Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

I dalje traje bitka prosvjetnih radnika za njihova prava

Posljedice štrajka su nesagledive

Već sam u ranijim tekstovima pisao o učiteljima i njihovom položaju u društvu prije sto godina i danas. Temeljna konstatacija je bila da se gotovo ništa nije promijenilo. Oduvijek su prosvjetni radnici na začelju po položaju u društvu, vrednovani kroz svoja mjesečna primanja. Za njihove neosporne zasluge u odgoju i obrazovanju mladih naraštaja obećan im je bolji položaj, ali tek na drugom svijetu. Na ovom svijetu sve do sada stanje je nepromijenjeno. Uvijek loše. Imaju li njihovi predstavnici/sindikati pravo tražiti više kroz promjenu koeficijenata? Uostalom, koja je razlika između povećanja plaća preko povećanja koeficijenata i postotnog povećanja plaća? Vlada obećava porast plaća za čak 18% svim službenicima u javnom sektoru (ne samo prosvjetarima) tijekom iduće godine, a sindikati u prosvjeti traže povećanje od 6,11% kroz podizanje koeficijenta složenosti posla. I nitko ne odustaje od svojih zahtjeva!

Sindikati u prosvjeti, a ima ih ukupno pet, traže da se koeficijenti složenosti posla i odgovornosti izjednače s drugima u javnim službama. Doista nije logično da u javnim službama osobe iste razine obrazovanja nemaju iste koeficijente. Koeficijent je osnovica za visinu plaće, a određuje se prema razini obrazovanja, složenosti poslova i odgovornosti. Na to idu razni dodaci, kao položajni dodatak, radni staž i naknadno stečena stručna i znanstvena zvanja. To bi u svim državnim i javnim službama trebalo biti jednako.

Ovako svaki od brojnih sindikata u tim službama zasebno pregovara s Vladom o svojim primanjima i drugim materijalnim pravima. Dakako, ovako rascjepkani puno su slabiji pregovarači, što Vladi odgovara. Obično Vlada postigne dogovor s jednim sindikatom, dok se drugi nezadovoljni moraju pomiriti s takvom odlukom. Kada govorimo o prosvjetnim radnicima trebamo imati na umu neke činjenice. U osnovnim i srednjim školama ima oko 465 000 učenika. Nažalost, svake godine ih je sve manje, zbog trenda depopulacije stanovništva Hrvatske (razlika između broja umrlih i broja živorođenih tijekom godine) i velikog broja iseljavanja mlađih osoba (onih u generativnoj dobi - koji rađaju djecu) u druge zemlje EU. Učenici pohađaju preko 2000 osnovnih škola i oko 400 srednjih. U nastavi je angažirano oko 40 000 učitelja i nastavnika, što je u prosjeku oko 12 učenika po nastavniku. Rekli bismo da je to doista visok standard i da omogućava dobru posvećenost nastavnika svakom učeniku i osigurava im dobru edukaciju.

Početkom ove školske godine sindikati u prosvjeti započeli su ozbiljnim štrajkom, kojim žele pritisnuti Vladu da udovolji njihovim zahtjevima. Čak i političari u državnom vrhu ne osporavaju opravdanost njihovih zahtjeva, ali ističu da se oni moraju sagledavati u kontekstu budžetskih mogućnosti države, a one nikada nisu dostatne za sve potrebe države. Vlada se jesenas pohvalila kako je po prvi puta u više godina financijska situacija u državi povoljna i da su prihodi nešto viši od rashoda. To je bio signal svim sindikatima u državi da zatraže povećanje primanja njihovih zaposlenika. Tako se odjednom, gotovo niotkuda, pojavio sindikat prijevoznika koji traži više novca za prijevoz putnika/učenika na nerentabilnim linijama, ali, kako se to ne ostvaruje, takve linije se dokidaju. Žale se putnici, žale se roditelji, žale se učenici. Vlada je pod pritiskom.

No, vratimo se štrajku prosvjetnih radnika. Štrajk je prihvatila većina školskih ustanova i u njima velika većina prosvjetnih radnika (više od 90%). Kako bi štrajk trajao, a da istovremeno ne dođe do ugrožavanja realizacije nastavnih programa, sindikati su se odlučili za djelomični štrajk u kojem bi kružno štrajkali prosvjetari u različitim županijama. Tako štrajk traje neprekidno, a nastava nije blokirana. Nakon mjesec dana takvog "kružnog" štrajka sindikati su uvidjeli da Vlada ne popušta pa su se odlučili na generalni štrajk u cijeloj zemlji. Nigdje se nastava ne održava, a njima se povremeno pridružuju zaposlenici u visokom obrazovanju (sveučilišta).

Svima je jasno da je ovakvo stanje neodrživo. Nije dobro da učenici ne pohađaju redovito nastavu i da se nastavni programi ne svladavaju dinamikom koja je propisana i koja je optimalna. Posljedice štrajka za sada su još nesagledive, ali svakako nisu dobre. Nastavni programi se moraju svladati pa će jedino rješenje biti prekovremeni rad ili produžetak školske godine. Problem će to biti osobit za učenike završnih razreda osnovnih i srednjih škola, koji nastavljaju školovanje u drugim ustanovama. Netko mora popustiti. Po mome mišljenju to mora učiniti Vlada. Jer, ako popuste sindikati bit će to vrlo loša poruka učenicima da se nepravda nikako ne može ispraviti i da je uzaludno tražiti svoja prava. Sindikati sada ne smiju odustati i moraju ići do kraja, bez obzira na ukupnu cijenu koju će platiti u konačnici oni sami i njihovi učenici. Učenici moraju uvidjeti da se u demokratskom društvu nepravda može ispraviti legitimnim zahtjevima, s jasnim ciljem i potrebnom upornošću. U protivnom, bit će to loša poruka budućim naraštajima.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)