Antologija samoborskog haiku pjesništva autora Marijana Čekolja obilježava 30. godišnjicu haikua u Samoboru
Haiku kao samoborski fenomen
Marijan Čekolj poznati je haiku pjesnik, ne samo u samoborskim i hrvatskim okvirima, nego i na međunarodnoj sceni. Uostalom, kao i većina pjesnika samoborske haiku jezgre okupljene krajem 70-tih u književnoj grupi Katarza. Vremenom, zahvaljujući pjesništvu Marinka Španovića, Jadranke Brnčić, Darka Plažanina, Milana Žegarca, Nediljka Bobana i Marijana Čekolja, Samobor je postao prepoznatljiv kao hrvatska haiku meka, ali i svjetska senzacija, zahvaljujući bumu kojeg je samoborsko/hrvatsko haiku pjesništvo doživjelo u 90-ima. Obilježavajući 30 godina od dolaska haikua u Samobor, Marijan Čekolj odlučio je sabrati tri desetljeća stvaralaštva u Antologiji samoborskog haiku pjesništva, koja pruža jedinstven uvid u važnost samoborske škole haikua i grupe Katarza za razvoj hrvatskog i svjetskog haikua te predstavlja značajan doprinos proučavanju fenomena haikua u Samoboru.
Vratimo se za početak u 1978. godinu. Zbog čega je ona ishodišna točka ove Antologije?
Te je godine održan prvi haiku recital književne grupe Cantili, kasnije preimenovane u Katarza. Taj prvi nastup s našim haikuima bio je u staroj knjižnici na katu sadašnje kino dvorane. Tu smo bili Marinko Španović, Jadranka Brnčić, Darko Plažanin, Milan Žegarac, Marija Polanović i ja, a kasnije je dio te samoborske priče bio i Nediljko Boban. To su, dakle, glavni nositelji haiku pjesništva u Samoboru. Inače, haiku je u Samobor bio donio Drago Plečko, i to od Vladimira Devidea iz Zagreba. Mi smo svi tada pisali poeziju, ali onu, rekli bi, standardnu, pa smo se, eto, okušali i u tom, za nas novom žanru. Pokazalo se vrlo uspješno, jer smo pobrali brojne nagrade diljem svijeta, a vremenom smo oformili i Hrvatsko haiku društvo kao međunarodnu udrugu.
Može li se zato reći da je hrvatski haiku u dobroj mjeri samoborski haiku?
Može se reći. Jer, da nije bilo nas, ne bi bilo niti Hrvatskog haiku društva. Mi smo sustavno objavljivali haiku kada nitko nije i kao Kataraza smo u to vrijeme izdali dvije zajedničke knjige haikua. Kao posljedica našeg rada 1992. osnovao sam i Hrvatsko haiku društvo pa smo krenuli i s međunarodnim časopisom za haiku Vrabac/Sparrow, dvojezičnim izdanjem u kojem smo objavljivali, a objavljujemo i danas, sve hrvatske pjesnike haikua s usporednim engleskim prijevodom. Također, objavljujemo i sve najbolje svjetske pjesnike u prijevodu na hrvatski jezik.
Termin koji se u nekoliko navrata ističe u Antologiji je Samoborska škola haikua. Po čemu je ona prepoznatljiva?
Ponajprije po specifičnoj kvaliteti samog haikua, koji je toliko drugačiji od svih ostalih da s pravom možemo govoriti o Samoborskoj školi haikua, koja je i u svijetu vrlo prepoznatljiva i cijenjena. Tome svjedoče i brojne nagrade iz SAD-a i Japana za samoborske haiku pjesnike. To je velika stvar. Pobijediti, recimo, u Americi s haikuom na engleskom jeziku, sasvim dovoljno govori o kvaliteti samoborskog haikua. Najvjerojatnije je tu ulogu odigralo podneblje i taj prvi susret s haikuom. Radi se o specifičnom fenomenu koji se možda ne bi otkrio samom analizom tekstova, koliko važnošću samih učitelja ili prenositelja haiku znanja koji su nas '78. upoznali s haiku pjesništvom. To su bili Dragec (Plečko), Vladimir Devide, Jadranka Brnčić i tako dalje. O tome jako puno ovisi.
Kako je koncipirana sama Antologija samoborskog haiku pjesništva?
Antologija je rađena kronološki u deset poglavlja i svako poglavlje gleda unatrag trideset godina. Tu ima članaka, eseja, osvrta, recenzija, prikaza knjiga koje smo pisali o drugima... Tu ima puno haikua iz knjiga samoborskih autora, sve je prikazano, plus izbor radova sadašnjih samoborskih pisaca i drugih autora. Tako danas pišu haiku Ivo Markulin, Vlasta Mažuranić, Ranka Novosel, Petar Bosnić, Joža Prudeus... Uglavnom, pokušao sam sabrati apsolutno sve o samoborskom haikuu, tako da ima materijala za 340 stranica. Intenzivno sam na Antologiji samoborskog haikua radio dvije godine. Radilo se dosta na prijevodima na engleski, ilustracijama, pretiscima naslovnica svih knjiga, prikupljanju biografskih podataka o autorima... Sve u svemu, trudio sam se obuhvatiti taj fenomen, koji nijedan od gradova u Hrvatskoj nema. Ne postoji u nas tako dugotrajno, sustavno i kvalitetno bavljenje haikuom kao što je samoborsko. Čak su i vani rijetki takvi primjeri. Ljudi se mijenjaju, sve se mijenja u svim mogućim smislovima, ali mi tu imamo jednu ustrajnost, kontinuitet i po kvaliteti i po kvantiteti, zbog čega smo prepoznatljivi u Hrvatskoj i u svijetu.
Reći će mnogi da je zlatno doba samoborskog, a time i hrvatskog haikua, bilo 90-ih godina.
Upravo tako. Negdje od osnivanja Hrvatskog haiku društva 1992. pa do 2002. godine, to bi bile udarne godine. Nitko u svijetu tada nije radio međunarodni časopis za haiku poeziju, i to dvojezično izdanje, nitko nije imao međunarodni časopis, svi su radili samo za svoje područje. A mi smo s Vrapcem predstavili čitav niz novina, osim dvojezičnosti. Tu su bili likovni haiku, fotografije članova i haiku susreta, naslovnice knjiga, to sam sve ja uveo kao novine u haiku časpois, da bi poslije to gotovo svi preuzeli kao novi standard. To je bio ogroman pomak. Mi smo jedini u svijetu tada imali haiku biblioteku u kojoj su bili isključivo domaći autori, i to u prijevodu na strani jezik kako bi se to čitalo diljem svijeta. Mnogi su probali pa se nisu maknuli dalje od izdavanja prve ili druge knjige, a mi imamo iza sebe 33 izdanja i još to ide dalje, jer su već u pripremi dva, tri autora. U tim godinama je haiku, zahvaljujući nama, organizacijski i idejno podignut na puno viši nivo no što je bio do tada.
Od ljudi s početka samoborske haiku priče svi su još aktivni?
Jesu, osim Drage Plečka koji odavno već ne piše. No, on nije niti bio toliko u funkciji pjesnika koliko prenositelja znanja i animatora u smislu poticanja da se osnuje ta grupa, da se haiku njeguje. To je njegova povijesna zasluga, a što se tiče njega kao pisca u Antologiji je i njegovih 20-ak haikua koji su antologijski. Mi ostali i dalje marljivo radimo i povremeno izdajemo zbirke. Evo, nedavno je Jadranka Brnčić izdala svoju zbirku.
Možemo li, znači, povodom 30. godišnjice haiku pjesništva u Samoboru očekivati i ponovno okupljanje Katarze, barem za potrebe obilježbe?
Ja to planiram možda na jesen. Ali, treba vidjeti organizacijski kako će se razvijati situacija, jer je za sve potrebno vremena, a treba uspjeti i dobiti sve ljude na istom mjestu, pripremiti izložbu knjiga, časopisa, biltena i još niz detalja, što nije jednostavno. No, potrudit ću se, pa ćemo vidjeti. Bilo bi lijepo.
Kruno Solenički
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (5)