Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Predsjednica udruge Korak po korak Gorana Hitrec

Roditelji – div koji se budi

U Samoboru, u okviru OŠ Bogumila Tonija, vrlo aktivno djeluje Vijeće roditelja koje svojim inicijativama i radom otvara neke nove vizure korisnosti i nasušne potrebe ravnopravnog uključivanja roditelja u odgoj i obrazovanje svoje djece.

Kako trenutni čelnici Vijeća roditelja usko surađuju s Udrugom Korak po korak i moglo bi se reći da su na neki način njeni idejni sljednici u roditeljskoj praksi, porazgovarali smo i sa Goranom Hitrec, dugogodišnjom predsjednicom udruge Korak po korak.

Kako je bilo koračati proteklih deset godina?

Da, Korak po korak je udruga koja djeluje već deset godina, korača na području Hrvatske i naš prvi projekt je bio projekt uvođenja usmjerenog poučavanja na dijete, što je danas opće prihvaćena sintagma u Hrvatskoj i kaže se da je HNOS zapravo program koji je usmjeren na dijete. Mi smo tu praksu započeli još prije deset godina uvođenjem programa Korak po korak u vrtiće i škole, tada bez podrške službenih državnih institucija. Upravo smo mi prvi donijeli svježe i nove ideje iz Europe i Amerike u naš odgojno – obrazovni sustav. Godinama smo radili na edukciji učitelja i vrtićkih odgajatelja koji su se obučavali za nastavu u kojoj će djeca učiti s radošću, gdje će roditelji biti partneri odgajateljima i učiteljima i unositi i svoja životna znanja u rad s djecom. Budući da je sve to preraslo u jako širok program obučavanja, 2003. godine osnovali smo i neprofitnu ustanovu koja se zove Pučko otvoreno učilište Korak po korak i oni sada potpuno samostalno rade edukaciju. I Udruga Korak po korak i naše osnovano Pučko otovoreno učilište članovi su međunarodne udruge Korak po korak koja je razradila i standarde kvalitete rada i sada, prvi puta u Hrvatskoj, mi možemo certificirati učitelje. Upravo su dvije vrtićke odgojiteljice i jedna učiteljica razredne nastave dobile mađunarodni certifikat kvalitete koji im je uručen povodom ovogodišnjeg Dana učitelja.

Pojasnite našim čitateljima principe obrazovanja po načelima Korak po korak.

Prije svega, razred nije onaj klasičan, s klupama u potiljak, već je raspoređen po centrima za učenje. Na policama tih centara nalaze se gomile didaktičkog materijala o pojedinim područjima. Djeca sama izrađuju knjige i tako postaju mnogo bolji čitači, puno više mogu cirkulirati, a jako se puno radi na tome da oni sami modificiraju svoje ponašanje kroz donošenje vlastitih pravila diskusijama o vrijednostima itd. Napravili smo velike iskorake i u našim učionicama. Baš je Grad Samobor napravio silno puno, naročito Osnovna škola Samobor. Tamo su gotovo svi učitelji prošli edukaciju iz Korak po korak programa i oni na taj način i rade. Dijelom je to učinila i OŠ Bogumila Tonija, ali OŠ Samobor otišla je u tome puno dalje pa tamo učitelji jako puno surađuju i s nastavnicima predmetne nastave koji su također obučeni za nastavu Korak po korak. Način na koji radi škola Samobor može biti svima primjer kako se čudesne stvari mogu napraviti s malo dobre volje.

Koje su posebnosti takve vrste nastave?

Jedno od glavnih načela našeg programa je vrlo aktivno sudjelovanje roditelja u životu škole i razreda koji pohađaju njihova djeca. To ima svoje ishodiše u konstruktivističkim teorijama o ljudskom učenju koje kažu da djeca izgrađuju svoje znanje na način da im odrasli ljudi pružaju puno mogućnosti za učenje i istraživanje. Time djeca produbljuju svoje razumijevanje svijeta oko sebe. Nastojali smo prekinuti stoljetnu tradiciju gdje je škola potpuno odvojena od stvarnog života, gdje djeca uče o životu iz knjige, umjesto da budu što je moguće više u kontaktu s realnim životom. Nastojimo da roditelji svoja specifična stručna znanja, svoje hobije i interese podijele s djecom. Potičemo roditelje da budu pomoćnici u nastavnom procesu. Naravno da roditelji koji rade ne mogu to prakticirati redovito, ali mogu bar povremeno s djecom podijeliti svoja iskustva. Na taj način djeca počinju mnogo bolje razumijevati činjenicu da svi mi činimo dio zajednice u kojoj svatko doprinosi, da ta zajednica bolje i smislenije živi.

Bavili ste se i programima prevencije nasilja?

Udruga je samostalno razvila nekoliko velikih projekata i programa. Naš najveći program do sada je CAP program (Child Assault Prevention). To je prvi svjetski program primarne prevencije, razvijen prije tridesetak godina, koji smo mi kroz međunarodnu suradnju s jednom američkom udrugom doveli u Hrvatsku. U Hrvatskoj danas imamo cijelu mrežu CAP pomagača,a to su najčešće učitelji i stručni suradnici u školama i jednom dijelu vrtića. Osnova je tog programa da svi koji dolaze u kontakt s djecom moraju nešto saznati o prevenciji zlostavljanja. Educira se kompletno osoblje škole. I učitelje i tete kuharice i domare... Svi tako saznaju kako pomoći djeci.

Drugi korak je edukacija roditelja putem roditeljskih sastanaka. Mi smo u Hrvatskoj izabrali raditi s generacijom učenika drugih razreda osnovne škole. Njihovi roditelji prvi prolaze obuku gdje saznaju što sve oni mogu napraviti da svoju djecu bolje pripreme kako reagirati u situacijama zlostavljanja, kako ga prepoznati i koje su njihove obaveze. Zadnji korak su radionice s djecom gdje tri posebno obučene osobe kroz igranje igrokaza koji prikazuju situacije gdje djete zlostavlja njegov vršnjak ili nešto starije dijete, pa nepoznata osoba te na kraju situacija kad djete zlostavlja poznata osoba: striček, ujak, pa čak i otac. Kroz te situacije s djecom se direktno obrađuju moguće strategije obrane. Oni doslovno uče što u takvim sitacijama moraju učiniti. Željeli bismo da svako dijete u hrvatskim školama prođe taj program.

Kakvi su rezultati?

Već sedam godina provodimo taj program i prošlo ga je 20.000 djece. Za CAP program imali smo od početka podršku ministarstva i lokalnih zajednica. Najdalje je otišao Grad Rijeka koji stvara uvjete da svako dijete prođe taj program.

Ono što nam je važno je da imamo informacije iz poliklinike za zašitu djece koju vodi dr. Buljan Flander, da već sada dobivaju djecu koja su prijavila zlostavljanje nakon što su odslušali CAP radionicu. Kad djecu netko dira i kaže im da to ostane njihova "mala tajna" djeca misle da to treba tako i biti. Od nas čuju da takve "tajne" trebaju reći.

Napokon se u školstvu počelo govoriti o važnosti roditelja u odgoju i školovanju djece. Što vi radite po tom pitanju?

Ove godine krenut ćemo s projektom pod nazivom Škola otvorena roditeljima. Proveli smo i veliko istraživanje po školama, gdje smo pitali nastavnike i roditelje kako vide međusobnu suradnju. Jer, ni roditelji ni nastavnici ne znaju sve mogućnosti te suradnje koja, kad vi imate roditelja kao zainteresiranog partnera, bitno olakšava posao nastavnika, a djeca daleko lakše uče i radije idu u školu. Uvidjeli smo da roditelji imaju jedan svoj pogled, učitelji svoj, premda naše školstvo ima i puno pozitivnih stvari koje samo treba nastaviti dalje. Na temelju rezultata te ankete Udruga Korak po korak krenut će u različite aktivnosti javnog zagovaranja veće otvorenosti škole prema roditeljima.

Što to konkretno podrazumijeva?

Prije svega da se aktiviraju Vijeća roditelja koja mogu iznimno mnogo koristi donijeti školi. Radit će se na tome da roditelji na lokalnoj razini, a ne samo u školi, prepoznaju određene probleme. Zašto roditelji ne bi bili inicijatori pokretanja pitanja o radu ugostiteljskih lokala, o izmještanju kladionica van grada... Jer, danas postoje tisuće vrlo perfidnih načina kojima se služe oni željni zarade. Roditelji bi trebali signalizirati da se nešto mora napraviti. Imamo podatke o tome da, budući da djeca ne smiju u kladinice, djelatnici kladionica sjede vani i tamo od djece uzimaju uplate. Djeca masovno bježe s nastave i klade se.

Mi svi još nismo u potpunosti svjesni koliko nebriga za djecu njih čini izrazito vulnerabilnom skupinom. Djeca nemaju životno iskustvo, nisu još postigla stupanj intelektualnih sposobnosti koji ih čini odgovornima, nemaju pojam o izvoru pomoći u zajednici... Sve ih to čini beskrajno lakim plijenom za sve one koji žele na njima zaraditi. Tu vidimo roditelje kao vrlo važne osobe koji će u lokalnoj zajednici reći i prepoznati što se njihovoj djeci događa.

Neprepoznavanjem ovakovog stanja društvo samo sebi potkopava temelje. Upravo kroz edukaciju roditeljskih vijeća i drugih zainteresiranih roditelja želimo potaknuti roditelje da se osvijeste i spoznaju da su oni jedna velika snaga. U zapadnim zemljama kažu da su roditelji div koji spava i koji se sada počeo buditi. Razlog toj tvrdnji je taj što su roditelji prestravljeni svime što se u jednom tržišno jako orijentiranom društvu događa. Djeca postaju objekt preko kojega se jako puno novaca iz obitelji izvlači, uvjeravajući različitim kampanjama upravo djecu da kupuju i troše. Čak ih se, djecu, ne mlade, oblači u seksi rublje. Situacija je vrlo zabrinjavajuća za one koji to žele vidjeti.

Jeste li išli s tim programom u samoborske škole?

Prošle godine, dok se još taj projekt edukacije roditelja zvao Roditelji – zastupnici djece, upravo je OŠ Bogumila Tonija bila jedna od četiri pilot-škole.

Koji je konačni cilj ovog programa?

Vrlo bismo rado napravili mrežu volontera roditelja koji bi sami kreirali svoje aktivnosti, a mi kao udruga bili bi im samo logistička potpora. Jer, mi ne možemo pretendirati na to da nas nekoliko iz Zagreba zna svaki lokalni problem. Cilj je da se roditelji potaknu da u svojoj lokalnoj zajednici uzmu stvar u svoje ruke. Da kad tamo neki gradonačelnik napravi bedastoću koja je direktno uperena protiv interesa roditelja i obitelji, a u interesu je nakakvog parajlije koji ne zna što će s novcem, da roditelji reagiraju. Premalo smo, na kraju krajeva, osviješteni koliko imamo veliku snagu kao glasačko tijelo. Sad kad krene kampanja opet će svi plesati oko nas. Na nama je da postavljamo prava i konkretna pitanja i da prozivamo one koji ne čine dobro. Možemo i imamo pravo i tražiti, ako treba, i opozive, a i opstruirati ih ako ne rade onako kako su obećali.

Imate li još projekata?

Progam rada s maloljetnim trudnicama radimo već dvije godine i mislim da je to jedan pionirski pothvat, jer nas, nažalost, takva problematika u većem obimu tek očekuje. U situaciji smo kada se djecu tretira kao vrlo interesantne marketinške objekte, gdje ih se prerano gura u život odraslih, što znači i u preranu seksualnost. Na razini ministarstva danas se ne može govoriti niti o jednom suvislom programu spolnog odgoja. Stalno se gura ono što hoće crkva, a crkva hoće nešto što nema puno veze s realnošću.

Radimo i na projektu Family and child friendly workplace, gdje bi se učinilo humanima radna mjesta i firme koji su socijalno osjetljive. U takvim sredinama ne gleda se poprijeko na ljude koji svoju djecu vode liječniku za vrijeme radnog vremena. Danas ljudi rade cijeli dan. Ljude jednostavno treba osvijestiti.

Što to znači u školskoj praksi?

Treba stvoriti uvjete da se, dok su djeca mala, uvede klizno radno vrijeme, da roditelji mogu raditi nešto kraće, da se otvori boravak u kojem djeca neće imati isti način nastave kao u školi... Pogledajte tu djecu koja nakon škole ne znaju što da rade sama. Tada TV preuzima odgoj djeteta.

Sve u svemu jeste li, nakon deset godina rada, zadovoljni postignutim?

Sve je to još jako daleko od onoga kako bi trebalo biti pa je naziv Korak po korak jako dobro pogođen. Jednostavno ne možete od svih ljudi tražiti da se promijene preko noći.

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)