Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samoborski skladatelj Srećko Bradić govori o svojoj operi Crux Dissimulata (Prikriveni križ) i skladateljstvu kao životnom pozivu

Iskrena opera bez "vožnje u leru"

Skladatelj srednje generacije, Samoborac na radu u Zagrebu, Srećko Bradić, pažnju šire javnosti privukao je u vrijeme održavanja 25. Muzičkog biennala premijerom opere Crux Dissimulata (Prikriveni križ). Nakon travanjske premijere na pozornici HNK u Zagrebu publika i kritika uglavnom su se pozitivno izrazile o suvremenoj opernoj priči čija partitura, reći će Bradić, predstavlja vrhunac njegove dosadašnje skladateljske karijere. Iskoristili smo, u zadnje vrijeme rijedak, boravak Srećka Bradića u Samoboru, kako bismo predstavili njegove skladateljske afinitete i popričali o radu na operi te skladateljskom razvoju.

Iz Samobora ste i još k tome iz obitelji Bradić. Čini mi se da je stoga jasno da glazbeni počeci nisu ni mogli biti drugačiji nego vezani uz tamburicu?

Da, to je neko uobičajeno glazbeno kretanje u Samoboru. U Glazbenoj školi je moj tata vodio tamburaški orkestar i tamo sam učio prve stvari. Kasnije sam svirao u Livadićima, što je uobičajeno za mnogo klinaca u ovom gradu. Usporedo s tamburom išla je i muzička škola i tako je to znanje raslo i raslo da bi naraslo do ove karijere.

Je li postojao onaj prijelomni trenutak nakon kojeg ste znali da se želite baviti klasičnom glazbom, konkretnije skladateljstvom kao životnim pozivom?

To je kod mene bilo malo drugačije. Jako sam se dugo tražio i najprije sam krenuo na pedagoški odjel Muzičke akademije, a tek kasnije sam krenuo na kompoziciju, tako da sam na kraju završio dva odsjeka. Bilo je to jedno usputno sazrijevanje, kako osobe tako i odluke da se time bavim, odnosno moje neke vizije budućnosti, onoga što želim ili ne želim. U mom slučaju ne mogu, znači, točno reći da je postojao neki ključni trenutak, nego se radilo o procesu sazrijevanja.

S praktične strane gledano, pedagoški dio pruža ipak određeno osiguranje, jer, što se posla tiče, pretpostavljam da je prilično teško živjeti samo kao skladatelj klasične glazbe u Hrvatkoj?

Nemoguće je živjeti samo od skladateljstva, ali zato i predajem na Muzičkoj akademiji, tako da je to moj kruh. A skladanje je moja strast, moja ljubav. I to radim bez obzira na materijalne (ne)mogućnosti i činjenicu da se od toga ne može živjeti.

Koliko je uopće veliko naše tržište klasične glazbe, u smislu narudžbi novih djela?

Iznenadit ćete se što ću reći kako smatram da smo u prednosti što smo mali u odnosu na ostale zemlje, u kojima postoji hiperprodukcija skladatelja, jer ova naša mala zemlja pruža našim kompozitorima dosta toga. Naime, i nas je isto malo, što proizlazi iz studija skladateljstva koji je izuzetno dug i naporan te zahtijeva ogromna odricanja, pa imamo veću mogućnost izvedbe djela. I to velikih djela, što je vani vrlo rijetko. Vani djela čekaju u ladici desetke godina, a nekad se uopće niti ne izvedu. Znam neke kompozitore kojima je "kunst" dobiti izvedbu za flautu i klavir. Vani samo rijetki, vrhunski kompozitori imaju prilike biti izvedeni. Naime, najveća satisfakcija skladatelju je biti izveden. I materijalna satisfakcija je u redu, ali izvedba je najveći problem i ona je najvrednija. Kod nas s te strane ima puno manje problema nego vani.

Kakva su vaša inozemna iskustva i je li postojala želja okušati se i vani?

Imao sam izvedbe u Njemačkoj (Koncert za orkestar, Hommo erectus...) i imam uvid u situaciju tamo pa od tuda i ove spoznaje. Što se tiče dugotrajnijeg boravka u inozemstvu, svojedobno sam se, kad je bilo vrijeme odluke nastaviti vani ili ne, na odlične preporuke skladatelja Ive Maleca, upisao u Francuskoj u Bordeauxu. Međutim, nije bilo para. Jedna, dakle, klasična priča. Pokušao sam sve i sva, ali nije bilo odluke da mi se odobri nekakva stipendija, pa sam odustao. Ali, opet, u toj nesreći neodlaska, dobio sam mjesto na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Nedavno je izvedena vaša opera Crux Dissimulata (Prikriveni križ). Da se vratimo na tvrdnju da je skladatelju najveća satisfakcija izvođenje njegovog djela, dakle što je sa satisfakcijom prihvaćanja djela, bilo od publike ili kritike? Na čemu opera živi ili umire?

Kada komponiram uopće ne razmišljam o nekakvim možebitnim kompromisima. Svoju profesiju shvaćam kao iskrenu pa tako ja kod svojih kompozicija pokušavam biti najiskreniji u datom momentu. Naravno, moment je širok pojam u skladateljskom smislu, sve ovisi od ansambla za kojega se piše, a on može trajati i godinu i pol, kao u slučaju opere koju sam napisao. I zaista mi je najveća satisfakcija kad netko kaže da je u djelu osjetio moju iskrenost. Ne radim kompromise radi estetike ili radi toga voli li publika ovo ili ono u datom trenutku, time se uopće ne zamaram. Funkcija kritike i publike je da ocijeni djelo, a ono što je bitno je da u svakoj kompoziciji osobno dam maksimum, pa što bude.

Opera je u tom smislu ipak specifična.

Opera je jedna vrlo zahtjevna forma, gdje se treba paziti na tisuće momenata, pogotovo u gradnji dramatske napetosti. Moj ideal je, pogotovo u tako dugačkoj formi (Crux Dissimulata traje sat i 20 minuta), automobilistički-mehaničkim rječnikom rečeno "nemoj pisati da bude slobodnog hoda, ne budi u leru". Želim stalno biti koncentriran u materiji. Pojednostavljeno rečeno, ne želim da opera ima dosadne momente, odnosno prazan hod. To želim izbjeći i nadam se da mi je to uspjelo u ovoj operi. Od početka opere pa do kraja je jedan veliki luk i on se obrazuje s različitim sadržajima i formama unutar njega, uz upotrebu raznih inspirativnih i naučenih saznanja, tako da taj materijal od prvog do zadnjeg takta treba organizirati. Takav koncentrirani način organizacije je vrlo težak, ali nadam se da sam uspio prikazati način na koji želim da i ubuduće funkcioniraju moje opere, bez dosadnih elemenata.

Koliko je to teško ostvariti u timskom radu, kakav skladanje opere svakako jest, i naći zajednički jezik na relaciji skladatelj-libretist-redatelj?

Zahtijeva puno truda. Libretist Ivan Vidić i ja smo puno zajednički radili na njegovom libretu. To je zaista dugotrajan proces, u kojem se svakodnevno komunicira, razgovara se, razgovara i opet razgovara. Moje sugestije su dragocjene u tom smislu da se nešto pogodi u dramatskoj sferi, a kasnije dolazi režiser koji sve to još nadograđuje. U našem slučaju je režiser bio izniman, jer Krešo Dolenčić je svojim velikim srcem pristupio ovom projektu i nevjerojatno je koliko je svojih crvenih krvnih zrnaca prolio za taj projekt. A kad se takve stvari poklope, onda i opera bude uspješna.

A što nakon...?

To je veliko pitanje. Ove godine opera nije na repertoaru i ostat će mi vječita enigma to što je uloženi novac u produkciju na kraju potrošen za samo tri izvođenja. Ova produkcija je bila fenomenalna, na svjetskoj razini, tako da mi nije jasna kratkovidnost uprave HNK, odnosno kako je moguće da se ne ostavi opera koja imala i jako dobar medijski odjek. Tim više što sada ona produkcijski više ne košta tako puno kao prilikom premijernog postavljanja. Ali, to je izgleda sudbina hrvatske opere, jer nisam ja jedini takav slučaj. Vjerojatno se radi o kompleksu male zemlje koja pati od mišljenja da je sve što je izvana dobro. I to se vidi na tim opernim primjerima. No, postoje naznake da bi se Crux Dissimulata mogao postaviti i vani pa, ako postigne uspjeh, a ne zaboravite da su na Biennalu bili i strani kritičari koji su poprilično glorificirali operu, onda se možda otvore i domaća vrata. Nažalost, mojoj operi nije dato da zaživi.

Je li u takvoj situaciji moguće uopće očekivati priliku za skladanje druge opere ili čak treće... I zašto ulaziti ponovno u takvo što, ako se zna da joj je sudbina najvjerojatnije vrlo kratkotrajna?

Za sada postoji mogućnost narudžbe gotovo isključivo preko Muzičkog biennala. Na sreću ili na žalost, Muzički biennale je gotovo jedini promotor hrvatske glazbe i jako se rijetko dogodi situacija da neka druga kuća naruči operu. No, sad se nešto zakuhalo i postoji mogućnost za drugu operu. Da se ne ureknem - vidjet ćemo. Uvijek postoji mogućnost da netko nešto naruči.

Uglavnom, želim pisati drugu operu. To je svakako kontradikcija, u smislu da kad "iskrvarite" kroz jedan takav projekt, nakratko uvijek pomislite - pustit ću to k vragu i neću sad to opet pisati godinama. Ali, ipak, želja je tu. To je neki mazohistički poriv i to tako funkcionira, jer opera je strast. Zbilja želim pisati drugu operu. Ako netko želi naručiti, samo neka mi se javi.

Osim opere, postoji li još koja velika skladateljska želja?

Ja obožavam velike projekte. Oni iziskuju strahovito puno vremena, a u konačnici i novca. Tako su u mom skladateljskom opusu prvenstveno zastupljene te velike forme - koncerti, opera, itd. U tom smislu ide i moja želja za dovršenjem još jedne velike forme koju sam počeo, rekvijema. Počeo sam s time sada već davne 1999. godine, a tada je i na Samoborskoj glazbenoj jeseni postojala inicijativa da se podrži takav projekt. Ali, obzirom da je to poprilično glomazno i zahtjevno, sve je stalo. Međutim, to će jednog dana biti, siguran sam da će se rekvijem jednom izvesti.

Otkud taj afinitet za velike forme?

Ne znam, to sam se i ja često pitao. Za jedan koncert za orkestar treba jako puno vremena, k tome tisuće i tisuće parametara treba stalno držati pod kontrolom, tako da kad dobijete onu pravu koncentraciju morate početi birati i usklađivati te silne vertikalne i horizontalne parametre, uz stalnu samokritičnost. Teško je, ali lijepo. Neki vole komorne skladbe, a meni je orkestar muza, izvorište svega, te milijarde orkestralnih kombinacija. Nikad se ne zamaram pitanjima tipa "kamo ide umjetnost" ili "je li kraj umjetnosti". Uvijek postoji osobnost, jer ne postoji kopija osobnosti, kroz vas uvijek dolazi neki unikat. A sad, nekad kompozicija bude malo lošija, nekad malo bolja.

Svaki skladatelj mora biti izvrsno educiran i kroz poznavanje glazbene povijesti neminovno dolazi do reciklaže. Ali ne svjesno, nego podsvjesno. I onda ta podsvijest kroz tvoju osobnost daje rezultat. Je li netko progresivniji ili manje progresivan, to je osoban stav. U konačnici uvijek dolazi do reciklaže i to u pozitivnom smislu. No, završni pečat, završni "amblem" je vaša osobnost koja mora doći do izražaja, vaša iskrenost. To je ključna riječ - iskrenost.

Krunoslav Solenički

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)