Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Opet nam se javila čitateljica iz Gospića

Pozdrav i molba za pomoć

Štovana gospodo,

zahvaljujem se na brojevima Samoborskog glasnika koje ste mi poslali. Molila bih vas da mi ga stalno šaljete. Ima za svakog ponešto. Ja sam inače sada na terenu Ličko - senjske županije, s timom koji radi na projektu "Zajedno smo jači II". Mjerimo po centralnim i područnim školama školskoj djeci od V. do VIII. razreda diljem Like i Primorja razinu šećera u krvi. Pregledat ćemo do Nove godine 1200 djece i 250 nastavnika. Nedostaju nam trakice i lancete za Glucotach i Glukotrend aparatić. Molimo dobre ljude i poduzeća da nam pomognu.

U Svetoj Nedelji nalazi se poduzeće Medical intertrade, pa vas molim da ispitate mogućnost donacije od njihove strane.

Unaprijed zahvaljujemo.

Predsjednica Udruge dijabetičara Gospić Zrinka Rosić, dijabetičar na četiri igle insulina Gospić, Hrvatska

Novine ćemo Vam redovno slati, ali Vas molimo da nam ponovno pošaljete adresu. Negdje se zagubila.

Što se tiče pomoći u medicinskom materijalu koju ste spomenuli, učinit ćemo što možemo. Nadamo se najboljem.

Robert Škiljan

• 19.10.2002.
• Komentirajte članak
• Pregled komentara (0)

U povodu smrti Ivice Sudnika, počasnoga gradonačelnika Samobora

Komemoracijom i sprovodom naš dug nije ispunjen

Kad umre neka izuzetno zaslužna osoba i kad se objavi posljednji ispraćaj, moramo se upitati: jesmo li mi učinili sve što je trebalo, jesu li (drugi) učinili što se od njih očekivalo...

Nakon smrti, komemoracije i pokopa Ivice Sudnika, "najsamoborskijeg Samoborca", kako je rečeno, muči me pitanje: je li učinjeno baš sve što je trebalo? I odmah da odgovorim: ne mislim tu samo na Grad Samobor i ustanove (društva) u Samoboru, nego mislim i na sredstva javnoga priopćavanja, na cjelokupnu kulturnu javnost kojoj je za života g.Sudnik davao svoj prinos punih 75 godina! Naročito sam nezadovoljan odjekom Sudnikove smrti u medijima, i to je izravni povod da ovo pišem.

U svojoj dugoj i slavnoj prošlosti, Samobor je imao mnoge zaslužne pojedince, ali nije mi poznato da je ijedan od njih čitav svoj život od 92 godine proživio u Samoboru i da je itko od njih više od 75 godina djelovao, skupljao, osnivao i razvijao sve ono što je uspjelo g.Sudniku: 77 godina djelovao je u planinarstvu, 30 godina bio je predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza, snimio bezbrojne fotografije, prikupio građu za Muzej, bio njegovim osnivačem i ravnateljem, pisao brošure, knjige, priređivao izložbe, tiskao kataloge, djelovao u svim društvima uključujući i Maticu hrvatsku kao najstariju hrvatsku nacionalnu ustanovu; zaslužan je za osnivanje Hrvatskog športskog muzeja i Fakulteta za fizičku kulturu, djelovao u Odboru UNESCO-a za povijest športa, bio cijenjen, nagrađivan i uvažavan i u Zagrebu, Hrvatskoj, Europi i svijetu... Nije bilo sitnice ili krupnice o kojoj nije skupljao podatke, članke, fotografije i dokumente, nije bilo područja koje ga nije zanimalo i koje nije smatrao važnim... Grad Samobor ga je, uz 80. rođendan, imenovao počasnim gradonačelnikom, što je veliko priznanje, ali i obveza sadašnjeg Gradskog poglavarstva.

(Gospodina Sudnika poznavao sam od 1971. godine, provodili smo zajedničke programe samoborske i zaprešićke Matice i dovoljno sam ga upoznao da bih smio upozoriti na veličinu njegova djela.)

Znam da su Muzej i MH Samobor, pismeno i usmeno, izvijestili sredstva javnoga priopćavanja o Sudnikovoj smrti.

Na Sudnikovu primjeru najbolje se može vidjeti nemar (ili nesposobnost) nekih urednika, napose u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji (HINA), ali i na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji. Ovaj put prešućen je bio Ivica Sudnik (1910 - 2002.), drugi put to može biti netko drugi od hrvatskih velikana, slobodno smijem napisati.

A sredstva javnoga priopćavanja? Kako su izvijestili o tome?

Novine Jutarnji list, Vjesnik i Večernji list izvijestile su o smrti na dan pokopa, 25. rujna. Jedino je Jutarnji list i sutradan, 26. rujna, izvijestio i o pokopu, što je pohvalno. A HINA, Hrvatski radio i Hrvatska televizija - ništa! Pa ljudi moji - rekao bi poznati radijski reporter - je li to moguće!?

Kad su novinari pojedinih listova, radijski i TV novinari štogod o Samoboru trebali izvijestiti, snimiti neku reportažu, emisiju ili samo prilog o npr. Fašniku - vukli su za rukav g.Sudnika. Sudjelovanje g.Sudnika jamčilo je da će stari novinari ili mladi početnici imati zanimljivog sugovornika i članak, intervju, reportažu, emisija je bila gotova. Sad, kad je Sudnik umro, tko ga se sjetio?

Je li prihvatljiv izgovor urednice deska u HINI (Dubravka Babić) da oni nisu znali za Sudnikovu smrt? Kako obrazložiti da HRT ili HR (Hrvatski radio) o tome nisu izvijestili? Zar objavljena osmrtnica ili članci u novinama nisu bili dovoljni da se urednik upita: ovo ne smijem propustiti, to moram zabilježiti! Ili se ja varam...? S druge strane, često u tim istim novinama, vijestima na radiju ili televiziji, imamo trećerazredne informacije o nečemu što spada u marginalije, ili lokalne vijesti u najužem smislu riječi!

(Vijest o Sudnikovoj smrti i komemoraciji u Gradskoj vijećnici objavio je jedino Radio Samobor, koji je ipak samo lokalni radio.)

A Sudnik zaslužuje posebne emisije na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji. Treba samo zaviriti u dokumentaciju i pronaći stare zapise i snimke...

Prijedlozi Gradu Samoboru: monografija i Dani Ivice Sudnika

Sve što je rečeno na komemoraciji u Gradskoj vijećnici i na sprovodu, uglavnom je točno, no to je ipak samo govorenje unatrag; što je g.Sudnik učinio za Samobor/Zagreb/Hrvatsku.

Uz uvažavanje onoga što je govorio gradonačelnik Samobora i što su govorili predstavnici Matice hrvatske, Muzeja, Hrvatskog planinarskog saveza, Hrvatskog muzejskog društva, Braće hrvatskog zmaja... za sadašnji i budući naraštaj Samobora, ali i za kulturnu javnost Zagreba i Hrvatske - nije dovoljno spominjati samo ono što je Sudnik učinio za Samobor/Zagreb/Hrvatsku, nego što će danas - sutra - taj slobodni kraljevski Grad Samobor - uzvratiti Sudniku koji je svoj rodni Grad Samobor (ali i Zagreb, županiju, Hrvatsku) zadužio toliko da mu se mora uzvratiti. Naravno, dobričini Sudniku sada više ne trebaju priznanja administrativne naravi, kao što bi bilo da se samo imenuje Sudnikova ulica i izjavi: Sad smo napravili sve što je trebalo!

Valja osmisliti programe koji će trajno, iz godine u godinu promicati Sudnikovo djelo, što će stalno živjeti i su-postojati s Gradom Samoborom i Samoborcima.

Stoga predlažem: razraditi koncepciju za monografiju o Sudniku i Samoboru i pokrenuti manifestaciju "Dani Ivice Sudnika" na kojima bi se svake godine okupljali ne samo štovatelji nego i poznavatelji svega onoga čime se Sudnik bavio i davali tome stručnu, znanstvenu i kulturnu valorizaciju.

Vjerojatno bi nositelji tih projekata - uz Grad Samobor kao pokrovitelja - trebali biti Samoborski muzej i Matica hrvatska Samobor, a sa svoje strane voljan sam surađivati i doprinjeti ostvarenju koliko mi snage i vrijeme dopuštaju.

Veseleći se oživotvorenju svega onoga što bi na bilo koji način doprinosilo realizaciji ovih prijedloga, želim izraziti spremnost da i Matica hrvatska Zaprešić - iz zahvalnosti prema g.Sudniku - bude suorganizator nekih dijelova programa.

Zaprešić, 26. rujna 2002.

Stjepan Leljak predsjednik Matice hrvatske Zaprešić

• 19.10.2002.
• Komentirajte članak
• Pregled komentara (0)

O dodjeli nagrada Grada Samobora

U dobroj vjeri

U samom početku ističem da cijenim odluku povjerenstva za dodjelu nagrada Grada Samobora, uvjeren da je riječ o uglednim i čestitim osobama, te iskreno čestitam ovogodišnjim dobitnicima svih nagrada.

Nu, ostaje neprijeporna činjenica da se ponovno, po tko zna koji put, Odbor našao u otegotnim okolnostima svojih procjenjivanja i to poglavito iz dva razloga: prvo nedorečena, loše sročena Odluka o nagradama i priznanjima Grada Samobora i, drugo, nepridržavanje predlagača propozicija iz natječaja.

Tako se događalo što se događalo, a što se zamagljeno provlačilo kroz samoborski tisak (SN s nadnevkom 10. rujna, str. 2., SG istog nadnevka, str. 3., te SL od 28. rujna, str. 8.), obznanjeno u Jutarnjem i Večernjem, a određene dezinformacije su se čule i s Radio Samobora.

Glede prvoga, uistinu je začudno da jedna nedostatno promišljena Odluka donesena 24.04.1995. iz godine u godinu stvara iste probleme, a nitko punih sedam godina ne pokrene pitanje njene izmjene i dopune. Nu, bez obzira kakva je, dok je na snazi m o r a biti ispoštovana, mora biti polazište svakogodišnjoj komisiji. Svaka improvizacija i samovoljno tumačenje Odluke je nedopustivo i stvara probleme kod donošenja odluka koje članovi Odbora ne mogu braniti jer nemaju uporište u dokumentu.

Najveću prepreku čini postojanje Godišnje nagrade Grada Samobora koja je nespretno imenovana u samom početku. Naime, kamen spoticanja svim dosadašnjim odborima bio je čl. 7.: "…dodjeljuje se za rezultate postignute u protekloj godini". Ne mogu se sjetiti prijedloga, svih ovih godina, koji su se ovog pravila držali i uglavnom, pa i u ovoj godini, predložene su osobe koje su dobro činile tijekom 3o, 2o, 10 godina i svaki je prijedlog bio u tom rasponu itekako argumentiran i utemeljen. Ali, to ne priznaje spomenuti članak.

Budući da u natječaju (što je propust) nije istaknuta bitnost 7. čl., predlagači su predlagali zaslužne sugrađane nižući hvalevrijedne zasluge od 1972., 76.,78.,8o…

Ove godine, od 10 prispjelih prijedloga, samo d v a (za g. Marijana Majdaka i fra Zvjezdana Linića) uzimaju u obzir i činjenicu čl. 7. Ostali koji potvrđuju desetljeća predanog rada svojih kandidata trebali su ih, ipak, konkurirati za Nagradu za životno djelo. Primjerice, da je itko predložio gđicu Niku Fleiss, ili slikara Dorotića mlađeg, koji je uradio tijekom protekle godine dvadesetak portreta Samoboraca, za Godišnju ti bi prijedlozi u potpunosti zadovoljili sve kriterije.

Sve se moglo izbjeći da se netko sjetio (kao što je slučaj u drugim sredinama), te samo umjesto "godišnje" nazvao priznanje Nagradom Grada Samobora. Ili, zašto u Odluci nije stavljen članak da se Godišnja nagrada ne mora podijeliti?

Nju bi također možda trebalo ubuduće podijeliti po grupama, npr. gospodarstvo, kultura, prosvjeta, zdravstvo, ekologija…

Poradi nedorađenosti dolazi do nespretnih sjednica na kojima je jedna osoba bio dobitnikom Godišnje s a m o tri dana, zatim zamijenjena drugom. Kad se krene mimo pravila onda nema kraja pogreškama. Ne bih ih nazvao "osobnim", prije "greškama u koracima". Dobitnika za Godišnju nagradu smjenjuje drugi (koji je uistinu zavrijedio biti kandidatom i za najveće priznanje), a nesuđenom godišnjaku Odbor za priznanja rezervira dogodine Nagradu za životno djelo (Sic!). Pa onda, još se jednome kandidatu (usmeno!) također namjenjuje dogodine(!) nagrada, iako ovogodišnji Odbor nema za to mandat i ovakve "odluke" su suprotne čl. 11. postojeće Odluke.

Ipak, u Odluci koja je nedostatno promišljena (kao da ju je sročio netko pri kraju radnog vremena) postoji čl. 17. koji do sada Odbori nisu koristili, a bio bi im i te kako od koristi (mišljenje stručnih grupa!).

Također, čl. 15. je manjkav, jer nije predvidio zamjenike u Odboru, pa se Odbor sastaje u krnjem sastavu, a i logično je pitanje što ako netko iz Odbora bude kandidat (ili su u Odboru otpisani).

Je li itko analizirao sve dosadašnje uručene nagrade? Koliko je stvarno bilo Godišnjih u ovih 10 godina? Kako se moglo dogoditi da se kandidat za Nagradu za životno djelo prebaci voljom Odbora (ne predlagača) u Godišnju ili da Počasni građanin bude Samoborac?

Čl. 20. famozne Odluke je 100% neinventivan, birokratski i kreativno jalov.

Prijedlozi Nagrada za životno djelo zanemaruju najbitniju sintagmu iz čl. 4. "za najviše zasluge". Dakle, nagrada se ne dodjeljuje nekome tko je savjesno radio svoj posao u struci (pa to se podrazumjeva za svakog čovjeka), za nagradu nije bitno sudjelovanje u kojekakvim odborima, komisijama (a tko to nije bio?)) - bitno je da je u svom poslu postigao "najviše", nešto što drugi nisu ili ako je izvan svoje osnovne djelatnosti učinio, ponovno, “najviše“.

U tisku, u svezi nagrada, pročitah da ponegdje predlagači spominju stranačku pripadnost što je za dodjelu potpuno irelevantno, isto kao što je nebitno hvali li se tko sa svojom dugogodišnjom komunističkom djelatnošću, ili je zataškava.

Facta, facta, non verba! Samo 8 (osam) redaka napisanih u prijedlogu Samoborskog muzeja bilo je dostatno Odboru da prihvati argumentaciju. No, događalo se da prijedlozi od nekoliko stranica vrve nebitnostima (od šume poetičnosti ne vidi se "najviše" drvo učinjenog). Ćetiri petine opisuje djetinjstvo i mladost kandidata, rad u struci koji se uvijek pohvaljuje (kao da je to nešto nesvakidašnje), a tek jedna petina su argumenti Odboru na vaganje i procjenu.

Ponekad se događa da se za kandidata javljaju, ali i traže i nalaze "podupiratelji". Mislim da bi njih trebalo uzimati u obzir jedino onda ako kazuju nešto kvalitetno novo o kandidatu, a ne da su samo "pečat potpore" i ponavljanje rečenog.

Nagrade građanima su velika stvar. I osjetljiva. Stoga rad u svezi njih treba biti objektivan, transparentan (novinari moraju saznati istinu i cjelovito je interpretirati, pa "slučaj fra Zvjezdan" ne bi ostao zamagljen) i utemeljen na pisanim, prihvaćenim, dobrim pravilima koja ne stvaraju dvojbe niti dopuštaju ad hoc rješenja.

Sjednice Odbora jamačno nisu zatvorene za javnost, pa bi bilo korisno da novinari temeljitije s njih izvijeste pučanstvo - jer su nagrađeni nagrađeni od građana.

Amicus Olato, amicus Socrates, sed magis amica veritas!

Joža Prudeus

• 19.10.2002.
• Komentirajte članak
• Pregled komentara (0)