvodnju u radioni, a zatim ugradnju, gdje se "mučimo" na gradilištu s betonircima, knauferima..., jer jedni drugima smetamo, kako to već i ide na gradilištima. U međuvremenu su definirani sitniji tehnički detalji koje je moguće rješavati u hodu, poput okova, boje, stakla... Potom slijedi preuzimanje po komadu, kvaliteti i količini. Posao u Dubrovniku je bio zanimljiv i zbog činjenice da smo morali obnoviti troja velika ulazna vrata koja su bila trula, djelomično razbijena granatama, s gelerima u sebi, ukratko - za smetlište. Mi smo ih demontirali, prebacili u radionu, originalne željezne okove smo skinuli i dali očistiti, pocinčati, poravnati, obojiti, a drvena vrata smo rastavili do zadnjeg elementa, napravili novi statički okvir po uzoru na stari, vratili sve ornamente koji su se dali spasiti, a nedostajuće napravili nove. Sada su vrata nova, ali izgledaju kao stara, jer imaju one svoje nepravilnosti koje im daju povijesnu autentičnost. To je poanta i čar posla kojeg radimo. Nije smisao napraviti samo tehnički korektan posao, nego i zadržati karakter kojeg nosi ručni rad, a sve što je moguće sačuvati mora se ispoštovati. Na neki način se radi i o kreaciji, jer, konkretno, na tim vratima je problem bio i nedostatak kvake. Razmislio sam o tome i nacrtao konzervatorima izgled koji bi mogao odgovarati. Napravili smo uzorak i ispalo je odlično pa sad imamo "dubrovačku kvaku".
Je li problem toliki broj ljudi i stručnjaka koji su uključeni u takve projekte pa stalno imate nekoga tko vam viri "iznad ramena"?
Nije nikakav problem, jer svi ti ljudi, osim ako nemaju kakve skrivene namjere, što obično i nemaju, prepoznaju dobru volju i kvalitetu. Često čujem od kolega da im je problem raditi s konzervatorima, jer oni imaju razne zahtjeve i slično, ali moram reći da osobno nisam nikad imao takvih problema. S konzervatorima surađujemo stvarno fantastično i ne mogu o njima reći niti jednu lošu riječ. Vrlo brzo se sve dogovorimo, jer ja razumijem njih, a oni razumiju mene.
Što ste još od većih projekata radili, osim Sveučilišta u Dubrovniku?
Od većih poslova radili smo na restauraciji rezidencije britanskog veleposlanika u Zagrebu, na Restauratorskom zavodu u Ilici, Ministarstvu pravosuđa u Dežmanovoj, katedrali u Osori, crkvicama po Zagorju i crkvi u Kotarima, gdje svake godine mijenjamo po par prozora, zatim dvorcu Veliki Tabor, gdje nas čeka još posla. Također smo sudjelovali na projektima dvorca Odescalchi u Iloku i Ustavnom sudu u Zagrebu, a nadamo se da ćemo dobiti posao na HNK i Filodramatici u Rijeci. Uskoro kreću i radovi na Lokrumu, Lazaretima u Dubrovniku, na Šipanu, u Opatiji na općinskom sudu, što bi se sve već radilo da nije bilo pauze zbog prijenosa vlasti. U međuvremenu smo radili i na dobivanju atesta za energetsku učinkovitost, tako da ga jedini mi imamo u Hrvatskoj za povijesnu stolariju. U tom smislu se pripremamo kao da smo već u EU, jer bez tih papira vani ne možete raditi apsolutno ništa. Da nas netko plasira u inozemstvu, imali bi i tamo posla.
Ima li ta priprema kakvog utjecaja na dobivanje poslova na domaćem tržištu?
Do poslova dolazimo isključivo preko preporuka, jer dobro odrađen posao otvara nove poslove. Odradili smo nekoliko dobrih poslova za Hrvatski restauratorski zavod pa se glas počeo širiti i od tada stalno dolaze pozivi i upiti. Na primjer, danas su me zvali splitski konzervatori, neki dan iz Krapine, pa iz Dubrovnika, Bjelovara... Te ljude uglavnom ne poznajem, ali oni su čuli za nas. Struka nas je prepoznala i preporučaju nas projektantima. Naravno, to ne znači da će projektanti ili investitori nužno raditi s nama, jer je još dosta faktora u pitanju, ali bitno je da se za nas zna.
Je li danas uopće moguće biti aktivan samo u tom jednom specijaliziranom segmentu, kao što su restauracije?
Ne može se raditi drugačije. Ne može se svaštariti, jer tada zapravo gubite nit. Dogođaju vam se tehnološki problemi, jer ne možete istom tehnologijom rješavati restauraciju i moderne stvari, a drugi je problem što rijetki ljudi imaju tako široko znanje da bi mogli pokriti sve segmente posla i zato je potrebno biti specijaliziran. Mislim da je budućnost naše struke, ali i obrtništva, baš u specijalizaciji. Jer, najviše koštaju i vrijede ruke, znanje i vrijeme. Stalno pričam kako hrvatskom obrtništvu nije budućnost u proizvodnji za izvoz na način masovne proizvodnje, no zato možemo proizvoditi specijalizirane stvari. Dugo sam bio predsjednik sekcije stolara u Udruženju obrtnika Samobor i znam da ima puno odličnih obrtnika koji mogu napraviti puno toga. Ali, moramo se specijalizirati i moramo se predstaviti u inozemstvu. Naučili smo sve na našem tržištu i s našim ljudima i od toga možemo puno profitirati, ako se okrenemo vanjskim tržištima. No, Hrvatska još uvijek nije prepoznata, a naši predstavnici nas ne promoviraju dovoljno. Rijetko koji obrtnik si može priuštiti stalne obilaske inozemnih sajmova i druge promocije. To mora biti riješeno ili preko HOK-a, raznih lobista i političkih predstavnika ili preko interneta. Tu smo još tanki. Mi znamo napraviti, ali prodati to nekome je već malo veći problem.
Vi trebate i specifičan profil radnika. Što je s radnom snagom?
Kad nas treba četiri, onda nije problem. Ali, ako nas treba 8 ili 10, tada je problem organizacije. Posao tada treba tako posložiti da ono što treba biti struka, znanje i kvalitetna ruka odrade četvorica, a ostali rade pomoćne stvari, da nas vremenski rasterete od tog segmenta posla. Znači, potrebna je dobra organizacija i tehnološki dobro posložen posao. Svoju proizvodnju zasnivamo na visokoj preciznosti, radi se u desetinkama milimetra, crta se u AutoCAD-u i jako se pazi na dimenzije, jer se ništa ne "pripasuje". Zato je najbitnije da nam radnik bude tehnički obrazovan i pedantan, da ono što radi i napravi bude točno u desetinku.
Kakva je situacija s tehnikom?
Mi obrtnici međusobno si pomažemo, uskačemo jedni drugima, jer svaki od nas posjeduje neke od strojeva, a velika ulaganja u skupu opremu su danas neisplativa. Investicije u obnavljanje strojnog parka radimo svake godine, ovisno o prihodima. Kad nam je potrebna potpora obratimo se bankama, jer državne potpore su malo teža priča. Njihovi su kriteriji dosta strogi i ispada da ih mogu ispuniti samo oni kojima potpora u stvari niti ne treba, jer i bez nje funkcioniraju dobro. No, kako danas malo tko funkcionira dobro, mogu reći da bi potpore koje se danas nude imale više smisla da su ponuđene prije dvije godine. Ovako kako se danas nude, radi se na pogrešan način.
Što je s konkurencijom, pogotovo onom "sivom"?
Samo u samoborskom bazenu ima barem pet obrtnika koji bi mogli raditi ono što mi radimo, kada bi se samo time bavili. To je dovoljno da, na primjer, pokrijemo čitav Zagreb. Ali, ne bave se svi samo tim dijelom posla, nego i drugim stvarima, a ovaj način javne nabave i vođenja tih poslova nam baš ne idu na ruku. Svaki dan u Zagrebu možete vidjeti neku fasadu koja se obnavlja, ali to ne znači i da na njoj radi licencirani stolar. Poslove u Zagrebu rade "firmice" koje mogu nabrojati na prste jedne ruke i koje imaju svoje fuš majstore. Odnosno, konzervatori imaju svoje majstore s kojima dijele poslove i to je javna tajna. Svi sve znaju, ali ih se ne može maknuti. Kod nas je to tako. Usporedbe radi, bio sam na edukaciji u Austriji za protupožarne sisteme, jer u obnovi povijesnih objekata treba voditi računa i o tome, i tamo proizvođač koji radi na obnovi vrata ili prozora, kad stavi na njih oznaku da su ona protupožarna, onda za to odgovara, i to zatvorskim kaznama i više nikad ne može imati firmu. Kod nas pak nikome ne pada na pamet raditi po propisima. To je problem i zato na zagrebačkim fasadama ne rade licencirani stolari.
Može li se to promijeniti ulaskom Hrvatske u EU?
Nadam se da hoće. Inače, bolje da odmah "zatvorimo butigu". Sinovima sam rekao da bježe iz Hrvatske što dalje, ukoliko se nastavi ovako i ako se ne bude poslovalo po propisima i dobrim običajima, s istim pravilima za sve. Mislim da će Hrvatska puno izgubiti ulaskom u Europsku Uniju, ali s provedbom pozitivnih zakona mislim da ćemo dobiti puno više. Nama EU ne treba, jer mi smo toliko bogati i imamo toliko posebnosti da sve što proizvedemo možemo prodati po trostruko većim cijenama od većine drugih. Problem je što ne živimo po pravilima. Sjećam se da do 90-ih nije bilo prijevara kao danas. Kada bi se dogovorio posao napisala bi se narudžbenica, dala ponuda, na nju se dobio avans s kojim se financirala nabava materijala, napravio se posao, napisala dostavnica, poslala faktura, u roku 15 dana se platilo i to je to. Nikakva prijevara nikome nije padala na pamet. Kakvo "solarno plaćanje"?! To je izmišljotina našeg mentaliteta i ovog područja.
Pa što se promijenilo?
Promijenili su se običaji, a s njima i ljudi, jer su u posao ušli oni koji ga ne doživljavaju na pravilan način. Promijenili su se i prijatelji, oni za koje to čovjek nikad ne bi povjerovao. Ali, nisu se promijenili svojom voljom, nego su upali u vrtlog neplaćanja pa su i oni morali početi raditi na taj način. To je dužnički lanac, koji počinje prvom prijevarom, naplatom PDV-a unaprijed. Od toga sve kreće. Nekad je to bilo puno jednostavnije. Jer, ako je kasnilo plaćanje ili nisi imao povjerenja u nekog da će platiti, a morao si platiti poreze ili doprinose, onda se nosio račun na općinu na ovjeru i ostavilo se njima da ga naplate. Porezni dugovi su bili kratkotrajni, država je bila funkcionalnija, a mi smo bili zadovoljniji.
Unatoč svemu, Vaš obrt traje već više od 300 godina. Sustavi se mijenju, krize prolaze, ali Vi i dalje radite. Koji je recept?
Vjerujem da ni mojim prethodnicima nije bilo uvijek bajno, ali čovjek radi ono što voli i mora biti uporan. Mogao bih raditi i nešto drugo, ali ovdje znam da to što radimo, ovo obiteljsko naslijeđe imamo u svojoj radioni, u genima. U toj prašini, alatima, nacrtima i glavama, nataloženo je jako puno znanja i iskustva. Radimo ono što volimo, imamo neki svoj okvir u kojem djelujemo i zadovoljstvo nam je raditi. Takav posao zahtijeva da mu se posvetiš od jutra do mraka, da živiš s njim, a onda to donosi rezultate i, naravno, zadovoljstvo.
K.S.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)