Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Vojko Filipec, inženjer rudarstva u mirovini i najpoznatiji samoborski proizvođač bermeta

Miner loših projekata

Povod ovom razgovoru odnedavno kontinuirano je bavljenje ing. Filipca samoborskom kamionskom obilaznicom, što je nedavno rezultiralo i njegovim obraćanjem županu Stjepanu Kožiću.

Filipec je sve stručne materijale o obilaznici, koje je prikupio ili izradio od 2006. godine, stavio na raspolaganje Županijskoj upravi za ceste.

Zašto ste se uključili u rješavanje problema oko obilaznice?

Tokom radnog vijeka na kamenolomima Samoborke kamionski promet kroz grad bio je i moj problem. Sugrađani iz Gornjeg kraja, Starogradske i Obrtničke ulice često su me pozivali da gledam pukotine na kućama ili osluškujem zvonjavu praznih "štingl" čaša za vrijeme prolaska kamiona.

Vi ste diplomirani inženjer rudarstva, a ne građevinarstva. Što znate o cestogradnji?

Relativno malo. Za Samoborku sam radio otkup zemljišta zbog širenja eksploatacijskog polja, trasirao pristupne puteve po kamenolomima, ali i istražnim poljima (Škrobotnik), dok asfaltirati nije trebalo. U vezi kamionske obilaznice, shematske prikaze, prigovore, ali i sve prijedloge, prokomentirao sam s građevincima – prije objavljivanja.

Što u cijelom tom slučaju oko obilaznice zamjerate samoborskom Poglavarstvu?

Svoje zamjerke objavio sam u vašem listu od 12. siječnja 2007. godine. Naveo sam puna imena. Dalje sam okrenut onima koji problem žele riješiti.

Je li "šumska trasa" idealna?

Ne, nije. Ali velika je razlika ako zbog kapitalnog objekta, kakav je obilaznica, pregovarate o pravičnoj naknadi s vlasnicima par kuća ili zagorčavate život čitavim naseljima.

U Glasniku ste već objasnili da niste vi otkrili "šumsku trasu", iako ju podržavate. Odričete li se i autorstva nad zadnjim dijelom trase, kojim se premošćuju Ulica Josipa Jelačića i "Betonka"?

Da, ali... Bilo je ovako: osjetio sam da je u igri politički i građevinarski lobi, ali i prirodna želja stanovnika Ulice Ante Starčevića da ih se ne dira. A što je najgore, nitko nije spomenuo suvislo tehničko rješenje. Tada sam, o vlastitom trošku, doveo grupu specijalista koji sada rade na autocesti Split - Dubrovnik. To je rezultiralo prijedlogom zadnjih 400 metara trase. A stanovište da je za Samobor važnije u zaleđu Bistraca smjestiti "vrlo mali broj, ali vrlo luksuznih objekata", zvali se oni stanovi u perivojnom zelenilu ili diplomatski stanovi, nego propustiti kamionsku obilaznicu, trebat će na kraju objasniti i dokazati.

Što priželjkujete od inicijative župana Kožića po kojoj će kroz 2 mjeseca, negdje do sredine travnja, Županijska uprava za ceste predložiti optimalnu trasu kamionske obilaznice?

Da sve ne ostane u okviru akademske diskusije o dvije, tri, pet ili osam mogućih varijanti obilaznice.

Što će nam obilaznica kad se kamenolom u Smerovišću iscrpi?

Kada bi se Samobor "idealno" projektirao, obilaznica bi bila u obliku rotora oko grada, slično Zagrebu. No, tu smetaju brda. Krnja obilaznica ipak postoji: sa sjeveroistoka Betonska cesta, s jugoistoka cesta za Rakovicu i dalje, sa sjeverozapada cesta za Grdanjce i dalje i s jugozapada obilaznica u izgradnji. Ova zadnja bit će kolektor za kamionski promet iz Smerovišća i Ruda. Skraćeni odgovor na vaše pitanje: bez obzira na kamenolom, kamionima više nije mjesto u Samoboru.

Što će biti s planiranim kamenolomom u Škrobotniku?

Negdje oko 1985. godine vodio sam istražne radove na Škrobotniku. Kamenolom je smješten van naselja, sakriven među brdima. To je dobro zbog prašine, buke, miniranja, zbog dosta udaljenog najbližeg naselja (Beder) i izletnika. Da li se radi o devastiranju Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje? Ne. Znam da se zelenima diže kosa na glavi, pa ću stav obrazložiti. Svijet ne treba gledati socrealistički, onakvim kakav bi trebao biti: zelena šuma, zelena livada, opet zelena šuma pa livada, potok i tako naizmjence, drugim riječima, savršeno Božje djelo! Niti Bog ne bi zamjerio kada bi se zelenilo prekinulo čovjekovom rukom i pretvorilo u bijeli, uredni kamenolom – čovjeku na korist. Okoliš treba čuvati, ali se bez proizvodnje ne može živjeti.

Vi ste Samoborkin umirovljenik. Gdje bi svoje bivše poduzeće svrstali danas, među "pozitivce" ili "negativce"?

Umjesto odgovora postavljam pitanje: koliko radnih mjesta su sačuvali drugi novokomponirani kapitalisti i gdje je danas Čaraparna, Kristal, Fotokemika, Končar...? Jedno radno mjesto u Samoborki hrani 5 - 6 članova obitelji, pa dolazimo do brojke od 2 tisuće ljudi. A to, plaća li Samoborka Gradu obveze za iskorištavanje mineralnih sirovina i prekomjerno iskorištavanje cesta i koliko - ne znam i nije na meni da utvrđujem.

Priča se da vam je strast bila miniranje...

Miniranje je strah i strast, kao i djeci petarde. Prije 35 godina, 1972. godine, brat Toni organizirao mi je u Regensburgu sudjelovanje na kursu za miniranje u posebnim uvjetima. Troškove je platila Samoborka. Priznajem, ta diploma mi je najdraža i s njom sam se volio praviti važan. Jedina visi na zidu.

Što ste najuzbudljivije doživjeli tijekom radnog vijeka u Samoborki?

Meni je svako, pa i rutinsko miniranje, izvodio ga ja ili miner, povećavalo adrenalin. Nadalje, uzbudljivo, ali i neugodno bilo je švercanje rezervnih dijelova za strojeve na mom kamenolomu, ali i ostatku tvornice, preko Potkorena, Ljubelja, Šentilja... Mogu napomenuti da su mi nekoliko puta carinici pronašli "inkriminiranu" robu, ali nakon par uvjerljivih riječi su me i propustili.

Sigurno je bilo i smiješnih zgoda...

Je li ova zgoda koju ću ispričati i smiješna ne znam, ali je istinita. No, ja sam ponosan što sam sudjelovao u logistici kod izgradnje nuklearke Krško. Negdje 1980. godine američki Westinghouse gradio je nuklearku. Dobio sam zadatak u Perivoju, Lug Samoborski, miniranjem iskopati temelje za petu vilu za obitelji nuklearnih fizičara. Problem je bio u tome što je ta peta vila bila smještena u sredini, između četiri gotove i nastanjene vile. Na osiguranju je bila nekolicina milicajaca. S glavnim od "obezbeđenja" obilazio sam žene fizičara (muževi su bili u Krškom) i objašnjavao koje prozore treba otvoriti na zvuk sirene i gdje treba sakriti "čopor" djece. Naime, bila je oštra zima i rano jutro. Američke domaćice bile su srdačne, ali većinom dobro "popunjene", u pidžamama, bez make up-a i s viklerima. Po obilasku zadnje domaćice "organ" je uskliknuo: "Jebo t' ja druže inženjeru, nijednu ne bi pojebo!" Miniranje smo, naravno, svi preživjeli i proslavili.

Vi ste i brat samoborskog gradonačelnika, koji zbog svoje pozicije privlači pozornost javnosti. Kako gledate na njegovu javnu eksponiranost, čime je i cijela vaša obitelj izložena javnosti?

Njegov posao je javna stvar, ali naši su životi naša privatna stvar. A znate kako je - narod voli sapunice vezane uz život javnih osoba. Tada ne trebaju gledati meksičke sapunice.

Želite li reći nešto što vas nisam pitao?

Ima nešto što ne mogu objasniti. Prije 25 godina grad je asfaltirao 2,5 kilometra planinarske ceste od okretišta autobusa u Malom Lipovcu do Velikih vrata ispod Japetića. Sve zbog jednog jedinog kamiona. Taj ne vozi već 10 godina. Danas se u Samoboru ne može izgraditi cesta koja bi riješila najveći samoborski problem - kamionsku obilaznicu.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (3)