Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Tatjana Milek - predsjednica samoborskog LS-a

Ocjene nisu najvažnije!

Tatjana Milek novoizabrana je predsjednica samoborskog ogranka Liberalne stranke. Bila je članica Gradskog poglavarstva u vrijeme prošlog saziva Gradskog vijeća. profresorica je u I. privatnoj gimnaziji u Zagrebu. Budući da je vrijeme upisa u srednje škole bio je to razlog više za razgovor s njom.

Na nedavno održanoj skupštini samoborskog ogranka Liberalne stranke ponovno ste izabrani za predsjednicu. Kako ocjenjujete trenutno stanje i političke odnose u Samoboru?

Zahvaljujem, prije svega, na ovom razgovoru. Stanje u Samoboru je, po mojoj procjeni, kao zatišje pred buru. Jasno, sada se ništa bitno neće događati do jeseni, a onda ćemo vidjeti. Moje osobno mišljenje je, ako govorimo o postojećoj koaliciji u Gradu Samoboru, da se oni sami unutar sebe žele riješiti nekih svojih dojučerašnjih, pa i današnjih, vrlo uvaženih članova, na vrlo značajnim mjestima u Gradu Samoboru i da će tu doći do velikih trvenja i unutar svake od tih stranaka, a i između njih međusobno. Liberali će u svemu tome čekati svoj trenutak, odnosno trenutak novih izbora. Kada će biti novi izbori, to ne znamo. Redovni izbori trebali bi se održati za najviše tri godine, međutim, ako ova koalicija ne "zaliže" svoje međusobne rane, onda će vjerojatno izbori biti i ranije, kao prijevremeni.

Mi, naravno, nismo zadovoljni stanjem u Samoboru, odnosno nismo zadovoljni funkcioniranjem sadašnje gradske vlasti. Obzirom da je mandat bivšeg gradonačelnika Filipca ostavio jako puno započetih projekata koji se nisu mogli realizirati u njegovih nepunu godinu dana mandata, a zbog neprirodne koalicije koja je formirana nakon prijevremenih izbora (neprirodne zbog politike na državnoj razini), liberali su isključeni iz vlasti u Gradu Samoboru, odnosno iz gradske uprave. U naše doba je to bila gradska uprava, a sada smo to skloni zvati vlasti. Gospodin Filipec i ondašnje Poglavarstvo koje se sastojalo od koalicije pet stranaka je stvarno radilo vrlo sinkrono i napravljeni su programi do 2003. godine za što se Grad Samobor i zadužio, naravno ne preko svojih mogućnosti otplaćivanja. Jako puno tih programa sada stoji, a neki su čak netragom nestali iz ovogodišnjeg proračuna Grada, bez obzira što su doneseni odlukama Gradskog vijeća. Naravno, time nisu zadovoljni ni građani Samobora, nije zadovoljna ni Liberalna stranka, niti itko kome je Samobor na srcu i duši.

Liberalna stranka u Samoboru ne inzistira na raspadu ove koalicije, niti će bilo što napraviti da bi do raspada koalicije došlo. No, ukoliko se stvar bude razvijala onako kako se, nažalost vrlo javno, počela razvijati od proljeća ove godine, mi liberali smo tu, jer možemo, znamo i hoćemo nastaviti ono što smo započeli u Gradu Samoboru.

Mnogo toga ovisi i o tome u kojem će se smjeru razvijati Samoboru godinama koje dolaze. U izradi je Strategija razvoja Grada Samobora. Na koji su način liberali uključeni u izradu te strategije?

Dva člana našeg ogranka uključena su u Razvojni savjet Grada Samobora. To su gosp. Branko Adamek i gosp. Roland Gajšak. Gosp. Adamek zbog svojeg dugogodišnjeg iskustva kako u komunalnoj djelatnosti, tako i u planiranju prometa i prometnica, a gosp. Gajšak, zaposlenik Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, zbog poznavanja zakona i propisa vezanih uz ekologiju.

Javnosti su poznati, blago rečeno, "nesporazumi" oko kupoprodaje zemlje na području Grada Samobora. Na koji bi način to trebalo biti riješeno? Kako to uklopiti u Strategiju razvoja Grada?

Samobor je u mnogočemu bio među prvima u Hrvatskoj, da ne kažemo prepotentno, prvi. Istina je da naša država, po mom skromnom saznanju, nema svoju strategiju razvoja i jasno je da je unutar tako nedefinirane situacije u državi teško jednom gradu napraviti svoju vlastitu strategiju. Međutim, nešto se ipak može i mora napraviti, obzirom da Samobor ima prirodnih i ljudskih resursa, koje treba pametno iskoristiti. To zapravo i jest cilj ove strategije. Preko samoborskih medija građani su se mogli upoznati s problemima momentalnog gospodarenja sa zemljom u vlasništvu Grada. Prijedlog našeg ogranka preko naših vijećnika u Gradskom vijeću Grada Samobora, ako to bude moguće uklopiti u neku od točaka dnevnog reda za sljedeću sjednicu Vijeća, jer nam dnevni red još nije poznat, će biti da se do donošenja Strategije razvoja Grada Samobora stavi apsolutni moratorij na bilo kakvu prodaju, podjelu ili gospodarenje zemljištem u smislu bilo kakvog otuđenja iz vlasništva Grada Samobora. Mi se iskreno nadamo da će i vijećnici ostalih stranaka, opet naravno u interesu Grada, podržati taj naš prijedlog, s obzirom da je zemlja koje Samobor nema pretjerano mnogo, ali je ipak ima, jedan od osnovnih resursa koji može zapravo Samoboru podariti mogućnosti, uz pametno raspolaganje i pametnu strategiju, za jednu bolju budućnost.

Bili ste član starog HSLS-a, stranke u kojoj opet dolazi do raskola. Na koji su se način u to vrijeme pokazivale razlike u stranci i koje su to dvije struje koje stalno u njoj egzistiraju?

Kada sam postala član HSLS-a, stranke koja se 1998. raspala, tu podjelu na struje, frakcije, kako god da to nazovemo, nisam osjećala sve do 1995., 1996. Tada je već postalo jasno, rat je bio na kraju, da je samo pitanje vremena, godine, kada će HDZ sići s vlasti. Tada su se pojavila čak i u našem ogranku HSLS-a razmimoilaženja o načinu funkcioniranja u politici - da li se držati nekih osnovnih načela stranke, liberalizma, demokracije, da li ići za svojim idealima ili se malo pragmatičnije ponašati u politici. Ta pragmatičnost se 1995., 1996. svodila na manje-više otvorenu suradnju s tada vladajućom strankom, s HDZ-om. Sve to skupa dovelo je do raskola liberala na dvije stranke. HSLS-u je ostalo njegovo ime, njegove prostorije (vjerojatno se svi sjećaju scene s televizije o "ključevima Amruševe"), dok je, po mojoj procjeni, dvije petine HSLS-ovaca osnovalo s gosp. Vladom Gotovcem Liberalnu stranku.

U HSLS-u se ponovno događaju iste stvari. Meni osobno je žao što se dogodio raskol prije četiri godine i što će se dogoditi sada, jer smatram da je Hrvatska puno premala za dvije, a kamoli tri liberalne stranke. Ona je uopće premala za taj broj političkih stranaka koje sada egzistiraju. Vremenom situacija će se politički profilirati, dakle svesti se na razuman broj političkih stranaka, no sada još uvijek imamo demokraciju u povojima. Zašto se to događa u HSLS-u sada? Ja osobno mislim da je sada problem isključivo u gosp. Draženu Budiši, koji ima patološku želju postati predsjednikom Republike pri čemu se nada svesrdnoj podršci desnog centra, kako sam sebe naziva HDZ, i ostalih čisto desnih stranaka koje nažalost postaju sve glasnije na našoj ionako turbulentnoj političkoj pozornici. Mislim da je za ovu situaciju u HSLS-u kriv isključivo Dražen Budiša.

Profesorica ste u privatnoj gimnaziji. Što je to što razlikuje privatne od javnih srednjih škola i kako su prošli upisi?

Ja radim u I. privatnoj gimnaziji u Zagrebu. To je i njezino ime i zapravo status. Osnovani smo 1993. godine, dakle bliži nam se desetgodišnjica, kao prva privatna srednja škola u Republici Hrvatskoj. Na neki način je time stvorena mogućnost osnivanja i ostalih privatnih srednjih škola kojih danas ima već podosta, a samo u Zagrebu ih ima petnaestak. Kod nas, da bi se dobila verifikacija za rad bilo koje privatne škole, škola mora imati odobreni plan i program nadležnog ministarstva, dakle države, a on mora biti srodan programu državne srednje škole, bilo stručne, bilo gimnazije.

Mi radimo kao opća gimnazija, znači po programu gimnazije, koji može biti proširen, ali ne može biti skraćen. U našoj školi učenici uz obavezan program uče još i treći živi strani jezik, dok se u općoj državnoj gimnaziji uče dva strana jezika. Osim toga naši učenici kroz sve četiri godine imaju predmet govorništvo. To je naše proširenje programa. No nije to ona bitna razlika između državne i privatne škole, barem one u kojoj ja radim. Osnovna razlika je u brojnosti učenika u razredima. Kod nas ih je najviše 20, što znači da se u takvoj konstelaciji svakog učenika upozna daleko, daleko bolje; i njegove mogućnosti, sklonosti, radne navike ili navike nerada, jer sve to treba poznavati. Drugim riječima, mislim da se ona odgojna komponenta daleko bolje može realizirati i organizirati u privatnoj školi, nego što je to slučaj u državnim školama.

A sam posao profesora? U čemu se razlika?

I radno vrijeme profesora u našoj školi je bitno drugačije. Ja sam prije radila u državnoj školi, gdje se radno vrijeme profesora završava s njegovim nastavnim satima i tu su njegove obaveze završile, ako ne računamo pisanje priprema i ispravak zadaća kod kuće. Naše radno vrijeme sada je kao i radno vrijeme učenika, dapače još i duže, dakle radimo od 8 do 16 sati, a nastava traje od 8,45 do 15,30 sati, što znači da su profesori s učenicima praktički cijeli radni dan. Učenici tu prednost vrlo brzo shvate, tako da rad nastavnika s učenicima nije koncentriran samo na nastavni sat, već i na sve druge konzultacije i ostale potrebe koje iniciraju sami učenici ili profesori koji prepoznaju njihove potrebe ili mogućnosti.

Ne jednom su nam dolazili roditelji koji su nam govorili da mi njihovu djecu poznajemo bolje od njih samih. To je istina. Djeci su u toj pubertetskoj dobi roditelji glupi fosili koji ništa pametno ne vele, a kod nas nema barijere u odnosima učenika i profesora, pogotovo na razini komunikacije. To znači da se učenik sa svim svojim potrebama može obratiti svakom zaposleniku škole, od ravnateljice pa do bilo kojeg profesora, s time da se ipak zna tko je učenik, a tko profesor. Djeca imaju širinu mogućnosti za ispunjavanje svojih interesa, a s obzirom da mnogo djece, to najbolje znaju roditelji, ne pokazuje nekakav poseban interes, naša je zadaća probuditi interes u djetetu koje još samo taj interes nije definiralo. Vrlo smo ponosni na naše učenike. Imamo već petu generaciju maturanata, a naša prva generacija je počela donositi diplome, tako da mislimo da radimo dobro.

U početku je, ajmo reći malčice, bilo problema, ali ne s djecom, nego s roditeljima. Mislim da je to sindrom našeg stupnja demokracije. Često puta roditelji misle, ne kažu to javno ali se ipak osjeti, budući je škola privatna i plaća se, ne bi smjelo biti nikakvih problema. Ponekad treba odgojiti i roditelje, radi se naravno o manjini, pa ih naučiti da se u našoj školi plaća znanje, mogućnost da učenik stekne znanje, a ne ocjene.

Da radimo dobro pokazuje i to što se svi naši učenici upisuju na fakultete uvijek u prvom roku, a mislim da se od svih generacija dogodilo da se samo jedno dijete nije tako upisalo. I to ne na bilo koji fakultet, nego na željeni fakultet. Mi nastojimo djecu isprofilirati. Gimnazija po svom ustrojstvu daje širinu znanja, ali ne i pretjeranu dubinu. Ona ne daje zanimanje, ali odškrine djetetu sva vrata i pokazuje mu da tamo nešto ima. Mi nemamo problem da dijete nakon prvog polugodišta zadnjeg razreda naše škole ne zna što će. Budući zajedno s učenicima otkrivamo njihove mogućnosti, oni su nakon četverogodišnjeg školovanja zreli mladi ljudi, koji samo nastavljaju svoje obrazovanje u željenom smjeru.

Kakva je zainteresiranost za privatne srednje škole? Kolika je cijena takvog školovanja i što učenici za tu cijenu dobijaju?

Situacija je takva da su privatne škole na samofinanciranju. Kod nas u zakonu postoji mogućnost da država ili lokalna zajednica mogu sufinancirati dio programa, ako im je takva škola od interesa na njihovom području. Konkretno, škola u kojoj ja radim nije obuhvaćena sustavom sufinanciranja. Neke privatne srednje škole to jesu, no ovdje ih ne bih imenovala, a mislim da to ovisi o političkom opredijeljenju ravnatelja, odnosno vlasnika škole. Upravo zbog toga, a i zbog širine programa koje škola pruža, cijene su različite.

Cijene se kreću od 20.000 kuna do 32.000 kuna za jednu godinu. Naši učenici barem jednom mjesečno idu u kazalište, tijekom godine posjete sve muzeje u Zagrebu, posjećuju koncerte, sve naravno pod vodstvom profesora, ručaju u školi i sve je to sastavni dio programa, tako da smo mi u onoj gornjoj granici raspona cijena koje sam spomenula. Naravno da škole koji imaju skromniji dodatni program ne moraju imati takvu cijenu, a ako ih netko sufinancira onda cijena može biti, ja bih rekla, dampinški niska u odnosu na one privatne škole gdje se vlasnik svojim odabirom nije politički toliko približio aktualnoj vlasti.

Što se tiče interesa, privatne škole ponekad djeluju zajednički, a ponekad su jedna drugoj konkurencija. Mogu reći da za našu školu postoji velik interes i nikada do sada nismo bili u mogućnosti primiti sve učenike. Prvo zato što radimo u unajmljenom prostoru koji nam je limitiran samom kvadraturom, a drugo zato što ne primamo sve učenike. Mi radimo odabir, što mi je možda ružno reći, ali ne isključivo na temelju svjedodžbi. Kad se učenici upisuju samo na temelju ocjena iz svjedodžbi onda su dječaci izrazito hendikepirani, jer zbog različitog razvoja djevojčica i dječaka, u populaciji četrnaestogodišnjaka djevojčice imaju bolji uspjeh. Zato gimnazije, pogotovo opće, a sve više i druge, jednostavno imaju malo dječaka, a puno djevojčica. Nedavno je izašao podatak da je prošle godine bilo više studentica elektrotehnike, nego studenata. U medicini, recimo, ima sve više žena u odnosu na muškarce. Upravo taj stav da su isključivo ocjene važne za upis u neku srednju školu će učiniti naše društvo ženskim društvom i u tradicionalno muškim djelatnostima.

Kako se upisuje u Prvu privatnu gimnaziju? Naravno da gledamo ocjene, jer one ipak govore o nekakvim radnim navikama, ali zapravo ništa više, obzirom da nisu dane u istoj školi niti od istih profesora, pa nisu ni usporedive. Svi naši kandidati polažu test sposobnosti koji je jedna vrsta testa inteligencije složen od katedre za psihologiju Filozofskog fakulteta. Na osnovu rezultata testa, a u korelaciji s ocjenama dobije se rang-lista u kojoj nema podzastupljenog spola. Iako smo opća gimnazija kod nas se školuje oko 60% dječaka, a 40% djevojčica. To je vjerojatno zato što su prirođena sposobnost i inteligencija podjednako raspoređeni na mušku i žensku populaciju. Mi imamo normalnu statističku raspodjelu gledano na nivou škole, što ne mora biti u svakoj generaciji.

Moram još napomenuti da ove godine srednje škole, osim dvije, tri državne gimnazije i nas koji smo se popunili u prvom roku, imaju problem. Naime, kako pratimo podatke općenito o broju djece u Zagrebu koja se upisuju u srednje škole, ove godine u Gradu Zagrebu je 8. razred završavalo oko 8 500 djece, dok ih je 1994/95. bilo 12 500. Točno je da je to bilo razdoblje kada je Zagreb bio prepun izbjeglica, ali nije samo to razlog. Jednostavno, djece je sve manje. Škole u Zagrebu, ako izuzmemo nova naselja, su poluprazne. Nije rijetkost da osnovne škole imaju ispod dvadesetoro djece po razredu! Time je ostvarena mogućnost rada samo u jednom, jutarnjem turnusu, što je svakako napredak u školstvu, ali nažalost do njega nije došlo zbog većeg materijalnog ulaganja u školstvo, nego zbog toga što se rađa sve manje djece, kako je to uostalom pokazao i prošlogodišnji popis stanovništva. Naravno da u srednjim školama situacija nije jednaka kao u osnovnim, jer je srednjih škola puno manje nego osnovnih. Kad se tih 8 500 djece upiše u srednje škole tada će one razvikane i na glasu imati i po 40 učenika u razredu, a neke će tavoriti i neki programi će se gasiti. Radi se o manje zanimljivim stručnim i zanatskim školama.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)