03.08.2006.

Marijan Slakoper, vlasnik i domaćin pravog seljačkog domaćinstva

Etno kuća pod Okićem

Marijan Slakoper, vlasnik i domaćin pravog seljačkog domaćinstva

Marijan Slakoper nastavnik je elekrotehnike u Srednjoškolskom centru u Samoboru koji svoj posao voli i svoje znanje više nego uspješno već godinama prenosi na mlade s kojime je osvojio brojne nagrade i medalje diljem Hrvatske i ostatka svijeta.

No, povod za ovaj razgovor nije njegova uspješna nastavnička i mentorska karijera već nešto što je Marijanu, njegovoj supruzi i njegovoj obitelji prvo bilo hobi, a završilo se, spletom sretnih okolnosti, vrlo profesionalno, kako to voli reći Marijan. Naravno, bez silne ljubavi za obiteljsko naslijeđe i golemog truda uloženog u cijeli projekt Etno kuće pod Okićem ne bi nikad bilo.

Naime, pogodili ste, Marijan Slakoper vlasnik je i domaćin Etno kuće pod Okićem jedne od rijetkih turističkih destinacija seoskog turizma u ovim našim krajevima. Kuća se nalazi u selu Klake, doslvno pod Okićem gradom. Već treću godinu Etno kuća uspješno posluje registrirana kao seljačko domaćinstvo, što ona, uvjerit će se, doista i jest u punom turističko - gastronosmskom smislu te riječi. Kad smo stigli na razgovor, na imanju je boravilo tridesetak ljudi koji su unajmili kuću na cijeli dan. Neki su jeli na velikoj terasi, djeca su se ljuljala i trčkarala urednim stazicam napravljenim od lipovačkog kamena, tate su sa sinovima haklali na dva mala...

Mi smo se zaputili na šank.

- Što to znači seljačko domaćinstvo?

- Mi smo registrirani kao seljačko domaćinstvo što je vrlo rijetko. Svi se tako izdaju ali zapravo rade kao obrti ili slično. Mi smo baš ono što nam i ime kaže – seosko obiteljsko domaćinstvo. Mene ćete zato uvijek naći ovdje, na imanju. Ja sam i vlasnik i zaposlenik i domaćin. Ili sam za šankom, ili pomažem i primam ljude ili držim predavanja i stručno vodstvo grupe... Ljudi vole taj direktni, domaćinski kontakt i pokazalo se da samo takav način rada ima smisla. To svemu daje pravi domaćinski štih. Posve bi drugačije bilo da sada na mome mjestu ovdje stoji neki konobar.

Pretežito prodajemo proizvode proizvedene ovdje, na našem imanju. To su od purice s mlincima do vina, rakije, suvenira... Sve što nemamo otkupljujemo od suseljana: sir, mlijeko, mesne proizvode kojih za naše sve veće potrebe nemamo dovoljno.

- Što sve nudite ljudima željnih etno i seoskog turizma?

- Nudimo, između ostalog, prezentaciju zavičajne zbirke. Ja im ispričam legende o Okiću, provedem ih kroz muzej, a za cijenu ulaznice od 10 kuna dobiju još i našu originalnu razglednicu. Nudimo i cijelu lepezu naših suvenira. Od naših pravih, lijepo pakiranih rakija do ćupića s našim simbolom. Radimo i video prezentacije kulturne baštine pomoću dokumentarnih filmova, a jako je zanimljiva i dječja predstava gdje Pepica i lončić pričaju svoju priču. Predstava košta 300 kuna, izvodimo je u Etno kući i idealna je za grupe klinaca. Uskoro ćemo u ponudi imati i drugu lutkarsku predstavu. Velik dio naše ponude ide i na pripremu domjenaka, godišnjica, rođendana, poslovnih sastanaka, svadbi... Za najavljene grupe djece zanimljive su i edukativne radionice. Na radionici kruha pokazujemo originalnu pripravu kruha i peciva. Svi to mijese i poslije svako dijete dobije svoje pecivo ispečeno u originalnoj krušnoj peći. Zgodna je i uskršnja radionica gdje svako dijete farba jaja na starinski način, stavlja sve u jednu slamu i cijeli paketić nosi kući. Radionice radimo do 50 djece. U pripremi je i tkalačka radionica gdje će klinci na malim tkalačkim stanovima tkati jednostavne modele.

Za organiziranih dječjih rođendana radimo mališanima igrokaze, povlačenje užeta, skakanje u vreći za što sve dobivaju diplomu. Turistička zajednica nam je odobrila novce za izradu edukativnog CD-a Legenda o Okiću koji će sadržavati puno priča vezanih za Okić. Radi se i likovna radionica, a značajni dio odlazi i na rekreativne sadržaje. Tako posjedujemo veliko odbojkaško i malonogometno igralište za sve željne sporta.

Osim ovog igrališta koje smo iskopali i uredili na samom imanju imamo još jedno igralište ispod velikog parkiralšta u slučaju da ovo nije dovoljno.

Imamo i dvije otvorene terase svaka za tridesetak ljudi gdje se ljeti sjedi i blaguje. Dnevni najam jedne je 750 kuna što uključuje sve naše resurse. Posebno se plaća korištenje kuhinje i roštilja. Svaka grupa ima rezervirano mjesto u jednoj od soba u etno kući u slučaju kiše. Te se prostorije koriste samo u slučaju kiše i zimi. To nam je velika težnja da nam proradi zimski period.

- Može li se prespavati u Etno – kući?

- Spavanje još nemamo niti ćemo ga imati u obliku motela, već radimo na tome, a za što postoji velik interes, da se cijelo imanje iznajmi recimo na jedan dan ili tjedan dana na korištenje obitelji ili grupi ljudi.

- Vratimo se u prošlost, kako je sve počelo?

- Čitava priča obnove stare kuće počela je sasvim spontano 1998. godine kada sam odlučio malo urediti kućicu ne bi li u nju mogao smjestiti stare, etnografseke predmete koji su polako bili višak u novoj kući koju smo u to vrijeme uređivali. I tako mi se rodila ideja da vratim sve stare predmete na svoje mjesto. Stolove, ormare, kolijevku, lonce, slike, zapravo sve te predemte koji su našoj obitelji imali neku sentimentalnu vrijednost. Bilo je logično da se oni vrate u staru kuću, ali za to je bilo nužno nju obnoviti. Sanirali smo peć, zidove, podove, krov itd, nakon čega sam vratio predmete u kuću.

- Podržava li vas tko u to vrijeme?

- Planinari su mi u to vrijeme jako pomogli da ideja zaživi: svojim posjetima, svojim stalnim interesom kad su tuda prolazili, čak i prilozima. I tada je meni palo na pamet da bi to trebalo ponuditi javnosti. U svibnju 1998. godine krećem s tom idejom. Tada na ulazu imamo samo jednu bačvicu – kućicu gdje eventualno ponudimo kakvu rakijicu, a još nismo bili riješili niti kako ćemo naplaćivati posjete. Davanje priloga bilo je na dobrovoljnoj bazi – po sistemu daj koliko želiš i možeš dati. I tu se dogodila jedna nevjerojatna stvar. Pojavili su se ljudi, koji usput budi rečeno, i nisu bili bog zna kakao bogati, koji su ostavljali takve donacije da je meni postalo jasno da postoje ljudi koji to što radimo cijene i vole i da to njima treba pružiti u još ljepšem obliku. I tada, mic po mic, počeli smo uređivati imanje, a 2001. dogodila se još jedna lijepa stvar. Naime, dobili smo sredstva za projekt povezivanja kulturne baštine s nekim vidom turizma koji smo predali Ministarstvu turizma. Tad još nisam imao pojama o seoskom turizmu i u kojem će obliku to zaživjeti. Jedino što sam imao bila je vizija da to želim povezati, to kulturno i etnografsko nasljeđe sa turizmom. Jedini uvjet koji su mi iz ministarstva dali i bio je upravo taj: da sve uredim prema smjernicama konzervatorskog odjela i da to ponudim ljudima. A ja samo upravo to i htio i tražio. Zapravo sam dobio nešto o čemu sam cijeli život sanjao.

- Kreću li tada stvari brže?

- Tom početnom financijskom injekcijom dobili smo krila za dalnji rad. Iako su to bile kapljice dale su mi snagu i sgurnost da dignem kredit, da u obitelji skupimo sve što smo imali na raspolaganju kako bi uredili drugu, gospodarsku zgradu imanja u kojoj je nekad bila štala. Tu smo uredili šank, WC i priručnu kuhinju koju mogu koristiti gosti. Dakle ta zgrada postaje turististička, a stara kuća ostaje muzej te se povremeno koristi sa svoje dvije velike sobe za smještaj u slučaju kiše i zimske aktivnosti i boravak. Uredili smo i lijepo sportsko – rekreativno igralište u sklopu imanja.

- Kad je službeno otvorena Etno –kuća?

- Otvorenje Etno – kuće pod Okićem u obliku u kojem je vidite danas zbilo se 17. listopada 2003. godine. Na svečano otvorenje pozvalo smo sve koji su nam pomogli.

- Kakva je posjećenost?

- Jesen 2003. godine, kad smo službeno počeli s radom, nije još bila nešto posjećena, ali 2004. i 2005. godine broj gostiju se povećao i mi intenzivno radimo sa hranom, iznajmljujemo prostor, primamo posjete muzeju, radimo radionice, znači sve moguće varijante i sadržaje o kojima sam vam pričao.

- Imate li namjeru proširivati gospodarstvo.

- Ne zanima me širenje kapaciteta, jer bi tada to prestalo biti ono o čemu sam pričao – seljačko domaćinstvo. Zanima me poboljšanje i upotpunjavanje kvalitete i ponude. Evo, prošle godine smo osnovali farmu purana za potrebe naše gastronomske ponude. Svaki puran ima svojih 50 kvadrata, a na ograđenih 3000 kvadratnih metara hranimo 60 purana na tradicionalan način. Naravno da se oni hrane u novoizgrađenoj zgradi koja je dislocirna od same etno kuće. Purani se uzgajaju samo za potrebe našega imanja jer bi od purice s mlincima željeli stvoriti naš mali brand.

- Vi ste obiteljsko gospodarstvo. Tko sve i čime doprinosi da sve klapa kao što klapa?

- Baka je zadužena za kruh i kolače, supruga i ja radimo sve, djeca nam puno pomažu, susjedi su tu kod većih čišćenja i uređenja, a aktivirana je familija tipa šogorice, tasta, punice... Možete si mislit kad vam dođe pun autobus gladnih i znatiželjnih. Morate imati pomoć. I same pripreme za prijem tolikog broja gostiju traju po nekoliko dana jer mi nismo restoran da to sve kuhari srede u jedno popodne. Zimi, naprimjer, moramo čak dan prije naložiti vatru da bi se prostorije na vrijeme zagrijale.

- Radite li još negdje ili od ovoga živite?

- I supruga i ja radimo jer se u ovom trenutku to ne može samofinancirati. Ja sam nastavnik u srednjoškolskom centru i to zaista volim raditi, a supruga radi kao programerka u HZZO-u. Mi smo u to krenuli kao u neku vrstu hobija, a evo završilo je prilično profesionalno. I supruga i ja radimo poslove koji su posve drugačiji od ovoga ovdje. Mi se ovdje fizički umorimo, ali to nam i paše. Ne trebamo ići na fitness, nogomet i slično, već se bavimo ovime i još k tome dodatno zaradimo.

- Kako ste zadovoljni sa postignutim, imate li povratnih informacija od ljudi?

- Ljudi se vraćaju, iste grupe ljudi dolaze nam ponovno. To nam je najbolji znak da im je bilo lijepo i da mi dobro radimo.

Nenad Kobasić

okivrić

Nazovi fletno etno

Etno kuća pod Okićem radi vikendima, a otvorena je nedjeljom i praznikom od 10 do 17 sati. U studenom, prosincu, siječnju i veljači zimi, te srpnju i kolovozu ljeti, dolazak je potrebno najaviti telefonom ili mailom. Organizirani grupni posjeti mogući su svaki dan u tjednu po dogovoru. Telefoni: 01/3382335 i 098/9288 773 WEB: www.etno-kuca.hr

 

Marijan Slakoper, vlasnik i domaćin pravog seljačkog domaćinstva

Arhiva 2006

2024

2023

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2005

2004

2003

2002