Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Žalosna sudbina Marije Burice,bivše supruge Josipa Burice, bivšeg zamjenika gradonačelnika Grada Samobora

Nakon 32 godine braka ostala bez svega!

Prije otprilike 8 mjeseci objavili smo u satiričkom prilogu Samoborskog glasnika 13. prase prilog koji je na šaljiv način komentirao nevolje naše sugrađanke Marije Burica. Poznatija kao bivša supruga samoborskog političara, bivšeg zamjenika gradonačelnika Grada Samobora Josipa Burice, gospođa je Marica nakon rastave ostala doslovno bez ičega. Iako je kroz tridesetak godina braka sve materijalne vrijednosti sticala zajedno sa suprugom, iz kuće je otišla s jednom jedinom torbom. Prilog smo objavili u suradnji s njom, u namjeri da joj pomognemo oko sticanja njenih zakonskih prava. Nakon njegovog objavljivanja Josip Burica tužio je nakladnika Samoborskog lista zahtijevajućipoveću sumu novca, a gđa. Marica ovom prilikom odlučila je "za ozbiljno" prepričati svoju žalosnu sudbinu.

Cijeli ovaj slučaj popratili smo isključivo zbog činjenice da je Josip Burica javna osoba, te bi kao takav trebao biti primjer u sredini u kojoj živi i radi i u kojoj je bio nositelj odgovornih društvenih funkcija.

Vi se već godinama sudite s bivšim suprugom Josipom Buricom. Kako je do toga došlo?

Josip Burica i ja službeno smo se rastali 2001. godine, a do sudskog spora je došlo, naravno, radi toga što smo u 32 godine braka stekli jako puno. Već u brak smo ušli svako sa svojim kapitalom. Počeli smo sa zemljištem u Braslovju, na kojem je sagrađena jedna vikendica, zatim je kupljen vinograd, a nakon toga sagradili smo i kuću u Ćirilometodskoj ulici. Kako je moj bivši muž imao iznajmljenu radionicu u Kleščićevoj ulici sedamdesetih godina, a njegovi roditelji su imali zemljište u Ćirilometodskoj za koje su se bojali da će biti nacionalizirano, izgradili smo tu kuću kako bi radionicu preselili u vlastiti prostor. U tu kuću uselili smo se krajem sedamdesetih godina.

Što ste još posjedovali kao bračni par u trenutku rastave?

Imali smo i kuću na moru u Ninu, koja je kupljena osamdesetih godina, a koju smo, nakon što smo se financijski oporavili od gradnje kuće u Samoboru, renovirali oko 1982. godine. Ta kuća je u trenutku rastave bila potpuno sređena. U vrijeme adaptacije na kući je radilo i po trinaest radnika, tako da je kuća u vrlo kratkom roku dovedena u uporabno stanje, od zidova i instalacija do krova.

Stekli ste i drugu imovinu osim nekretnina?

Moram se još malo vratiti na kuće i nekretnine. Kako je moj bivši suprug počeo sa svojom radionicom u centru Samobora, bez obzira što je bila sagrađena ta kuća u Ćirilometodskoj, nastojao je radionicu zadržati u centru grada. Preselio se u Perkovčevu ulicu, a onda je saznao da gospođa Glavaš prodaje dio svoje stare kuće, pa je i to, sredinom osamdesetih godina, kupljeno za radionicu. Slijedilo je uređenje i tog prostora, a kako nam se krajem sedamdesetih povećala familija rođenjem naše djece, digli smo veliki kredit i uredili kuću, jer smo do tada živjeli u kući njegovih roditelja. Kroz sve te godine gradnje ja sam prodavala svoj miraz, a radilo se o tri gradilišta u Krmici u Domaslovcu, koji je uložen u gradnju i renovaciju tih nekretnina koje su u međuvremenu kupljene. Radilo se na tri strane, ništa nije bilo dovršeno. Između ostaloga, radila sam cijelo vrijeme kao trgovačka pomoćnica u bivšoj SAMI.

Osim toga, kad smo sagradili kuću i sredili vikendicu, moj bivši muž počeo je sakupljati aute i motore – oldtimere, koji su bili njegova velika ljubav. To je počelo početkom devedesetih godina.

Jeste li vi imali neki svoj sličan hobi?

Ne, ja sam još uvijek razmišljala o opremi kuće, namještaju, čisto ženske stvari.

Sada živite u maloj kućici u Domaslovcu, lišeni sveg komfora koji ste godinama sticali. Kada je postalo jasno da zajednički život više nije moguć?

Bilo je više nemoguće živjeti s njim od one godine kada je krenuo u politiku. Kad je postao zamjenik gradonačelnika počeo si je umišljati svašta. Ne znam kako bih to rekla, bio je u oblacima, lebdio je, zamišljao je da će dogurati do predsjednika. Bilo mi je grozno, tjerao me iz kuće, djeca su trpjela. Nakon svih mojih uvjeravanja da se možemo razići kao ljudi, dogovoriti se, u jednom trenutku gurnuo me van i vidjela sam da više nema povratka, nema zajedničkog života. Meni je ostao komadić zemlje za koji sam jedva dobila građevinsku dozvolu i shvatila sam da, kad djeca završe školu i vojsku, mogu otići, jer sam izvršila svoju dužnost.

Cijeli slučaj je na sudu. Što vi tražite?

Zna se kako se zakonski rješavaju brakorazvodne parnice i ono što je zajednički stečeno. Međutim, moj bivši suprug osporava zajedničku stečevinu i prikazuje našu zajedničku bračnu stečevinu kao naslijeđe svojih roditelja. Njegovi roditelji imaju kuću u Ćirilometodskoj broj 3 i koja uopće nije sporna. Mi imamo kuću u istoj ulici, ali na broju 5, koju smo zajedno gradili od sedamdesetih godina i dalje, a tu su i već spomenute vikendica i radionica. Burica se, nakon razvrgnuća zajednice s roditeljima i dokumentima o kreditu koji je podignut, te mjernika koji je mjerio zemljište, vadi na to da je kuću naslijedio od roditelja, što jednostavno nije istina.

Živimo u maloj sredini. Ima li gospodin Burica kakve svjedoke za svoje tvrdnje?

U ovom slučaju svjedoci nisu toliko važni. Glavni svjedoci su papiri i dokumentacija koju posjedujemo i koja je točna, što se tiče kronologije. Problem je u tome da kad i zovete svjedoke, kao što mogu biti na primjer dugogodišnji susjedi i prijatelji koji poznaju situaciju, oni se ne žele odazvati radi toga što moj bivši suprug prijeti tim ljudima i napada ih. Oni ga se, nažalost, boje, jer misle da ima veze i funkcije u gradu i jednostavno ne žele u tome sudjelovati. Ja ih razumijem.

Imate i dva odrasla sina iz tog braka. Što oni misle o ovoj situaciji?

Stariji sin je razborit, vidio je što se događa, pa je i on otišao iz kuće samo s vrećicom, bez igdje ičega, kao i ja. Mlađi sin je pod utjecajem oca i ostao je u kući s ocem, on sad vodi i očevu radionicu. Njemu je otac ugovorom darovao radionicu i spomenutu spornu vikendicu. Mlađi sin traži od mene da ga shvatim, jer ukoliko ne prihvati očeve uvjete, naći će se na ulici. Inače sam u dobrim odnosima s obojicom.

Kada i kakav rasplet očekujete? Što biste vi htjeli?

Ja samo tražim ono što me pripada nakon 32 godine braka i zajedničkih ulaganja. I ja sam radila, ulagala sam svoju plaću, sav svoj radni i gotovo životni vijek uložila sam u ono što smo napravili. I ja sam dizala kredite, manje ili veće, odgajala djecu, radila sam doma. Sada sam u prijevremnoj mirovini koja je jako mala, jer je moje bivše poduzeće otišlo u stečaj. Živim jako teško, povremeno radim kod ljudi koji me traže i koji ponekad nešto trebaju.

Kako biste ukratko opisali taj svoj bivši brak?

Teškim, prije svega. Nasilničko ponašanje mog bivšeg supruga poznato je i policiji kroz njihove zapisnike i arhivu. No, policija tu puno ne pomaže. Obzirom da smo još neko vrijeme nakon razlaza bili prisiljeni živjeti u istoj kući bojala sam se osvete, jer je on nakon policijskih intervencija postajao još nasilniji, agresivniji. Policiju sam zvala kad me nije puštao u kuću, a prijetio mi je i nožem.

O vašem slučaju govorimo i zbog toga što je vaš bivši suprug javna osoba koja bi trebala biti primjer drugima.

Bez obzira što je on javna osoba, trebao bi biti čovjek i riješiti to na civilizirani način, ljudskim dogovorom. Ne bih ni tražila pola kad bi se normalno mogli dogovoriti. Tražim samo pristojan život, jer više u ovim godinama i s malom mirovinom ne mogu sebi priskrbiti normalna primanja od kojih bi pristojno živjela. Boli me to što ga samoborska javnost i ljudi koji ga ne poznaju doživljavaju kao gospodina i poštenog čovjeka, a ne znaju što se iza te osobe krije. Znam da je ružno to reći, ali on je lažljivac i jedan pokvarenjak. Radio je i takve stvari, što smatram krivičnim djelom, podmetao je, dok nije bilo čuvenog JMBG-a, papire na ostavinskoj raspravi svog oca, kao da je njegov otac bio vlasnik vikendice, pa ju je on, njegov sin, s istim imenom naslijedio.

Koliko vam pomažu susjedi i vaši prijatelji?

Ovu kućicu počela sam graditi sama. Pomogla mi je uglavnom rodbina, ali moram spomenuti i gospodina Tankovića, koji mi je sa svojim dečkima puno pomogao i napravio mi krov. Tu je i gospodin Filipec koji mi je darovao svoju staru ogradu, zatim gospodin Vladimir Brunović s namještajem i drugi. Pomagali su mi i ljudi koje nikad zapravo nisam poznavala, na primjer jedni Vukovarci koje sam slučajno upoznala u trgovini poklonili su mi kamin. Ima još takvih primjera, jer gotovo sve što vidite u ovoj kućici to je manje - više poklonjeno, od štednjaka do namještaja.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)