Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Bračni par Slavica i Mirko Dumić iz Smerovišća za tri godine proslavit će 70. godišnjicu braka

Kriva je svekrva

U Smerovišću, naselju smještenom u podnožju Samoborskog gorja, desetak minuta vožnje od centra Samobora, živi bračni par Dumić. Slavica (Vjekoslava) i Mirko rekli su jedno drugome DA 8. veljače 1939. godine u crkvi svetog Jurja na Plešivici. Od tada je, lako je izračunati, prošlo punih 67 godina. Svratili smo kod Dumićevih da nam ispričaju kako je s nekim biti tolike godine pod istim krovom.

U početku su Slavica i Mirko živjeli u družini s još 12 ljudi, jer tako se nekad živjelo, a onda se, nakon 25 godina, Mirko "setil da idemo mi na stran", priča nam Slavica. Preselili su u malu drvenu kućicu, a kasnije zidaju kuću u kojoj i danas žive. U to doba, četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, u Smerovišću je uz njihovu gostionicu bio dućan i još samo dvije zgrade – škola i kovač. Unatoč tome nije bilo monotono, jer kuća Dumićevih je bila gostionica - planinarski dom pa se tu nikad nije niti vodio klasičan seoski život. Gostionicu Planinaru vodio je još Mirkov otac Mika. Jedno vrijeme i Mirko je vodio gostionicu, a od kada ju je preuzeo njegov mlađi brat, Mirko vodi dućan. Smerovišće je u to vrijeme, prije i poslije Drugog svjetskog rata, bilo omiljeno izletište zagrebačke "kreme" pa je ovdje uvijek bilo živo. Ljeti se planinarilo na Japetić i Veliki dol, a zimi se dolazilo na sanjkanje. Iza današnje kuće Dumićevih još uvijek su ostaci mlina koji je, uz svoju klasičnu namjenu, još 1946. proizvodio struju za kuću. Život je Dumićima tekao uglavnom oko dućana. Nekad je u dućanu subotom uvijek bila gužva, a davalo se i na veresiju.

Pedesetih godina prošlog stoljeća s okolnih brda počinje naseljavanje ljudi, a krajem osamdesetih život poprima drugačije konture. Svijet kakav su Dumići poznavali polako nestaje, planinari koji su spremni trošiti novce u gostionici postaju rijetkost, društvena "krema" se seli na druga mjesta, a Smerovišće postaje mnogo tiše.

U toj tišini bračni par Dumić, živeći dan po dan, stigao je do Slavičinih 87 i Mirkove 93 godine. Zimi lože na drva, sređuju kuću, čitaju novine, ljeti pak Slavica sadi povrće, a navečer gledaju sveprisutnu televiziju.

Na razgovor smo došli s njihovim sinom Miroslavom Dumićem. Sjeli smo u dnevnu sobu, a gospođa Dumić je bila ta koja je odgovarala na većinu pitanja, jer taj dan gospon Dumić, jedan od rijetkih živih bivših zatočenika Buchenwalda, i nije bio baš razgovorljiv. Sve dok nismo spomenuli njegovu klet.

Gdje i kako ste se upoznali?

Na Plešivici. On je došel da bude vina kupil. Rekel je mom tati da je čul da curu imaju. Ja sam bila u vinogradu. On me je pričekal i tak je to počelo...

Je li ponekad, kroz tolike godine, bilo dosadno?

Ma kakvi dosadno! Život je bil svakojaki u braku. Sve se to mora prebaviti i ja sam se to prebavila. Ja nis mislila, kak danas mlade cure misliju, kak budu se samo rastali. Ja na to nis ni mislila. A i dece sam imala i za njih brinula...

Koliko ste djece imali?

Troje. Jedna kćerka se s dvije godine utopila tu na potoku. Druga kćer sad živi s nama, a sin Miro je u Samoboru.

U čemu je tajna uspješnog braka?

Sa svojom svekrvom se nis nikad posvadila i uvek smo si dobre bile. Kad je umirala, iz bolnice je samo mene nazivala.

A jeste li se s mužem svađali?

Čujte, jesmo se i posvađali. Nekad se morate i posvaditi. Rad je ostal u birtiji, znal je dojti doma u pol noći, više puti i prama jutru, rad je kartal s ljudima, znate kak je to bilo... Onda sam ga morala i špotati. Znala sam mu reći da kak more tak dojti kad v jutro mora otprti dućan i sve. A kad njega ni bilo ja sam to morala, uz decu i živinu...

Jeste li često išli u Samobor?

Prije sam znala iti v Sanobor z biciklom na plac. Još i danas imam vrt, al ne idem na plac. Zet mi preštiha, napravi gredice, a ja posijem.

Koja je vaša poruka mladima, što je najvažnije za dug brak?

Da se slažete, da se vi dva znate. Da nema onoga, kak neke žene danas misliju: kaj buš ti meni nekaj komandoval, kaj buš ono, kaj buš ovo. Ja sam muža uvek slušala, kaj god bi mi rekel.

Je li i on vas slušao?

A čujte, više puti je, a više puti i ni. Samo sam ja prek toga prešla. Našpotala bi ga i prešla dalje za poslom, on je otišel v dućan i kad je došla večer već bi se pomirili.

Pokušavam pitati nešto šutljivog Mirka; između ostalog i je li mu dosadno u penziji. Ostaje dosljedan u svojoj šutnji pa mi njegov sin Miro odgovara da tu nikad nije bilo dosadno. Njegovi roditelji bili su "samo" kumovi 21 puta. Vinograd i klet su imali kilometar i pol više, a o njemu se uvijek brinuo Mirko. Za svoje vino dobivao je i medalje. Na spomen kleti, Mirko prekida šutnju.

Je, ja sam imal tu gore klet. Tu su dolazili ljudi iz Zagreba, a ja sam im pekel janjce, odojke i kuhal paprikaš. Doma nis kuhal, al gore jes. Pil sam uvek rad. Na dan litra vina, a neki put je bilo i više. I po pet, kad je bilo društva.

Čestitamo Slavici i Mirku na 67 godina braka i želimo im još mnogo lijepih trenutaka u godinama koje dolaze.

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)