Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Tomislav Skendrović, direktor i suvlasnik Veterinarske stanice Samobor

Krava sve manje, ljubimaca sve više!

Tomislav Skendrović rođen je 1951. godine. Osnovnu školu završio je u Rudama, srednje školovanje nastavlja u samoborskoj gimnaziji, a Veterinarski fakultet završava u Zagrebu. Prvi posao dobiva u Dvoru na Uni, gdje kao veterinar radi 2 godine, a nakon toga sljedeće dvije godine radi u Budinjaku na Žumberku. Posljednjih 19 godina direktor je Veterinarske stanice Samobor. Oženjen je, kćer je apsolventica veterine, a sin student prava.

Kakav status danas ima Veterinarska stanica Samobor i na koji način funkcionira vaša služba?

Veterinarska stanica Samobor privatizirana je 1992. godine i danas ima status društva s ograničenom odgovornošću. U stanici je zaposleno 16 veterinara, a ukupno ima 19 zaposlenih. Veterinarska služba radi 24 sata, što znači da uvijek postoji dežurni veterinar koji je mobilnim telefonom dostupan u svakom momentu. Ambulanta za male životinje otvorena je od 8 do 20 sati svaki dan, a također i subotom i nedjeljom. Dakle, za sve potrebe i situacije smo uvijek dostupni.

Koja je vaša osnovna djelatnost?

Osnovna djelatnost stanice je zaštita zdravlja životinja, provedba mjera javnog zdravstva, unapređenje reprodukcije životinja i veterinarska zaštita okoliša. Obavljamo inspekciju u klaonicama i pogonima s preradom mesa, te u svim objektima koji su registrirani od Ministarstva poljoprivrede i šumarstva za takvu ili sličnu djelatnost. Svaki od njih ima svoj broj. Naravno, tu su i male životinje i kućni ljubimci, koje liječimo i zbrinjavamo prema potrebi.

Kakva je vlasnička struktura nakon privatizacije veterinarske stanice?

Tijekom vremena neki od suvlasnika su prodali svoje vlasničke udjele, pa je danas tako osam vlasnika s različitim udjelima.

Koliko i na koji način Grad Samobor sudjeluje u radu Veterinarske stanice Samobor?

Zapravo se ništa nije promijenilo, zato što je Veterinarska stanica dobila koncesiju od Ministarstva poljoprivrede i šumarstva za javne ovlasti i za liječenje krupne stoke i kućnih ljubimaca, a čiji je rok 5 godina. Mi svake godine ugovaramo s Gradom higijeničarsku službu i taj posao, a to je skupljanje lešina, zbrinjavanje pasa i drugih životinja bez vlasnika, radimo zajedno s komunalnim redarima.

Koliko otprilike godišnje Grad izdvaja za te usluge?

Taj iznos se kreće otprilike oko 110.000 kuna godišnje i smatram da on nije velik. Već sam Zakon o dobrobiti životinja nas obavezuje da svaku životinju koja nema vlasnika moramo držati 30 dana, hraniti ju i skrbiti o njoj, pa će biti potrebno u naredno vrijeme osnovati i azil za takve životinje. Morate znati da to i košta, a i same promjene ovog Zakona, koje su u pripremi, predviđaju jedan takav azil. Pritom će trebati voditi računa da on ne bude u samom gradu i da životinje imaju dovoljno prostora za smještaj, a da se ispoštuju i ostali uvjeti iz Zakona. O tome treba voditi brigu lokalna uprava. Za sada dobro surađujemo s Gradom i nadamo se da će se ta suradnja i nastaviti.

Kakvo je stanje u Samoboru što se tiče uzgoja stoke?

U stočarstvu je na našem području, a tu je uključena i Sveta Nedelja, relativno loše stanje. Ima još oko 800 krava, od čega je samo na tri farme ukupno 100 krava. Iako Samobor daje dosta poticaja i subvencija u stočarstvu, primjerice za svako žensko tele dobije se 2.000 kuna, ako se ostavi za rasplod, a subvencionira se i mlijeko po prodanoj litri, te brdski dio Samobora po kilometraži, to je zapravo mali broj stoke u odnosu na mogućnosti i područje na kojem se nalazimo. Zbog poticaja i subvencija korisnicima veterinarske službe omogućena je jeftinija usluga.

Dugo ste u ovom poslu. Kakvo je stanje bilo nekad, ne tako davno?

Kada sam prije dvadesetak godina došao u Samobor, brinuli smo o 5000 krava. Već ta brojka govori sama za sebe. Također se ne može govoriti ni o ozbiljnom svinjogojstvu. Ima ljudi koje drže i po nekoliko krmača, ali sve je to malo. Nema pravih, velikih farmi na kojima bi se stoka uzgajala za daljnju proizvodnju ili prodaju, sve je to uglavnom za privatnu, vlastitu upotrebu. I ono što se uzgoji i eventualno prodaje na sajmištu, to opet ide za privatni tov.

Kako stojimo s usklađivanjem propisa i zakona s onima u Europskoj Uniji? Hoće li se naši ljudi morati odreći kolinja?

Mislim da oko kolinja ne bi smjelo biti nekih većih problema, jer već sada veći dio ljudi ne kolje doma, nego u klaonicama koje nude takvu uslugu. Jedna od njih je i naša komunalna klaonica. Osim toga, svaka svinja mora biti pregledana zbog moguće trihinele i unazad par godina naši ljudi koji kolju doma, svjesni te mogućnosti oboljenja, nose uzorke mesa na pregled. Što se tiče samog klanja, zaista ima sve manje kućanstava koja to obavljaju doma, u kući. Sve više ljudi želi i tu komociju da doma doveze gotovo meso, pa koriste usluge klaonica.

Na koji način se može potaći veća proizvodnja u stočarstvu kod nas? Uvoz je velik i svako malo ga prate skandali u vezi kvalitete uvezene robe.

Bit će se teško vratiti na razinu koja je prije bila u Hrvatskoj. Imat ćemo nekoliko velikih proizvođača koji će toviti stoku, ali je veći problem taj što za tov stoke treba određena vrsta i kvaliteta, čega je sve manje kod nas. Mi smo nekad imali vrlo kvalitetnu stoku za rasplod, pa je ne tako davno i cijela sjeverna Italija kupovala simentalce kod nas. Danas to nije slučaj.

Zašto je to danas tako?

Nekad se puno veći broj obitelji bavio poljoprivredom. Danas to svima smrdi. Ima slučajeva da ljudi iz grada kupe kuću na selu i makar znaju što i gdje su kupili, tuže susjeda, jer im smrdi njegova stoka. Isto tako, na selu ostaju staračka domaćinstva, s kojima se gasi držanje i uzgoj stoke, makar i za vlastitu upotrebu.

Kad tu u blizini prijeđemo granicu, oko svakog domaćinstva vidimo velik broj krava po pašnjacima. Zašto je u Sloveniji drukčije?

U Sloveniji nema toliko rascjepkane zemlje kao kod nas, pa je ljudima lakše se baviti poljoprivredom. Naši ljudi imaju problem sa zemljom. Parcele su rascjepkane, a za prehranu stoke potrebna je zemlja na kojoj ćete tu hranu uzgojiti.

Što je s bivšim PIK-ovima, velikim proizvođačima hrane i stoke? Jesu li zaista morali doživjeti poznatu sudbinu?

Teško je reći. Moje je mišljenje da se nisu trebali svi upropastiti. Trebalo je pronaći vlasnički model u kojem bi se znalo koliko se i što može proizvoditi da bi se pozitivno poslovalo. To je, nažalost, samo jedan od problema današnje poljoprivrede.

Samoborska Veterinarska stanica je u posljednje vrijeme doživjela neke promjene. Što je sve napravljeno i što se još planira?

Uredili smo posebnu ambulantu za male životinje, a stara zgrada će se renovirati, prvenstveno krov. Nakon toga će se u staroj zgradi urediti apoteka gdje će se prodavati i hrana za kućne ljubimce. U planu je i rentgenska ambulanta s odjelom za fizikalnu terapiju za životinje. Momentalno se uređuje okoliš stanice, jer smo Zakonom obavezani da prostor i ogradimo, pa sada cijela Veterinarska stanica izgleda onako kako treba i kakvu Grad Samobor zaslužuje. Riješili smo i imovinsko-pravne odnose s Plivom za našu ambulantu u Kalinovici. Tamo će se također urediti prostor za rad, jer smo dobili koncesiju i za područje Svete Nedelje.

Koje probleme biste istakli u svom radu?

U skorije vrijeme očekujemo od Grada da donese novu odluku o držanju pasa i određivanju mjesta na kojima ti psi mogu šetati. Isto tako, treba pojačati kontrolu od strane komunalnih redara nad vlasnicima pasa koji ih šeću bez uzica, jer svi vlasnici tvrde kako je njihov pas bezopasan, a kad dođe do ugriza drugog psa ili čovjeka, onda ne znaju zašto je do toga došlo. Treba malo više reda u držanju svih kućnih ljubimaca, a posebno pasa, jer uvijek će biti i onih koji ne vole životinje.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)