ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - SLAVEN LETICA, znanstvenik, publicist i kandidat za predsjednika Republike Hrvatske
Ulazim u drugi krug
Dr. Slaven Letica rođen je 1947. godine u Podgori, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završio je u Makarskoj, a od 1964. godine živi u Zagrebu gdje je završio Ekonomski fakultet, na kojem je magistrirao (teorija ekonomskog razvoja i makro-ekonomska politika) i doktorirao na temu "Faktori rasta i mogućnosti racionalizacije zdravstvene potrošnje u Hrvatskoj".
Od 1971. do 1979. godine radio je u tadašnjem Republičkom zavodu za zapošljavanje, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu od 1979. do 2003. godine. Bavi se znanstveno - istraživačkim i nastavnim radom na područjima zdravstvene ekonomike i medicinske sociologije.
Više je godina radio pri Ujedinjenim nacijama kao konzultant Svjetske zdravstvene organizacije na različitim projektima u Indiji, Kini, Egiptu, Tajlandu, Pakistanu, Filipinima, Burmi, Sudanu, te u gotovo svim europskim zemljama.
Javnosti je najviše poznat kao prvi "osobni" savjetnik prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Četiri godine bio je predsjednik Europskog pokreta u Hrvatskoj i isto toliko bio je predsjednik Hrvatskog teniskog saveza. Poznat je i njegov kolumnistički rad u Danasu i Globusu.
U Hrvatski sabor izabran je 2003. godine kao neovisni kandidat i nositelj izborne liste Hrvatske stranke prava u I. izbornoj jedinci.
Imate bogatu biografiju. No, niste jedini znanstvenik u obitelji. I vaša djeca kreću vašim tragom.
Oženjen sam s dr. Gordanom Cerjan-Letica, sociologinjom i docenticom na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Imamo dva sina: Bartol je rođen 1976. godine, diplomirao je međunarodne odnose i političke znanosti na Sveučilištu Yale u Americi, a Frane je rođen 1982. godine i upravo završava Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu - preostao mu je samo jedan ispit koji će vjerojatno položiti za vrijeme ove kampanje. S nama u zajedničkom kućanstvu živi i moja punica Marija Cerjan (80) koja je izvor radinosti i sklada u našoj obitelji, a još je više izvor snage, ljubavi i emocionalnog bogatstva naše djece.
Kandidat ste za predsjednika RH. No, nije vam strano ozračje Ureda predsjednika. Bili ste jedan od prvih savjetnika predsjednika Tuđmana. Kako je do toga došlo, što vam je zapravo bio posao i koja je bila vaša uloga u objavljivanju transkripata iz razgovora Tuđman - Rašković?
Bio sam doista prvi, tzv. osobni savjetnik prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Izravno sam sudjelovao u procesu stvaranja hrvatske države: u pisanju načela za hrvatski Ustav i u osmišljavanju ključnih hrvatskih državnih institucija: Ureda predsjednika Republike, vojske, policije, diplomacije, počasne predsjedničke garde, obavještajne zajednice i državne uprave – Vlade, Sabora i drugih.
S dr. Franjom Tuđmanom sam vrlo uspješno surađivao od kraja 1989. godine do ožujka 1991. godine. Razišli smo se zbog različitog gledanja na budućnost Bosne i Hercegovine 7. ožujka 1991. godine, kad mi je pokazao zemljopisne i političke karte pripravljene za razgovore u Karađorđevu. Što se tiče objavljivanja transkripta našeg razgovora s dr. Jovanom Raškovićem, složio sam se s odlukom dr. Tuđmana da tjednik Danas objavi taj razgovor, jer je naš sugovornik, nakon razgovora s nama, počeo obilaziti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu tvrdeći da mi želimo stvoriti novu ustašku Hrvatsku. Kako je javnost – domaća i strana - u to doba bila naša jedina šansa za obranu od velikosrpske promidžbe i prijeteće agresije, odlučili smo je iskoristiti kao sredstvo samoobrane. Objava tog transkripta 1990. godine demistificirala je pravu prirodu velikosrpske promidžbe i spasila mnoge ljudske živote, a odluka Stipe Mesića o objavi transkripata 2000. bila je instrument političkog obračuna s dr. Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima, posebice visokim vojnim časnicima.
Dugogodišnji ste publicist. Koji su kolumnisti vaši "favoriti"? Kojeg posebno cijenite, a za kojeg smatrate da mu popularnost i utjecaj nisu u skladu s "kvalitetom"?
Hrvatska tradicionalno ima vrlo dobre esejiste, polemičare i stupničare. Od velikog mnoštva izvrsnih spomenut ću tek neke koje osobito cijenim: Miroslav Krleža, A.G. Matoš, Antun Šoljan, Igor Mandić, Veselko Tenžera, Tanja Torbarina, Zvonimir Berković. Loših je kolumnista jako puno: Davor Butković, Sanja Modrić, Viktor Ivančić...
Vaše djelovanje kao saborskog zastupnika u znatnoj je mjeri usmjereno protiv Radimira Čačića. Od kada seže taj sukob? Nije valjda sve počelo zbog tenisa i izbora za predsjednika Teniskog saveza Hrvatske?
Ne radi se o međuljudskom sporu, već o mom načelnom zalaganju za borbu protiv sukoba interesa, korupcije i protiv zločina koji se naziva "zarobljavanje države". Radi se o slučajevima kad neki političar koristi položaj za "zarobljavanje države", tj. stvaranje osobnog bogatstva temeljenog na zlouporabi vlasti. Radimir Čačić je klasični primjer takovog političara.
Aktualnu vlast potresaju brojne afere. Imate li dojam da Ivo Sanader ne drži sve konce u svojim rukama i da unutar HDZ-a ima snažnu opoziciju? Može li ona u jednom trenutku biti jezičac na vagi i srušti Vladu koja ima tanku većinu u Saboru?
Vlada dr. Ive Sanadera doista može doći u krizu, jer je vladajuća koalicija interesna, a ne programatska ili ideologijska. Što se "stišavanja afera" tiče, ono je zajednički interes gotovo svih stranaka, osim HSP-a koji se sustavno bori protiv korupcije. Razne afere – "Žužul", "Lenac", "Čačić", pa i "Lučin", oko nabavke svilenih tepiha za MUP, "Linić", "Lipik", gdje je Mesićev zet uključen u aferu s pranjem novca itd. – povezuju ljevicu, centar i desnicu. Upravo zbog toga većini stranaka nikako ne odgovara uspostava pravne države.
Posljednja u nizu afera, ona oko POA-e, riješena je imenovanjem Tomislava Karamarka. Je li Vlado Jukić, od HSP-a predlagani kandidat za mjesto šefa tajnih službi, bolji izbor?
Osobno smatram da bi i Tomislav Karamarko i Vlado Jukić mogli biti dobri čelnici POA-e. Nevolja je što je ta navodna afera "pojela" cjelokupni medijski prostor za vrijeme predizborne kampanje. Zbog fascinacije Hrvata teorijama zavjere i špijunskim aferama, u predsjedničkoj kampanji bit će malo ili nimalo riječi o istinskim problemima hrvatskih građana i države: nezaposlenost, siromaštvo, korupcija, nepotizam, rasprodaja svega i svačega strancima, Družba Adrija, neriješeni granični problemi, ratne štete i reparacije, nesposobnost i nerad hrvatskih političara itd.
Tko je u pravu u slučaju "Zlikavci"? Predstavnici Crkve ili HRT koji je stao iza svog proizvoda i njegovih protagonista?
"Zlikavci" naprosto nisu originalni autorski projekt, već jedna od mnogobrojnih verzija crtića tipa South Park. Što se HRT-a tiče, ta se nekad ugledna ustanova sve više usmjerava prema razvoju nacionalno-komercijalne, a ne javne televizije! Novi trendovi – komercijalizacija i banalizacija HTV-a, još uvijek statistički ne dovode u pitanje atribut javne televizije, jer je neosporno da su neki programi, primjerice glazbeni, obrazovni, dokumentarni, dječji i dramski, još uvijek nekomercijalni.
Komercijalizacija i banalizacija preplavila je dobar dio tzv. razgovornih, estradnih i sportskih emisija, primjerice: Latinicu, Glamour caffe, Coca-Cola Music Talents i sl. Postavlja se onda doista pitanje kakav je interes hrvatskih građana i države da toj i takvoj televiziji bjanko osiguravaju dvije nesumnjive privilegije: oko 220 milijuna kuna subvenicija kroz nultu stopu PDV-a i oko 770 milijuna kuna izravnih primanja kroz TV-pretplatu, odnosno pristojbu.
Već ste se okušali kao predsjednički kandidat. Ostalo je upamćeno vaše pojavljivanje u odori bana Jelačića i pokušaj "osvajanja" Svete Gere. Ocjenjujete li to, s vremenske distance, dobrim potezima?
Bio je to potez iz nužde, ali ipak vrlo dobar i vrlo uspješan potez. Naime, "jahanje" do Svete Gere omogućilo mi je više stvari. Prije svega, tim sam projektom probio medijsku blokadu koju na druge načine nisam uspijevao probiti. Skrenuo sam pažnju javnosti na problem okupacije dijela hrvatskog teritorija od strane slovenske vojske i problem otmice i zatočeništva oko 90 lipicanaca od strane Srbije i Crne Gore. Uz to, uspio sam, u vrlo oštroj konkurenciji u I. izbornoj jedinici (Ivica Račan, Jadranka Kosor, Vesna Pusić, Mate Granić i još 35 izbornih listi), ući u Sabor. Konačno i najvažnije: izborio sam se za 14 milijuna kuna proračunskog novca kojim se gradi planinska cesta duljine 11 kilometara od Sošica do Gere. Dobar dio ceste već je priređen za asfaltiranje.
Podržava vas HSP. Procijenili ste da će vam to više glasača donijeti nego odnijeti. Zbog čega?
To je teško kazati. U svakom slučaju drago mi je da je ta najstarija hrvatska stranka danas u javnosti prihvaćena kao normalna, demokratska stranka, koja više nema dodirnih točaka s ustaštvom. U moj sam Predsjednički program uključio čitav niz projekata HSP-a koji su od općeg nacionalnog interesa: donošenje deklaracije o zaštiti voda, borba protiv korupcije, zaštita Jadrana, suprotstavljanje projektu Družba Adrija, zalaganje za projekt Narodno računalo, zalaganje za proizvodnju zdrave hrane itd.
Sigurno vam je cilj ulazak u sljedeći krug. Jedan od dvoje papirnatih favorita treba u tom slučaju otpasti. Tko bi to mogao biti?
Na početku sam mislio da bi to mogao biti Stipe Mesić. Sada sam skloniji uvjerenju da je Jadranka Kosor bliža eliminaciji u prvom krugu, jer je prekasno počela kampanju zbog taktiziranja dr. Ive Sanadera i HDZ-a.
Nabrojite po tri osnovne zamjerke Stipi Mesiću i Jadranki Kosor.
Za Stipu Mesića lakše je navesti zamjerke, jer je on posao predsjednika Republike obavljao pet godina. Od niza "grijeha" nabrojit ću tek neke: ispunjavanje svega 40-tak posto ustavnih obveza i "fikusacija" funkcije predsjednika države, "dilanje transkriptima", tj. korištenje arhiva dr. Franje Tuđmana u političkim obračunima, povezivanje s Hrvojem Petračem i s nizom ljudi za koje Ranko Ostojić, bivši načelnik policije, tvrdi da su pripadnici organiziranog kriminala.
Kakvo je ozračje sada, za vrijeme kampanje?
Bili smo na Općinskom sudu i mene je to podsjetilo na situaciju s početka romana Idiot, Dostojevskog. Tako smo se Stipe Mesić i ja našli nenajavljeno na Općinskom sudu gdje smo predavali i ovjeravali potpise o prihvaćanju kandidature i tu sam ga prvi puta vidio jako, jako prepadnutog, nervoznog i agresivnog. Pokušao sam ga smiriti riječima kako nema razloga na početku kampanje gubiti živce, a on mi je rekao, nakon što sam mu dao svoj predsjednički program, da on nema novaca za tako luksuzne predsjedničke programe. Pitao sam ga znači li to da su i sponzori digli ruke od njega, jer je zaista djelovao preplašeno, izgubljeno i zbunjeno.
Što mislite o praćenju predsjedničkih kandidata na državnoj televiziji?
Što se tiče same Hrvatske radiotelevizije, nekoliko je faktora ili čimbenika važno. Prvi je taj što velike stranke koje su na vlasti ili su to bile, podržavaju svega dvojicu kandidata i vodstvo televizije, a prije svega mislim na Mirka Galića ili glavnog urednika Rončevića, misle da je lukrativnije i korisnije biti u dobrim odnosima s moćnim strankama koje raspolažu s novcem, nekim obavještajnim podacima i mogućnostima ucjena i represija. Mene ne brine toliko ponašanje televizije, jer je ono bilo očekivano, ali me brine to što nisu protestirale udruge koje bi trebale brinuti brigu o poštenim i slobodnim izborima, a to su Hrvatski helsinški odbor, GONG, OESS, predstavnici međunarodne zajednice i slični, jer je sasvim očigledno da je uz ovakvo praćenje teško očekivati poštene i slobodne izbore, a još manje kampanju koja bi se koncentrirala na ključne probleme hrvatskog naroda i države.
Kako mislite amortizirati takav odnos i činjenicu da iza dva vodeća kandidata stoji jaka stranačka infrastruktura?
Što se tiče stavova hrvatskog naroda, to nije najgora moguća situacija. To je klasičan sukob Davida i Golijata. Treba vidjeti na koji će način reagirati biračko tijelo. Ja sa svojim sloganom "Predsjednik koji zna" računam na mudro ponašanje birača i nadam se, pa i vjerujem da će biračko tijelo tako i reagirati. Dakle, da će se biračko tijelo pobuniti na takvu demonstraciju sile i, prije svega, moći novca.
Prije četiri godine i Stipe Mesić je uspio pobijediti na izborima uz malu podršku javnosti, iz pozadine i sa slabim izgledima.
On je sada već u sedamdesetim godinama, tako da se i njegova "duhovita" izjava kako nismo ratovali s Crnom Gorom i Crnogorcima može dobronamjerno tumačiti kao zaboravljanje činjenica koje su se dogodile prije petnaestak godina. Vi ste u pravu. I tada je biračko tijelo reagiralo na način kako ja očekujem da će sada reagirati.
Kada ste počeli dolaziti u Samobor?
Prvi sam put u Samoboru bio još 1964. godine i to na plesu, a od tada u Samobor navraćam često i redovito zbog niza razloga: igranja tenisa, šetnje, druženja s prekrasnim gradom i njegovim žiteljima, zbog Fašnika i kremšnita, zbog svega i svačega.
Njegov urbani sklad, gradska opuštenost, građanska pristojnost i predivna priroda u njegovom okruženju istinski su mamac za sve ljude željne odmora i relaksacije.
Kako me posjećuju i brojni prijatelji iz gotovo cijelog svijeta, koristim svaku priliku da ih odvedem nekud izvan Zagreba. A moj najčešći izbor baš je Samobor. I, vjerujte, nitko ne otiđe razočaran. Evo, prije tri - četiri dana bio sam s prijateljima na ručku kod Gabreka i ne treba posebno naglašavati da ih je sve oduševila domaća hrana i prijateljsko i intimno ozračje tog lokala.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)