Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvonimir Pleše prije 50 godina bio je zadužen za slaganje prvih kocki u Perkovčevoj

Kocke stigle nakon Tita

Ove godine intenzivno traju radovi na postavljaju kocki u Perkovčevoj ulici, a poklopilo se da je to točno 50 godina nakon postavljanja prvih kocki. Svjedoči nam o tome Zvonimir Pleše, koji je tada 1957. godine bio zadužen za prvo "kockanje" najvažnije samoborske ulice.

Kada ste počeli raditi?

- Počeo sam delati 1956., a tada se gradio aerodrom Pleso i to mi je bilo prvo radno mjesto. Tada je to još bio vojni aerodrom. No, 1957. godine, negdje u travnju, u Samobor je došao Tito, a sve je bio makadam, nije bilo asfalta, ni kocke, nigdje ničega. Uz ceste su bili grabe, jarci u koje se slijevala kanalizacija, a u kuće i dvorišta se ulazilo preko mostića, osobito od Komunalca prema Svetoj Nedelji. Kako je sve bio makadam, bilo je puno prašine pa kad je Tito stigao, njegov auto je morao ići polako, a kad je auto stao, ljudi su obilazili i skakali oko njega. I, normalno, digla se prašina. Tada je Tito izrekao primjedbu da se tu nešto napravi i uredi. Tadašnja vlast (sada pokojni predsjednik općine Stanko Vugrinec i ljudi zaduženi za komunalije Vlado Mataušić i Božidar Hlastec) nabavila je kocku i rubnjake i već u srpnju 1957. počeli smo s radovima.

- Kako se tada radilo?

- Tada nismo imali nacrte i projekte, to se radilo u hodu. Počelo se od zavoja kod sadašnje škole Bogumila Tonija i etapa je išla sve do Trga kralja Tomislava. Dakle, te godine dovršena je cijela ulica. Na početku sam prvi došao na gradilište i našao stan u Zagrebačkoj ulici, a poslije su došli i radnici te stanovali po sobama i stanovima. Došlo je petnaestak radnika, uz domaće ljude, a radilo se 12 sati, od 6 ujutro do 6 popodne. U Perkovčevoj se tada radila i kanalizacija, jer se prije sve slijevalo u grabe. Stoga smo prvo morali, nakon prolaska kanalizacije, nasipavati grabe i dobro ih uvaljati. Za to nam je služio parni valjak firme Đuro Đaković, a to smo prilično dobro napravili, jer se kasnije zbilja nije dogodilo ulegnuće. Onda se više pazilo nego danas.

- Što vam je bilo najteže?

- Meni je zaista bilo jako teško delati, jer nije bilo projekta. Od početka je dosta dobro išlo, negdje do današnjeg Komunalca, ali od toga mjesta prema Trgu sve kuće više nisu bile u ravnini (primjerice bivša trgovina Šišmiš na križanju sa Zagrebačkom), niti je bio nagib jednak, trebalo je sve uskladiti prema pravilima struke. Pogotovo su te visinske razlike kod ulazaka u haustore bile vidljive od Zagrebačke prema Trgu, jer je prije bio makadam i svatko si je pririhtao ulaz kak mu je pasalo. Problem je bio položiti osovinu ceste zbog podjednake širine nogostupa. To je bio najteži dio posla, nikome nije smjelo biti niti previsok ulaz, niti preniski. To smo sve provukli i na kraju je sve dobro izgledalo, koliko se u tadašnje vrijeme sve to moglo napraviti. Najteže je bilo izvesti raskršće sa Zagrebačkom ulicom te s Langov kod Nebija, jer su tu bile veće visinske razlike i grabe. Paralelno uz cestu radio se i nogostup od Komunalca do Trga, ali on se odmah asfaltirao. No, tu se nije stalo, odmah se nastavljeni radovi i na glavnom trgu. On je bio zasipan šodrom, a pad je bio jednak kao i danas pa ni njega nije bilo jednostavno napraviti. Znači, te '57. godine stigli smo sve do Trga.

- Što je slijedilo nakon toga?

- Kasnije su se podigli krediti, vodeći ljudi grada su namaknuli sredstva (tada se to jednostavnije moglo napraviti) i krenulo se dalje. Već 1958. godine uređena je cesta sve do rudarskog mosta, a tada sam ja već izradio i projekt radova, nadzorni organ je bio Krešimir Miklaušić iz Zagreba te je napravljen i troškovnik radova. Niti taj dio nije bio jednostavan, jer prije nas je ulicom prošla i kanalizacija.

No, tu našoj priči nije kraj. Kada je krenula ovogodišnja rekonstrukcija Perkovčeve ulice izvođači su shvatili da im je najbolje za savjet pitati nekoga s iskustvom, jer kocke su ipak prijašnjih godina izgubile bitku s asfaltom. Stoga ih je Zvonko Župančić iz gradske uprave spojio s gospodinom Plešom, koji im je otkrio male tajne kako se postavljaju kocke. A tajna je u pripremi terena, postavljanju 10 centimetara pijeska, postavljanju kocke u četiri reda, koje majstor s čekićem postavlja u redove. Uz kraj idu sitnije, a prema sredini krupnije kocke. Kad se kocke poslože, onda se uvaljaju. Valjak uglavnom prođe dva-tri puta po jednom mjestu i zapravo se prema zvuku valjka najbolje može procijeniti jesu li dobro posložene i uvaljane. Ali to mogu samo pravi majstori, kakav je i junak ove naše priče.

Mato Šipuš

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (13)