10.01.2011.

Nema više mjesta šutnji

Hrvatska je neprekidno u povlačenju

Kako smo rekli u prošlom članku, prošla je godina vjerovatno – ipak – bolja od nastupajuće. Naravno, tako ne mora biti, jer skor se obračunava tek kad se crta podvuče. Na kraju balade. Nekim je baladama, ipak, konačno došao kraj.

U času kad jedan od par sveprisutnih Baga subsumira na jednoj ne-hrvatskoj televiziji navodnu 83%-tnu podršku Hrvatske Josipoviću, što ima težinu od prilike na razini Ipsos-Pulsovih, odnosno Jandrokovićevih, 63% u korist EU-a, treba reći da je već s početkom nove 2011-e, te s uhićenjem Tomislava Purde, pala krinka, ako je uopće nešto od nje i bilo negdje još prisutno i preostalo, s takozvane 'zapadnobalkanske', tobože pomirbene, jasno teledirigirane, izrazito kukavičke, i efektivno defenzivne te efikasno antihrvatske, vanjske politike koju su u proteklih 11 godina vodile sve hrvatske vlade, tri predsjednika vlada RH, te oba predsjednika države.

Hrvatska je 11 godina u defenzivi, Hrvatska je 11 godina pod agresijom, Hrvatska je 11 godina u povlačenju pred vanjskim i unutarnjim neprijateljem. Hrvatska ne samo da stalno gubi, Hrvatska je s uhićenjem Tomislava Purde doživjela (još jedan) ozbiljan poraz. Nekompetentnost i nedoraslost hrvatske vlade, hrvatskog predsjednika, hrvatskih ministara, dosegla je svoju kulminaciju, s ovim najnovijim 'početkom', odnosno s još jednim ulaskom u još jednu godinu, u kojoj nas uz brojne druge 'uspjehe', očekuje i dalje i u buduće jedino – jad i bijeda, očekuje nas totalna – defenziva. Najgore je što to nikog više ne čudi, stanovništvo je već odavno obiklo, a to i omogućava ljudima poput Tomislava Ivića da govoreći o uhićenju Purde ne kažu ništa, ljudima poput Ive Josipovića da govoreći o istom događaju kažu ništa bitno, te mnogim ostalima da govore bez da kažu bilo što što bi u ovoj važnoj prilici, i oko toga krucialnog događaja za budućnost Hrvatske u njenom bližem a bogme i u EUropskom okruženju, trebalo reći.

Ne čudi, jer Hrvatska je, nakon pobjede u ratu 1995-e godine, neprekidno u povlačenju, stalno je pod opsadom, i vječito je u defenzivi. Okusa poraza.

Ljudi koji takvu situaciju ne znaju, ne mogu, ne žele ili jednostavno nisu sposobni niti zaustaviti niti preokrenuti, i dalje su na vlasti. Zato su i birani.

Radi se o tome da za ministra branitelja RH srpski ''popis'' nije relevantan. Problem je u tome da je, kako se čini, ipak posve dovoljno relevantan za Republiku Srbiju, i za ljude koji, izgleda, ne samo da ne snose odgovornost za razaranje Vukovara, nego drže da su grad branili ratni zločinci. Naravno, neke od ranjenih 'zločinaca' toga tipa su profesionalno likvidirali na Ovčari, a ovo danas, popis od '40', ili popis od '340', to je samo nastavak agresije, nastavak drskosti, nastavak idiotizma.

Problem je i u tome, nehotice ili hotimice, hrvatski vlastodršci s tim ljudima i s njihovim popisima, ne da nemaju ništa, nego efektivno skoro da surađuju. Jer, da nije tome tako, ne bi uhićivali branitelje Vukovara, nego bi kažnjavali one koji su ga razarali, kao i one koji su to odobravali i nisu činili ništa da velikosrpske agresore zaustave, ili da se od njih distanciraju.

O toj i takvoj šutnji, mnogi su rekli svoje, kroz povijest. Veliki Albert Einstein kazao je tako o Istini: ''Potraga za istinom dragocjenija je od njenog posjedovanja''. Trenutačna hrvatska 'politika', i sve s njome u svezi, defetistički nas baca u zagrljaj ljudi koji nam karakterističnom EUropskom metodom žele, i u 2011-oj godini, ''sve najbolje''. Radi se, dakako, o EUthanatosu, jer to je pravo ime čitavog projekta 'pridruživanja RH EU-u'. Radi se o situaciji koju danas – već 'odavno' – imamo u RH. I ne samo u RH.

''Živimo u primitivnim vremenima. Pate od polovičnih rješenja''. Zločinci, naime, ''uspijevaju zbog popustljivosti društva''. Oni se ''rugaju zakonima društva'', potpomognuti korumpiranim birokratima. ''Zli su bogati, a dobri ljudi žive u strahu''. I to je to.

Svaka sličnost sa stvarnom, svakodnevnom situacijom u RH – nije slučajna. Iako se radi o citatima iz holivudskih hitova, jasno je da su današnjom Hrvatskom formalno ovladali EUropski lakeji, potpomognuti domaćim lakejima, i šarlatanima, svih vrsta. Hrvatski ''poduzetnik'' nešto je što i dalje postoji kao misaona imenica, ali je u vječitoj defenzivi, baš kao i hrvatski ''branitelj'', baš kao i bilo što u Hrvatskoj što je stvarno i zaista, istinski hrvatsko, i u službi i u interesu hrvatskog čovjeka i njegove budućnosti.

Republika Hrvatska u fazi je, još tamo od pobjede u kolovozu 1995-e godine, uzmaka i povlačenja. Pred neprijateljima, pred dušebrižnicima, pred EUropskim kreatorima ''zapadnog Balkana'' i još raznih kojekakvih simbioza i nekrofilne terminologije kreirane 'pomirenju' na oltar, odnosno uspostavi nekakve ravnoteže krivnje i raznih drugih nebuloznih koncepata koji teže k izbjegavanju označavanja pravog agresora pravim imenom, pravih zločinaca pravim terminima, te poništavanju izborenih rezultata Domovinskog rata.

Naravno da u tom i takvom okruženju i 'klimi' nema mjesta ničemu doli šutnji, govori li se o razobličavanju i razotkrivanju mnogih, tobože zastarjelih, zločinaca i njihovih zvjerskih zločina, kao i 'politike' koju i danas, kao i nekad, njihovi sljedbenici, djeca ili 'djeca', provode pod raznim izlikama i krinkama, smišljeno i bez prestanka, u Hrvatskoj pa i šire, odnosno 'na ovim prostorima'. Međutim, stvari stoje bitno drukčije.

U Hrvatskoj nema više mjesta šutnji ni o kome i ni o čemu. Iako živimo u primitivna vremena, došlo je vrijeme za Istinu. PravDa je od samog početka samo izmišljena floskula, kao što je vrijeme, proteklo u međuvremenu, pokazalo. U Hrvatskoj nema prave pravde, već vlada pravo jačega; nema prave demokracije, već vlada izrugivanje 'institucijama', koje tobože ''rade svoj posao''. U Hrvatskoj danas, vodi se i dalje rat protiv slobodne Hrvatske, i to politički, gospodarski, medijski, ali prije svega psihološki, promišljeni, specialni rat. U Hrvatskoj danas, kucnuo je čas. Za otpor; za Hrvatsku.

Slaven Šuba

10.01.2011.

Ispovijest prosječnog učenika

Dođite mi u stranku, uspjeh je zajamčen!

Slušajući u zadnje vrijeme valove nezadovoljstva naših ljudi, stalne kritike i očajavanje htio sam se oglasiti kako bih svojim savjetima podučio one koji se stalno žale, kako da budu uspješni u životu. Svoje savjete ovaj put iznimno neću naplatiti.

U školi bio sam prosječan učenik, ne zato jer nisam bio pametan već zato jer me profesori nisu baš shvaćali. Naime, već onda sam znao da su svi oni jadnici koji su nakon završenih fakulteta pristali raditi za bijednu plaću a osim toga svi su svoje škole završili u komunizmu pa su mi njihove diplome ionako bile sumnjive. Jedan od njih je bio čak toliko drzak da sam zbog njegovih frustracija ponavljao razred.

Nakon toga sam, usprkos svemu upisao fakultet. I to onaj političkih znanosti. Odlučio sam se baviti politikom jer me fascinirao način na koji se politikom bavio naš tadašnji predsjednik i lakoća kojom su on i njegova stranka udarili temelje razoja našeg društva. Bio sam uvjeren da je moje mjesto među njima i da ću uz te ljude ostvariti sve ono što su, recimo moji profesori, mogli samo sanjati.

Ubrzo je djelovanje unutar političke stranke postalo važnije od samog učenje politike, jer zaboga, praksa je važnije od teorije. Zato sam ispite stavio u drugi plan. Sve u svoje vrijeme, biti će vremena i za tu formalnost. Čovjek koji me učlanio u stranku i kojem sam se divio, ubrzo je sišao s pozicije političke moći pa smo ga ja i moje kolege smijenili i ukazala se prilika da ja osobno zauzmem njegovo mjesto. Kasnije sam ga, kako se to već u politici i radi, optužio za sektaštvo, te sam ga osobno i izbacio iz stranke. Naravno, ja sam izabrao pravi vjetar koji je puhao s državne razine i našao novog omiljenog vođu čija je politika bila upravo ono što sam i sam htio i čemu sam se i osobno divio.

Bio sam i na listi za Sabor. Drugi puta doduše nisam, ali nije bilo važno. Važno da je moj jedini i nepogrešivi vođa dobio i te izbore i da je moja stranka osvojila vlast koja će i meni i tisućama drugih stranačkih kolega omogućiti ostvarenje naših snova. Mlad sam, ima još vremena za Sabor.

Na našoj lokalnoj razini najviše me smetala jedna stranka. Jugonostalgičari, lopovi, u sukobu interesa, ljigavci… No, kada se ukazala prilika da mi koalicija s njima donosi plaću od preko deset tisuća kuna mjesečno, bez razmišljanja sam pristao. Tako sam se po prvi puta u životu zaposlio i to odmah vrlo uspješno. Slijedile su četiri godine uživanja, s malo rada i puno prostora za smišljanje kako na sam vrh. Kako prevariti one s kojima sam zajedno na vlasti, kako uništiti one druge, kako doći do što više glasova.

Zatim sam zamalo došao i na sam vrh. Da nije bilo toliko pokvarenih ljudi koji nisu glasali za mene i moju stranku to bi mi sigurno i uspjelo. Ali nije. Na očajavanje nisam gubio puno vremena, šest mjeseci plaće bez rada brzo prođe. Zato sam odmah zatražio pomoć stranke na višoj razini. Kako nije bilo baš slobdnih a dobro plaćenih radnih mjesta a ni fakultet nisam još završio stranka se morala dobro potruditi da me negdje smjesti. Ali Bože moj, čemu bi služile stranke da nisu sposobne pobrinuti se za svoje.

Zato je stranka izmislila cijelu novu firmu te odmah imenovala mene za voditelja, čak i prije nego je pronašla direktora. Nažalost direktor nisam mogao biti, jer nisam imao fakultet ali zato me čekalo mjesto zamjenika direktora. Opet plaćica od preko 10.000 kn, opet nikakav posao a vremena za politiki napretek. I najbolje od svega, moja stranka je uredila da me zaposli čovjek koji je šef mojem suparniku pa se ovaj jadničak ne može braniti dok ga ja napadam sa svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. Uz ovaj divan i dobro plaćen posao završio sam i fakultet. Sad mogu mirno i uporno blatiti i klevetati suparnike koji mi ne mogu ništa i čekati novu priliku na izborima. Papke ispod mene sam dresirao tako da ne smiju ni pitati za moju plaću i za moje djelovanje a kamoli razmišljati o mojoj smjeni jer smo mi u stranci naučeni slijepo slijediti voljene vođe.

U međuvremenu je moja stranka promijenila i glavnog vođu. Ono đubre od bivšeg nas je sve prevario i zbog njega nas ljudi baš i ne vole ovih dana. Ali do izbora ima još dosta vremena, a ljudi će brzo sve zaboraviti i šansa je opet tu. Ako i ne zaborave, ako i izgubimo izbore, neće biti prevelikih problema za mene. Uvijek će biti dovoljno pametnih ljudi koji će meni i mojim kolegama svojim glasovima omogućiti ovakav život kakav imam. I još bolji, jer sad imam i fakultet.

Zato savjet svima, učlanite se kod mene u stranku i možda i Vi ovako uspijete. Ne naravno dok sam ja glavni ali jednom, tko zna…

onaj koji zna

Napiši pismo

Hrvatska je neprekidno u povlačenju

Dođite mi u stranku, uspjeh je zajamčen!

Arhiva 2011

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002