Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Nakon dugogodišnje medijske šutnje stvar s Agrokorom je "eksplodirala"

"Lex Gazda" za lošega gospodara

Godinama pratim zbivanja u raznim segmentima našeg društvenog života. Uočio sam da se u javnosti otvaraju brojne neugodne teme iz prošlosti i sadašnjosti te da se ne štedi nekadašnje, a ni današnje vođe naroda. Neke se kritizira malo više, neke malo manje. Ovisi o povijesnoj distanci i političkom i svjetonazorskom opredjeljenju onoga koji raspravlja o nekoj povijesnoj ličnosti i njenoj ulozi u stvaranju današnje Hrvatske. Međutim, o nekim ljudima nije se moglo ništa čuti, premda su bili ključni za ekonomiju ove zemlje posljednjih desetak godina. O njima nisu raspravljali novinari, o njima nisu govorili sindikalisti. Bio je to svojevrstan muk u eteru povezan s nečijom neprikosnovenošću, nedodirljivošću. Sjećam se samo jednog, manje-više nevinog, pokušaja da se ukaže na nedopustive radnje, nedostupne običnim smrtnicima. Radilo se o useljavanju obitelji moćnika u prekrasan dvorac koji je spomenik kulture određene kategorije. Javnost je bila umirena izjavom da će dvorac biti dostupan građanima za razgledavanje. A kod pokušaja nekolicine da uđu u dvorac angažirani su zaštitari koji su ih odbili u njihovoj nakani.

Kad sam nedavno čuo neke ministre kako javno spominju najvećeg privatnog poslodavca, shvatio sam da se u našoj državi događa nešto jako ozbiljno. Ekonomski potresi koji se počinju osjećati u Lijepoj našoj mogu biti vrlo pogubni za njene stanovnike. Država je omogućila pojedincu da zauzme toliko ekonomskog prostora da je doprinos tog privatnog koncerna BDP-u čak 15%. Broj zaposlenika u tom koncernu je više desetaka tisuća ljudi, a to znači da je preko stotinu tisuća obitelji neposredno ovisno o opstanku takvog ekonomskog diva. Što bi se dogodilo s državom da takav porezni obveznik propadne? Računica je svakom jasna. Bio bi to ekonomski, a moguće i neki drugi, krah te države.

Država se u principu ne bi trebala miješati u poslovanje privatnih tvrtki, a još manje ulagati naš novac u spašavanje neuspjelog megalomanskog projekta pojedinca. A država se upravo tako ponaša u odnosu na desetke tisuća malih i srednje velikih tvrtki. Nije ih briga za njihov opstanak. Svjedoci smo propadanja velikog broja takvih tvrtki i obrta i sveopćeg osiromašenja njihovih vlasnika i brojnih zaposlenika. Otuda i sve veći broj blokiranih građana koji ne mogu podmiriti svoje ranije preuzete obaveze. Osim što su blokirani, dobar dio njih u procesu naknade dugovanja prema bankama ostaje bez svoje jedine nekretnine, krova nad glavom u doslovnom smislu te riječi. Neki dan je u nekoj emisiji govorila žena koja je ostala bez stana koji je prodan u bescjenje kako bi banka namirila neki svoj gotovo zanemarivi dug (u početku od svega nekoliko stotina kuna). Postupanje prema takvima je nemilosrdno, a deložacije su u našim gradovima svakodnevna pojava. Ministar financija želi ublažiti ovu situaciju prijedlogom da se izvrši oprost duga pojedincima u visini prosječne plaće. Lijepa gesta koja se može odnositi jedino na dug prema državi ili javnoj službi. Nikako ne i onaj prema bankama, a takav je u većini. Usto, predlaže se zakon kojim ne bi bilo moguće nekome oduzeti njegovu jedinu nekretninu. Te dvije mjere zapravo su prašina u oči građanima kako bi se lakše progurao zakon o zaštiti najmoćnijih.

Tako je to kad je u pitanju za državu značajan stanovnik. Kako bi država mogla intervenirati našim novcem u pokrivanju basnoslovnog dugovanja svojih važnih stanovnika, odlučuje se za donošenje zakona koji će im to omogućavati. Ministrica se trudi naglasiti kako donošenje takvog zakona nema veze s vlasnikom koncerna koji je pred kolapsom te da će se on odnositi na sve koji zapošljavaju više od 8 000 ljudi. Pa koliko je takvih u Hrvatskoj? A ne radi se o malim dugovanjima, već u ovom slučaju o 16 milijardi kuna. U očekivanju isplate tog dugovanja su, uz naše velike privredne subjekte, brojni mali proizvođači, vlasnici OPG-a itd. Njihovo preživljavanje ovisi o isplati tog duga. I tako će država pod geslom spašavanja naše privrede omogućiti pojedincima, koji su se upustili u megalomanske poslove, da i dalje uživaju u svojim dvorcima, da se i dalje voze vlastitim zrakoplovima i helikopterima, te da i dalje odmor provode na luksuznim jahtama kružeći oko vlastitog otoka. Njima i dalje neće ništa nedostajati, a kamoli da se boje za svoju privatnu imovinu. Tako ćemo i dalje imati očajne obitelji izbačene doslovno na cestu zbog gotovo zanemarivog duga, uz nemogućnost angažiranja nekog poznatijeg odvjetnika da ih spasi, a s druge strane nasmijana lica članova obitelji na naslovnicama naših magazina koji donose slike iz privatnog života obitelji vlasnika koncerna spašenog našim novcima. Pa gdje je tu društvena jednakost pripadnika iste zajednice? Nemojmo se zavaravati. Jednakosti nikada nije bilo niti će je biti, a ona je sve manja i manja u postojećem ekonomskom sustavu. Do kada će većina nezadovoljnih trpjeti takvo stanje pitanje je budućnosti. Činjenica je da je naš narod visokog praga tolerancije i dugo šutke dopušta da se nad njim provodi zulum!

Arhiva 2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002