Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mira Jazbinski, jedna od volonterki katoličke socijalno karitativne udruge Kapi dobrote

Kap po kap dobrote

Katolička socijalno – karitativna udruga Kap dobrote osnovana je u Zagrebu prije 15 godina s namjerom pomaganja onima kojima je to napotrebnije, a to su stari, bolesni i nemoćni i svi oni koji ovise o tuđoj pomoći i dobroti. Najzaslužniji za njeno osnivanje je pater Antun Cvek, isusovac koji je svoj život posvetio pomaganju starima, nemoćnima i napuštenima.

Oko njega se okupio manji broj ljudi koji su bili dovoljno osviješteni i hrabri da svoju potrebu za pomaganjem provedu u djelo, u akciju. Među njima, među tim apostolima patera Cveka, od samog početka je i Mira Jazbinski, rođena Samoborka koja i danas skromno živi u Samoboru i neskromno pomaže i Zagrepčanima i Samoborcima.

Porazgovarali smo s Mirom u njenoj maloj kućici u Starogradskoj ulici. Dočekala me je s osmijehom po kojem možete prepoznati osobe koje su život ispunile davanjem. To je onaj osmijeh koji izvire iz nutrine bića i ne mogu ga ugasiti ni starost tijela, ni životne nesreće, ni mala penzija.

Gdje ste rođeni i odrasli?

Rođena sam i odrasla u Samoboru, u skromnoj obitelji obrtnika krojača, kakvih je tada, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, bilo mnogo. Reklo bi se da je bilo više majstora nego posla pa se je i živjelo teško. Rođena sam 1937. u Šmidhenovoj, gdje su u to vrijeme moji bili na stanu, a tata imao radionu. Bile smo tri sestre, a stup obitelji bila je naglašeno brižna, nemjerljivo vrijedna i marljiva majka. Ona je bila domaćica s 20-satnim radnim vremenom. Brinula je o djeci, radila u vrtu i polju, prala rublje, kuhala po svadbama... Zato smo uvijek bili čisti, siti i skromno, ali uredno odjeveni.

Što pamtite iz djetinjstva?

Moji su kupili kućicu u Obrtničkoj i tu sam provela djetinjstvo. Nismo bili gladni, jer je uz skromne tatine prihode majka obrađivala tuđe polje i tako osiguravala pune tanjure povrća. Bilo je i rijetkih dana kada je varivo bilo začinjeno mašću, a ne lojem. Jela se kukuruzna zlevanka, kruh i pekmez od šljiva, a za svečane prilike torta od graha. Nekakvo sitno zrnje uzgajali smo u vrtu i to pili kao kavu. Prve zadaće pisali smo uz petrolejku, a voda se nosila iz šternje na uglu Livadićeve, Starogradske i Obrtničke ulice. No, djetinjstvo i mladost bili su nam, i u tom siromašnom i ratnom vremenu, na neki način bogati i ispunjeni. Djeca i u okrutnim vremenima neimaštine znaju igrati svoje igre i ne daju se smetati. I mi smo imali svoje igre. Igrali smo se škole, gurkajući kamenčić po prašnjavom pločniku, špekulali smo se, igrali skrivača i lovice, izvodili predstave na starim kolima, s plahtom i špagom umjesto zastora i okrutno se rugali Schenne Lisi. No, od najranije mladosti smo i radili. Pomagali smo u vrtu i polju, išli po lišće u šumu i po drač u polje. Gurali smo kolica do Ruda gdje bi nam baka dala šljiva, kestena ili jabuka, a zatim bi se s tim vrijednim teretom nizbrdo spustili do Samobora. Išli bi s djecom iz susjedstva i u šumu po drva. Suharije bi složili u snop, u butor, i tako odvukli kući. Danas malo ljudi zna što je butor. Butor je bio svežanj od desetak suhih prutova dugačkih oko dva metra. Takve butore seljaci bi vozili na kolima po Samoboru i prodavali. Tada siromašnije obitelji nisu kupovale drva po deset metara, kao danas. Kupovalo se po jedan metar drva ili butore, kad nije bilo novaca za prava drva. Treba napomenuti da je cijelo moje djetinjstvo obilježila neimaština ne samo moje obitelji, nego i većine naroda, uz iznimke uspješnih gospodara te nemalog broja ratnih profitera.

Što pamtite iz ratnih vremena?

Dio sam generacije koja je prošla dva rata i četiri promjene političkih sistema. Rođena sam u Kraljevini Jugoslaviji, a živjela u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i, konačno, u Republici Hrvatskoj. Svega je bilo više od mirnih vremena za zdravo i normalno odrastanje. Mladost nam je bila obilježena vojskama i uniformama svih boja koje su prolazile kroz Samobor ili se zadržavale u njemu. Sjećam se zapuštenih vojnika starojugoslavenske vojske koji su se u gustim kolonama spuštali niz Starogradsku. Pamtim ih po ogromnim količinama lješnjaka koje su nosili. Imali su ih pune džepove, kape i vreće na kolima. Vjerojatno su ih dobivali umjesto hrane koje nije bilo. Lješnjake su nudili za hranu, cigarete, prodavali su ih ili davali nama djeci. Organiziranog dolaska ustaša se ne sjećam, no vrlo dobro se sjećam dolaska Nijemaca, nacista. Na Trgu, uz zdenac, bila je prostrta velika bijela plahta pričvršćena sa četiri cigle. Bio je to znak predaje. Mi djeca tiskali smo se oko te plahte čekajući što će se dogoditi. Začuli su se zvukovi teških motora i uskoro su iz vozila izašli njemački oficiri, rukovali se s nekim, održali neke govore... Narednih dana ulicama je odjekivao neobično bučan i izvježban korak vojnika praćen jasnim i preciznim udarcima bubnjeva kojih smo se plašili.

Dolazak partizana u naš kvart (Starogradska, Livadićeva, Obrtnička) kao da je bio tiši i neizvjesniji. Nismo znali što će se dogoditi. Bojali smo se i stisli u podrumu na kraju dvorišta. Povremeno bi, kad bi uhvatili malo hrabrosti, odlazili do drvene ulične ograde i između prečki gledali grupni i pojedinačni ulazak partizana. Sjećam se da nisu pjevali, bili su većinom oskudno odjeveni i vidno umorni.

Kakva vam je bila mladost u socijalizmu? Kakav je bio društveni život?

I u tim, za mladost teškim vremenima, uz sve školske obaveze i pomaganje po kući, bilo je još vremena i za planinarenje, ljubavi, ples, druženja i nogometne utakmice. Bila sam vatreni navijač NK Samobor. Čak sam, kao sedamnaestogodišnja buduća ekonomistica, bila jedno vrijeme i blagajnik NK Samobora.

Svih tih godina puno smo se družili i pjevali, išli na izlete do Dumića, na Lipovec i na Oštrc. U brocaku se nosilo sira, kruha, koje jaje i nešto manje jegera. Bili smo mladi, skromni i sretni što Samobor niti u jednom ratnom periodu nije bio otvoreno bojište. Svi ostali elementi rata bili su vrlo prisutni. Ljude se zatvaralo, nestajali su...

U našoj obitelji pokušavalo se u tim nenormalnim vremenima voditi normalan život. Vjerski život i odgoj bio je stalno prisutan. Bili smo i ostali katolička obitelj. Crkva je na neki način bila naš pratilac u odrastanju. Od toga nisam odustajala ni u za vjernike olovna vremena poslije Drugog svjetskog rata. Nisam se dala smetati, a imala sam sreće raditi s pametnim ljudima. U pravom vjerskom učenju i praksi nikad nisam vidjela ništa loše. Naprotiv. Ekscesne situacije žaloste, ali, na sreću, ne mogu i neće skrenuti osnovni pravac vjerovanja.

Gdje ste se školovali?

Osnovnu školu koja je tada trajala četiri godine završila sam u Samoboru, a ekonomsku školu i Ekonomski fakultet završila sam u Zagrebu.

Socijalni status moje obitelji nije ukazivao na mogućnost mog daljnjeg školovanja. U Samoboru tada nije bilo srednje škole, već samo produžena osnovna škola od šest ili sedam razreda i privatna građanska škola profesora Reisera, koja se plaćala.

Svoj upis u Gimnaziju u Zagrebu mogu zahvaliti tadašnjem učitelju i kasnijem ravnatelju samoborske osnovne škole, gospodinu Franji Lodeti, koji je ocijenio da je šteta da dobar đak kao ja ne nastavi školovanje. Zahvalna sam i gospođi Anki Wiesinger, tada privatnoj učiteljici njemačkog i francuskog jezika kod koje su jezike učila mnoga djeca iz imućnih obitelji. Kako sam se ja našla u toj grupi i danas ne znam. Kako je mama plaćala poduku - ne znam, ali znam da sam kući donosila pohvalnice sa "sehr gut" i "tress bien". Anka Wiesinger jednog me je dana odvela u Zagreb i upisala u 1. razred VIII. ženske realne gimnazije u Klaićevoj ulici. I danas pamtim zelene i plave upisne formulare.

Kako ste se snašli u Zagrebu?

Nakon tog upisa počinje moj samostalni obrazovni hod uz veliku pomoć starije sestre Marije koja je radila i pomagala i roditelje i mene. Odlazak u Zagreb u gimnaziju značio je ustajanje prije pet ujutro i svakodnevno putovanje Samoborčekom. Zimi su vagoni bili hladni ili slabo ugrijani drvima koja smo mi, đaci, nosili u torbama. Gablali smo najčešće pečeno jaje između dva kruha.

U vagonu punom đaka obično bi bilo veselo, osim kad bi, za vrijeme NDH, prolazili kraj stravičnih prizora obješenih ljudi koje su objesili nacisti gotovo na svakom kandelabru ili kad bi, 1945. godine, prelazeći Podsusedski most, promatrali beživotna tijela, vezana po dvoje, troje, petero, kako plutaju Savom. Prizor je bio strašan i gledali smo ga tjednima.

I to je bio dio odrastanja moje generacije.

Ekonomski fakultet je bio logičan slijed?

Nakon što sam završila Ekonomsku školu i maturirala, upisala sam se kao izvanredni student na Ekonomski fakultet u Zagrebu. U međuvremenu sam išla na praksu i radila u Samoboru. Radila sam tokom dana u tajništvu tadašnjih gradskih službi, u Kristalu, u kancelariji kod Marka Juraja, a navečer bi išla na predavanja u Zagreb. Kad sam dobila stipendiju od Ministarstva upisala sam redovno treću i četvrtu godinu fakulteta i u roku diplomirala.

Jeste li odmah nakon fakulteta krenuli raditi?

Po završetku studija trebalo je krenuti u radni dio života. Onda nije bio problem naći posao, ali mjesto profesora u ekonomskoj školi negdje u Zagrebu nije bilo lako naći. A ja sam baš željela raditi kao profesor na školi. Otvoren je natječaj u Zadru. Teško sam se odlučila, jer trebalo je napustiti na duže vrijeme Samobor i Zagreb. Zadar je izgledao beskrajno daleko. Ipak predajem molbu i postajem prva žena profesor u deset godina staroj zadarskoj ekonomskoj školi. Predavala sam tamo matematiku, ekonomiku privrednog poslovanja, ali i zemljopis, strojopis i tehnologiju. U Zadru sam provela 13 lijepih godina.

Što je bilo nakon što ste se vratili iz Zadra?

Kad sam se vratila iz Zadra, a puno sam se premišljala i u vezi povratka, javila sam se na jedan oglas za rad u Vjesniku, tada jednom od dva najveća novinska sistema na Balkanu. Bio je raspisan natječaj za šefa poslovnice i ja sam se javila. Nekome se očito svidio način na koji sam ja sročila molbu, jer su me ubrzo pozvali na razgovor. Primila me Smilja Dončević, pomoćnica direktora i rekla da im se svidjela moja molba, međutim da su se ipak odlučili za muškarca. Meni su ponudili drugi posao - ekonomista – analitičara, koji sam i prihvatila. Međutim, nakon godinu dana, taj muškarac nije uspio na tom mjestu i poslu pa je meni ponuđeno to radno mjesto na kome sam odradila dva mandata. Potom mi je ponuđeno mjesto pomoćnika direktora za ekonomske poslove OOUR-a u redakcijskom dijelu kuće u Informativno revijalnim izdanjima, gdje sam odradila tri mandata. U Vjesniku sam provela ukupno pet mandata ili 22 godine. Iz službe nisam otišla s nekakvim materijalnim bogatstvom; nisam bila taj tip, ali sam otišla sretna. Ja sam u poslovnom smislu uspjela u okviru mogućeg. Nisam nikad bila član Partije i mislim da sam bila jedina osoba u Vjesniku koja je bila na takvom položaju, a da nije bila član Partije. Doživjela sam to kao kompliment i Vjesniku i meni. U mirovinu sam otišla 26. svibnja 1989. godine.

Kako ste se snašli u mirovini?

Mirovinu sam doživjela kao normalan slijed događaja u životu čovjeka i vrijeme kada je i tijelu i duši potreban odmor. I od budilice i od radnih stresova, ansilana i rokova. Nisam teško podnijela prijelaz, dapače. Mislim da sam se dobrim dijelom istrošila na poslu i bila sam sretna što ću napokon sama raspolagati svojim vremenom. A i biološki sat neumoljivo otkucava. Ljudi koji danas odlaze u mirovinu imaju pravo na dramu, jer odlaze u neljudskim materijalnim uvjetima s mirovinama nedostojnim čovjeka.

Kada ste se uključili u humanitarni rad Kapi dobrote?

Moram priznati da nakon odlaska u mirovinu nisam priželjkivala nikakve obaveze, bar ne u prvo vrijeme. Ali, slučaj je htio da sam nedugo nakon umirovljenja srela kod Esplanade doktoricu Đurđicu Karlić koja je bila predsjednica Kapi dobrote i ona me je pozvala na sastanak. Otišla sam taj ponedjeljak na sastanak volontera Kapi dobrote i, evo, ostala sam do danas - petnaest godina.

Kako članovi Kapi dobrote pomažu ljudima u nevolji?

Pomaganje je individualan čin, jer svatko pomaže na svoj način u okviru svojih mogućnosti, volje, vremena i znanja. Mi u Kapima preuzeli smo obavezu da ćemo jednom tjedno ili jednom u 14 dana pokucati na adresu koju dobijemo u Kapima ili koju odaberemo sami. Adrese uglavnom dobivamo od patera Cveka koji zna najviše domova u kojima stanuje starost, nemoć i bijeda. Pomoć se ponekad sastoji samo iz razgovora. Ma koliko se nekome takav vid pomoći činio praznim i nedjelotvornim, vara se. Kada se iza zatvorenih vrata socijalna bijeda udruži sa samoćom – razgovor je moćan lijek. Ostali vidovi pomoći koje pružamo su kontaktiranja liječnika, nabavka i dostava lijekova, kontrola korištenja lijekova, pomoć u donošenju namirnica, pisanje zahtjeva povjerenstvima za stjecanje prava na terapije, organiziranje pranja rublja, briga o dopremi drva za zimu, pelene i organiziranje manjih tehničkih popravaka. Tim uslugama volonteri Kapi dobrote pokušavaju olakšati život tristotinjak osamljenih i bolesnih osoba koje žive na egzistencijalnom rubu.

Kako vam je proteklo tih petnaest godina u Kapima?

Život volontera Kapi dobrote je druženje. I to druženje s onima kojima pomažemo, ali i s ostalim volonterima. Pomažući onima kojima je to potrebno ponekad postajemo važan dio njihovih života. Nastojimo svojim optimizmom, strpljenjem i sitnim uslugama, čokoladicom ili mandarinom unijeti dah promjene u tužnu atmosferu starosti i siromaštva.

Kap dobrote se proširila od pomaganja po Palmotićevoj ulici na cijelu županiju, ali je još uvijek kap u moru potreba. Moj rad ovih petnaest godina sastojao se i sastoji od obilazaka starih i nemoćnih i sastanaka ponedjeljkom gdje se dogovaramo o tome što se i kako mora učiniti. U toku mog humanitarnog djelovanja obilazila sam četrdesetak osoba, većinu njih i po više godina, a jednu posve nepokretnu bolesnicu i više od 10 godina. Moja današnja aktivnost, nažalost, nije ni sjena moje aktivnosti s početka mog rada. Radim koliko mi to dopušta zdravlje. Nekad sam obilazila osam adresa, a danas se to svelo na tri adrese.

Ima li u Samoboru još netko tko je uključen u Kapi dobrote?

Da bi se pomagalo ne mora se biti uključen u udruge. Svaki pojedinac nekim gestom dobrote u stvari je volonter. U vrijeme rata, prognanika i izbjeglica pojedine su osobe u Samoboru učinile beskrajno mnogo pomažući im. Spomenut ću samo jedno ime, ime moje kolegice Zlate Dorotić. Sama, bez ikakvih udruživanja, učinila je više nego poneki centri. Samo ona zna koliko je nesretnika u Samoboru smjestila i opremila. To što sam ja članica Kapi dobrote je čisti stjecaj okolnosti.

Kao volonter u Samoboru već godinama radi i Željka Martinac. Ona samozatajno i revno obilazi napuštene u domovima umirovljenika. Relativno nova članica Kapi dobrote iz Samobora je i gospođa Ana Novoselac. Dobro je organiziran i uspješno djeluje Mikrodom, a i udruge umirovljenka znaju prigodnim posjetima razveseliti svoje nemoćne i stare sugrađane.

Tko su članovi Kapi dobrote i kako se postaje članom?

Članom može postati svatko onaj tko hoće žrtvovati malo slobodnog vremena za pomoć onima kojima je to potrebno. Jedina naknada mu je zadovoljstvo da je učinio nešto dobro. Volonterstvu treba mladosti, a ona danas nema ni volje ni vremena za taj rad. Kapi dobrote čine pretežno stariji ljudi, uglavnom žene. Članom se može postati vrlo jednostavno. U svakoj crkvi možete naći naše prijavnice s adresom: Kap dobrote, IV Stara Peščenica 3 Zagreb ili nazvati na 01/231-7802. Svi su dobrodošli. Bilo bi, naravno, poželjno da se stvori jezgro Kapi dobrote u svakom mjestu, pa tako i u Samoboru.

Koliko Kapi danas ima?

Aktivno je 126 volontera. Osamdesetak njih obilazi tristotinjak ljudi u Zagrebačkoj županiji. Imamo i muški tehnički tim koji vrši sitne popravke ljudima. Kad si netko ne može promijeniti žarulju, promijeniti staklo, oni su poput anđela. Imamo i članove podupiratelje i volontere u mirovanju, a tu je i 15 liječnika i 4 medicinske sestre koji su nam volonteri suradnici.

Kada se niste osjećali ugodno tokom vašeg rada?

Neki put ne možete pomoći ljudima zbog njihovog vlastitog straha. Sjećam se kako sam jednom starom samoborskom paru predložila da napišem sve papire da bi dobili povrat stanarine, što im je zakon jedno vrijeme omogućavao. Oni jadni nisu valjda cijelu noć spavali da bi mi na kraju rekli kako su odustali, jer se boje da će im uzeti socijalnu pomoć. Nikako ih niste mogli uvjeriti u suprotno. Takve stvari malo žaloste.

Što mislite o današnjem odnosu prema skrbi za starije i nemoćne?

Jednostavno ne razumijem današnje zdravstvo i današnji odnos prema starijima. Da je to takav teret društvu, žalosno je. U Zagrebu postoji puno nemoćnih ljudi koje liječnik nije obišao godinama. Smatram da ne bi smio biti niti jedan čovjek ili pacijent kojega njegov liječnik ne bi obišao dva puta godišnje. Da barem samo dođe i pita kako ste. Ne postoji ta obaveza da liječnik mora obići svoje pacijente. A ljudi bi odmah bili zdraviji, samo da ih se obiđe.

Otkud, po vašem mišljenju, toliki broj osamljenih i napuštenih?

Pomagati starijima trebali bi u prvom redu njihovi najbliži, dakle djeca. No, prečesto je slučaj da danas ljudi koji i imaju djecu u starosti ostaju sami. Imate situacija da roditelji svojim penzijama pomažu svoju djecu. Socijalna kriza, kriza zapošljavanja i erozija morala kakvog smo prije poznavali doprinose tome. Odgovornost, poštovanje, ljubav i vraćanje duga za brigu u mladosti negdje se izgubilo.

Je li nešto u djetinjstvu formiralo vaš osjećaj za pomaganje poslije izražen radom u Kapima dobrote?

Ništa posebno i ništa svjesno. Jednostavno sam jedna od mnogih, još uvijek nedovoljno brojnih, koja dio svog slobodnog vremena, a toga se nakon umirovljenja uvijek nađe, usmjerava na pomoć drugima. Puno ili malo - stvar je ocjene. Neki to rade i duže i bolje.

Rađaju li se ljudi s osjećajem za davanje ili je to stvar odgoja?

Pitanje je to za znanstvenika, a ne za praktičara. Možda postoji neka predispozicija za to, koju bi vjerojatno svatko mogao pronaći u sebi kada bi htio. Odgoj ima svoje mjesto u tome, kao i volja i splet okolnosti i način života. Ljudi prečesto prolaze kroz život ne osvrćući se ni lijevo ni desno, usmjereni na svoj cilj, najčešće materijalni. Iskustvo, pa i iskustvo Kapi dobrote, nas uči da među imućnim slojevima ljudi ima najmanje onih čiju pomoć oni koji je trebaju mogu osjetiti. Kao da je bogatstvo obrnuto proporcionalno sa spremnošću da se pomaže drugima. Šteta.

U čemu je tajna vaše vedrine?

Optimist sam po prirodi i zahvalna sam na tome. Uvijek sam pokušavala gledati na život s njegove ljepše strane. Puno sam se družila i nadasve rado pjevala - i spontano i organizirano u zborovima. Pedesetih godina u samoborskoj Jeki, šezdesetih u zadarskom Petru Zoraniću, u Zagrebu gotovo 16 godina u Zboru prosvjetnih radnika Ivan Filipović, a u Samoboru, dakako, u crkvi. U planinarenjima i kućnim veselicama kojih je nekada bilo puno više, pjesma je uvijek bila prisutna i ostala je do danas važan dio mog života.

Zašto i kako početi pomagati?

Svatko tko želi može oko sebe i u sebi naći poticaje da učini nešto dobro, da olakša tuđu nevolju, makar riječju ohrabrenja, razumijevanja, sitnom uslugom ili materijalnom sitnicom koja, u atmosferi siromaštva i samoće, poprima višekratno uvećanu vrijednost. Zahvalan pogled ili osmijeh kao da kaže: nisam zaboravljen, hvala vam. Zbog tog osmijeha vrijedi se potruditi i biti humanitarni volonter koji pomaže nemoćnima. Ne bojte se, time nećete bitno narušiti vaš uobičajeni ritam života. Možete ga samo učiniti ljepšim i smislenijim.

Nenad Kobasić

Slavica iz Manje Vasi

Nju obilazim i danas. Čitavu je mladost i srednju dob njegovala bolesne roditelje. Otac joj je bio slijep. Život joj nije dao da odrasta i izrasta kao druga djeca. Ostala je sama u maloj, najderutnijoj kućici u čitavom kraju iz koje se tvrdoglavo ne da. U toj svojoj ruševnoj kućici provodi i danas Slavica svoje osamdeseto životno ljeto. Za skromnu pomoć Centra za socijalnu skrb koju dobiva, i za koju neki kažu da je preniska, ona tvrdi: hvala Bogu i na tome.

10 godina uz nemoćnu M.

M. sam obilazila više od 10 godina. Ona živi sama, potpuno je nepokretna i zahtijeva 24-satnu nazočnost druge osobe. Njoj se je moralo pripremati hranu, žlicu prislanjati na usta, a slamka joj se stavljala za piće. Tokom dana moralo ju se nekoliko puta prematati i čistiti, mijenjati joj posteljinu, pomaknuti joj ruku, nogu, jastuk... Kod ovakvih slučajeva jako nam je teško naći odgovorne osobe koje bi se mogle brinuti za te ljude.

Kao da je život stao

Toliku zapuštenost stana, u kojoj je živjela ta 86-godišnja starica, u životu nisam vidjela. A sve u sobici na drugom katu jedne velebne zgrade u centru Zagreba. Kao da je život tu stao u neko Dickensovo doba. Stan je jezivo zaudarao, kao i hodnici, pa je pravo čudo da nitko nije reagirao i prije nego smo mi preuzeli slučaj. Gospođa se grijala tako da je pustila da kipi voda na rešou. Bila je teška osoba, psihički nestabilna. U Rijeci je imala fakultetski obrazovanu kćer koja nije znala ili nije htjela znati gdje i kako živi njena majka. U ovom slučaju naša pomoć nije bila posebno djelotvorna, jer nam nije dozvoljavala da temeljito počistimo sav taj smrad i stare stvari oko nje. Sitne prehrambene artikle koje smo joj pri posjetama donosili, nalazili bi netaknute. Umrla je unutar godine dana od našeg saznanja o slučaju.

Umro je iznenada...

Prije desetak godina bio je to mlad četrdesetogodišnjak, jedinac, čije je djetinjstvo i mladost bilo kao bajka. Bio je okružen bogatstvom, čak bi se moglo reći i raskoši. No, sve se je srušilo smrću samohrane, ali visokopozicionirane majke. Studij nije završio. Simptomi bolesti vodili su do nepokretnosti. Mi iz Kapi dobrote upoznali smo ga u toj životnoj fazi. Na molbu njegove tete iz Slovenije, koja to zbog bolesti više nije mogla, počeli smo ga posjećivati i, koliko smo mogli, pomagati. Potpunije liječenje je odbijao, a nije da se i zdravstvo pretrglo da ga usmjeri. O smještaju u dom nije htio ni čuti. Nekada prekrasno uređen stan postao je odredište i prolazište nekih čudnih ljudi. Vjerojatno svojom voljom imao je skrbnike koji su to najmanje bili. Zoran je vrijeme provodio na starom madracu, s kojeg bi se dovukao do vrata da nam otvori kada bismo ga posjetili. On je volio naše posjete, ali ne i njegovi "skrbnici". Porazgovarli bi s njim, donosili mu kolačiće koje je beskrajno volio. Umro je iznenada, neočekivano.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)