Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE
Dolazi jesen, a s njome i neke promjene
Novo doba, stare traume
Prirodne zakonitosti najavljuju dolazak jeseni, lišće polako počinje mijenjati boju, temperature padaju, magle postaju sve gušće, plodovi zemlje i rada ruku čovječjih dozrijevaju, a vrijedni ih ljudi spremaju u spremišta za duge i hladne zimske dane.
Školarci i njihovi roditelji pregrmjeli su traume prvih dana nove školske godine, voljom naših saborskih zastupnika u Hrvatskoj ovih jesenskih dana skupljaju se rezultati posljednih parlamentarnih izbora.
Raspoloženje je raznoliko. Relativni pobjednici pokušavaju pregovaranjima formirati novu vladu, kako bi mogli preuzeti odgovorno vođenje države, oni manje uspješni ozbiljno promišljaju gdje i u čemu su pogriješili.
Jesenska scena u Hrvatskoj je prilično uzbudljiva. U cijelom tom ozračju gotovo je u našoj javnosti nezabilježeno prošao jedan važan crkveni događaj.
Početkom mjeseca rujna papa Franjo proglasio je jednu skromnu ženu novom sveticom Katoličke crkve. Rad i život Majke Terezije svakako nisu nepoznati hrvatskoj javnosti. U mlađim sam danima, za vrijeme jednog njezinog posjeta Zgrebu, imao priliku pozdraviti je, rukovati se i izmijeniti s njom nekoliko riječi. Bijaše to kratko, ali upečatljivo iskustvo.
To me prisjeća i na prvu proklamiranu "ateističku zemlju" na svijetu i tadašnjeg gospodara života, misli i smrti Albanije. Majka Terezija i Enver Hodža, oboje Albanci. Ona - krhka žena koja ostavlja komociju samostanskog života, žrtvujući sav svoj život u ime Isusa Krista, odlazi služiti umirućima i beskućnicima na ulice milijunskog grada Kalkute, i Enver Hodža, koji misli da će svojom strahovladom uništiti svaku religioznost u svojoj državi i silom nametnuti svoje ideje. I sada dolazim do jedne fenomenološke inverzije, koja se permanentno ponavlja u dijalektici ljudskog roda, a to je razlika između ozbiljne vjere, koja nije paraderska, nego sebe žrtvuje za druge, i one ideološke, gdje vođa uvijek žrtvuje druge, a sebe čuva svim mogućim sredstvima.
Želeći potaknuti svoje članove za što ozbiljnjim vjerskim životom, hijerarhijska Crkva uzorne, kao što je bila Majka Terezija, proglašava svecima i svima stavlja za uzor.
S druge strane, ideologije vrlo brzo zaboravljaju svoje "velike" vođe koji odlaze u povjesnu ropotarnicu. Iza Majke Terezije ostale su tisuće žena koje su krenule njezinim putem živeći i čineći dobro u ime Isusa Krista, a iza Envera otaju milijuni betonskih bukera razbacanih po Albaniji, a imali su svrhu obraniti ovu lijepu zemlju za vođu i njegovu idelogiju.
Kako kaže Biblija: "Čudni su putevi Gospodnji!"
U isto vrijeme, iz istog naroda dva antipoda. Jedan bez Boga koji nestaje i drugi s Bogom koji nadmoćno pobjeđuje.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)