Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE
Nastupilo je teško doba za Crkvu
Što nam je činiti?
Prošlo je kišovito, ali i iznimno toplo ljeto. Ispunili su ga godišnji odmori i radost koju su nam podarili naši majstori od "žoge" iliti baluna. Cijela kugla zemaljska pretvorila se u crvene kvadratiće. Hrvatska je postala hit i svjetska pozitivna senzacija. Ali, kako u Lijepoj našoj ništa ne može proći bez dodataka, tako se pojavilo kao najvažnije ideološko pitanje tko se smije voziti i pjevati s pobjednicima u slavljeničkom autobusu. Sav znoj, napor, nogometna vještina i svjetska slava morali su na tren biti nevažni dok se neke, inače tako "slobodarske glave" ideološki ne ispušu. Bilo pa prošlo.
U međuvremenu nekoliko desetaka tisuća Hrvata više ne gazi po ovoj lijepoj zemlji i nema tko pokupiti sav ovogodišnji urod kojeg nam udruženim radom podariše dobri Bog, majka priroda i marljive ruke.
Ali, vrhunac dolazi ovih dana, kada se preko svih medija sve jasnije i glasnije razotkrivaju crkveni skandali, da ne kažem svinjarije. Priznajem da bih se koječemu izložio pred dežurnim "kerberima" ovdašnjeg pravovjerja kada bi bilo što o tome komentirao. Da bez veze ne dajem hrane tim dragim ljudima i našoj javnosti, neka svojim prilogom ovaj puta proročki progovori minhenski profesor dogmatske teologije u usponu Josef Ratzinger, kasnije kardinal, pa papa, a sada papa honoris. Već davne 1964. godine o stanju Crkve ozbiljan i perspektivan profesor piše: "Slijedi krah stare i uzdizanje nove Crkve. Mnogi se pitaju: što se to događa s Crkvom? Pustinja i žedna crkva u njoj, te ranjena crkva koja krvari na kalvariji danas, posve je očita. Neki pak mogu, a neki ne, prihvatiti da nije sluga veći od gospodara, te da kao Crkva, odnosno zaručnica Kristova, ne možemo do Kraljevstva Nebeskog, ako ne prođemo putem Krista, od pustinje, do samog raspeća – smrti do uskrsnuća".
Ove proročke riječi pape u miru Benedikta XVI. izečene su 1969. godine u jednom govoru na radiju, a aktualizirane su nakon njegove ostavke, pa opet pomalo zaboravljene, iako su nevjerojatne, proročke, teške, a opet prepune nade u Isusa Krista, jer upravo one govore o umiranju koje nam je zajedno potrebno proći.
Pročitajte kako je kardinal Ratzinger prorokovao budućnost naše Crkve: "Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.
Kao malo društvo, pred nju će se staviti pumo veći zahtjevi na poticaj pojedinih njezinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenike odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnim društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna, baš kao i nekad.
No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što nam je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.
Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti s desnim strankama. Bit će to teška vremena za Crkvu, jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.
Proces će biti još i teži, jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskupa mislilo da je pametan, ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.
No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.
Ljudi u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svoga siromaštva. Tada će se otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ga kao nadu koja im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.
I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatne preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom (op. Jean-Baptiste-Joseph Gobel) nego Crkva vjere.
Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti".
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)