Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Najbolja sportašica Grada Samobora u 2008. godini, Maja Janković, Karate klub Samobor-Anindol

Odgojio ju karate

Kad se govori o ženskom sportu u Samoboru, pogotovo u individualnom dijelu, dva imena se izdvajaju, kako po kontinuitetu rezultata, tako i po priznanjima samoborske sportske sredine. Jedno od imena je skijašica Nika Fleiss, a drugo karatistica Maja Janković. Njih dvije se gotovo uredno izmjenjuju na postolju najbolje sportašice Samobora pa je tako Maja Janković ovogodišnja laureatkinja Samoborskog športskog saveza.

Nakon izuzetno uspješne prošle godine, u kojoj je osvojila domaći naslov u apsolutnoj kategoriji, ekipni naslov s kolegicama iz Karate kluba Samobor-Anindol i srebro u kategoriji preko 60 kg, te sve to začinila i odličnim 7. mjestom na Europskom prvenstvu, jasno da je Maja proglašena najboljom u Samoboru. Tako se ponovila priča iz 2000. i 2004. godine, u kojima je također ponosno ponijela tu titulu, a dodaju li se tome i ekipna priznanja 1998. i 2000., te od 2005. pa do ove godine, čini se kao da Maja više vremena provodi na postoljima i preuzimanju raznih priznanja nego na tatamiju. Naravno, tako se samo čini, jer iza svakog rezultata stoje sati i sati treninga, a ovo priznanje je bilo povod da popričamo s Majom Janković upravo o stvarima koje stoje iza njezinih uspjeha.

Rekli bi, uobičajena situacija ze tebe - još jednom si proglašena najboljom sportašicom Grada Samobora. Vodiš li možda neku evidenciju, koliko puta si proglašena najboljom?

Ne znam stvarno, ne vodim statistiku, a mislim da to čak i nije baš tako uobičajeno. Tu je stalno prisutna i Nika Fleiss pa ne bih to baš tako rekla.

Kao gledaš općenito na konkurenciju u ženskom sportu u Samoboru?

Mislim da bi ona mogla biti puno bolja, jer mislim da ženski sport nekako malo šepa, barem gledajući s ekipne strane gdje smo mi najbolja ekipa već duži niz godina. Zbog toga sam sretna, ali općenito neki kolektivni sportovi nekako sporije napreduju. Ne znam zašto je to tako.

Karate klub Samobor-Anindol ima kontinuitet rada i rezultata praktički od 90-tih, od prve generacije karataša. Ti si dio, možemo tako reći, one treće generacije karataša izniklih u klubu, koja je očito ubrala plodove tog kontinuiteta.

Istina je, dobar rad u klubu traje preko 20 godina i svi naši trenutni rezultati su, s te strane gledano, logični. Naravno, jako se trudimo svi zajedno kao dio kolektiva, ali i u individualnom dijelu, tako da je to sve super i što se tiče mlađih generacija koja dolaze.

Jeste li možda u klubu razgovarali o tome koja je tajna uspjeha jedne takve ipak male sredine koja sad već desetljećima izbacuje vrhunske karataše?

Tajna uspjeha je vizija trenera Darka Šimunca koji je sve postavio, od samih početaka pa na dalje. Mi smo svi morali proći karate školu. Bez obzira gdje bi se usmjerili nakon toga, u kate ili u borbe, morali smo je proći da bismo imali određenu tehničku potkovanost. Nakon toga su nas filtrirali ovisno o predispozicijama, radu, određeno je na čemu treba više vježbati, na čemu manje i tako se radi na svakom od nas individualno. S jedne strane smo, znači, svi isti, ali se naše fizičke i psihičke mogućnosti promatraju za svakog posebno. Zato je i rezultat u principu stalno prisutan.

U klubu je uobičajeno da oni iskusniji borci, koji idu kraju karijere, polako preuzimaju uloge mentora pa i trenera onim mlađim članovima. Vidiš li sebe možda u tom smjeru, obzirom da je iza tebe sada već 15-ak godina karate karijere?

Vidjet ćemo kako me bude život nosio. Sada završavam faks, treba naći prvi posao i srediti sve ostalo pa ću vidjeti kako će se stvari razvijati. Ali, najvjerojatnije da.

No, da te ne šaljemo u sportsku penziju prije vremena, jer ima još puno toga ispred tebe, gledajući unatrag naišao sam na zgodan podatak da je tvoja bronca sa Svjetskog prvenstva u Marseillu 2003. godine prva s te razine koja je došla u Samobor.

Nisam znala da je to tako dok nisam došla doma. Mislila sam da je bio i netko prije mene, ali eto... Ponosim se tim rezultatom. Rekli bi - njime sam napisala povijest.

Nakon te medalje, obzirom na navike sredine u kojoj živimo, je li se od tebe očekivalo više, odnosno da ćeš redovito s natjecanja tog ranga donositi medalje?

Bez obzira na očekivanja ja sam na svakom natjecanju dala 100 posto. Karate je takav sport da nijanse prevladavaju. Ponekad mi je falilo malo sreće koja je potrebna u svakom sportu. No, općenito gledano, mislim da su rezultati bili u skladu s očekivanjima cijele okoline. Naravno, bila bi sretnija da sam donijela još 10 medalja, ali neće to uvijek. To je tako.

Zato u domaćem krugu, na domaćim natjecanjima, praktički nemaš suparnicu koja bi bila trofejnija?

Ima cura u drugim kategorijama, ali u mojoj, teškoj, do sada nije bilo. S time da ja držim i kontinuitet odlazaka na sva europska i svjetska natjecanja već sedam godina. Inače, stvarno se divim izborniku naše reprezentacije kako uspije odlučiti koja će od nas pet iz najteže kategorije, koje smo jednako spremne i imamo dobre rezultate, raditi tu kategoriju na svjetskom ili europskom turniru. Definitivno mu ne bih htjela biti u koži.

Iza sebe imaš rezultat i kontinuitet. Jesi li to uspjela kapitalizirati na neki način i u višim hrvatskim sportskim okvirima, obzirom da karate nije olimpijski sport pa ga se možda zbog toga svrstava u drugu kategoriju sportova?

Ne bih ja to nazvala drugom kategorijom sportova. Dok god mi treniramo dva puta dnevno ili više, nemoguće da je to druga kategorija. A sad, što se kapitalizacije tiče, mislim da se osim nogometa i rukometa od sporta u Hrvatskoj teško može nešto zaraditi. Mi studenti obzirom na ostvareni rezultat dobivamo kategorizaciju od Hrvatskog olimpijskog odbora te nam Grad Samobor isplaćuje stipendiju. Sada, dok sam još student i kroz cijeli ovaj period meni je bilo dobro, uspjela sam se snalaziti, tu i tamo sam radila neke poslove. Sve u svemu, dobro me odgojio karate kroz život. Najbitnije je da nam je duboko usađena sama ljubav prema sportu. Mi trpimo puno toga i možda smo zakinuti za dosta toga kroz neke stvari. To su sitnice, no kad se stave na hrpu izgledaju dosta veliko. Ali, opet, ljubav prema sportu to prevlada. Da se radi o ne znam kojem sportu i da se dobiva ne znam koliko novaca, ništa nema od svega ako ne volimo taj sport.

Standardno pitanje - najdraži trenutak karijere?

Jedan od najljepših je bio nedavno, u prosincu, kad smo postale ekipne prvakinje Hrvatske. To nam je prvi put da je ženska seniorska ekipa Karate kluba Samobor-Anindol osvojila naslov prvakinja države i to mi je bilo odlično, jer su i moje male cure, kolegice koje su sedam godina mlađe od mene, Ana i Maja Lenard, isto bile dio ekipe. A jedan od najdražih trenutaka mi je definitvno i spomenuta medalja u Marseillesu, koja je nakon par petih mjesta došla baš u pravo vrijeme. To je bio super trenutak.

Bilo je i gorkih trenutaka u tvojoj karijeri. Prije svega je to ozljeda koljena s kraja 2005. godine. Koliko se bilo teško vratiti nakon toga?

Oporavak je trajao 5 mjeseci, a teško je bilo sve vezano uz tu ozljedu. Kad mi se to dogodilo osjećala sam se kao da mi je cijeli svijet poplavljen, svi planovi su pali u vodu, sve mi se preokrenulo. Ali, kako je sve ipak išlo iz dana u dan na bolje, tako sam i ja to sve bolje prihvaćala i vratiti se u sam karate mi nije bio veliki problem. Iskreno, mislila sam da će mi povratak biti puno teži. Srećom, nisam predugo pauzirala pa sam vjerojatno i zbog toga nekako uspjela iskompenzirati sve zajedno za povratak.

Idemo za kraj na ljepše stvari. Pogled u budućnost

kakvi su planovi, imaš li neki sportski cilj koji si zadala sama sebi ili kojeg bi željela ostvariti?

- Svi mi imamo neke svoje sportske ciljeve, ali što će dalje biti to ne znam. Uglavnom, treba trenirati, spremiti se za turnir u Zagrebu najbolje što mogu, pa ćemo vidjeti.

A fakultet?

Sada sam apsolvent i imam još 4 ispita na Ekonomskom fakultetu pa mi je ova godina najlakša što se tiče mirenja treninga i fakulteta. Uspjela sam zahvaljujući i svojim curama na faksu. Dobro smo se dogovorile i one su pratile puno stvari umjesto mene, a ja sam im vraćala na način da kad mi sezona nije bila u punom jeku ja to činim umjesto njih. Tako sam uspjela jako dobro to sve pohvatati i pomiriti dvije strane. Pokrivale smo jedna drugu i sada smo sve na par ispita od kraja.

Kruno Solenički

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)