Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

U neko vrijeme životni sokovi počinju djelovati na to da se osjećamo malo drugačije

Gdje je nestala ljubav?

Proljeće obično povezujemo s ljubavlju. To je doba kada se budi priroda, sve se obnavlja i započinje novi životni ciklus u našem okolišu. Vjerojatno se s proljećem i u čovjeku bude pozitivni osjećaji, a i životni sokovi počinju djelovati na to da se osjećamo malo drugačije - pozitivno prema svijetu u kojem živimo. U proljeće se mladi zaljubljuju ili ih mi tek tada uočavamo kako zagrljeni šeću uličicama našega grada ili sjede na klupama u skrovitim i zasjenjenim dijelovima parkova. Kasnije, nekako s jeseni kao da ne uočavamo više toliko zaljubljenih. Varam li se ili se nešto događa, da mladi rjeđe šeću zagrljeni ili su ih školske obaveze natjerale da se pozabave i drugim stvarima u svojim životima. Ne znam, ali kao da s jeseni jenjava ljubav koju smo tako jasno vidjeli tijekom proljeća.

Puni zanosa mladi se žene vjerujući i zaklinjući se u vječnu ljubav. I to viđamo vrlo često na ulicama našega grada. Samobor je vrlo lijep grad i kao stvoren za izricanje "sudbonosnog DA". Stoga mladi rado polažu svoje bračne zavjete upravo ovdje, a svatovske povorke često možemo vidjeti kako veselo trube iz svojih okićenih automobila ili kako prolaze između ureda matičara i župne crkve. Mladenci se sretni slikaju, upijajući na vjenčanim fotografijama svoju sreću, zaljubljenost i ljepotu prirode. Nakon nekoliko godina braka ljubav se obično usmjerava prema novorođenoj djeci. Svi su sretni, a ponajviše bake. S obavezama prema djeci, s problemima koji su vezani uz njihov odgoj, odrastanje i školovanje, te problemima na poslu, koji su zadnjih godina sve veći zbog nesigurnosti na tržištu rada, ljubav kao da se povlači u neki drugi plan. Očito postaje prioritetno rješavanje materijalnih i životnih nedaća, a pred ovima se ljubav uvijek povlači. I ljubav pomalo nestaje. Nekada sretne, mlade zaljubljene parove zamjenjuju mrzovoljni bračni parovi koji više ne šeću sa svojom dječicom, već svatko za sebe obavlja svoj dio obiteljskih obaveza. Kao konačan rezultat tako izgubljene ljubavi, ako se ne razvije razumijevanje i tolerancija među partnerima, sve su brojniji razvodi. Kod nas se danas razvrgne svaki četvrti brak, a još češći je ostanak u zajednici s izrazitom netrpeljivošću među nekada zaljubljenim osobama.

Gdje je nestala ljubav? Što ju je to uništilo? Rađanje djece trebalo bi učvrstiti svaku bračnu zajednicu. Gle kako se retorika promijenila! Više ne govorimo o zaljubljenom paru već o bračnoj zajednici kao nečem nužnom, a ne stvorenom u ljubavi. Životne nedaće koje su zadnjih decenija sve prisutnije u divljem neoliberalnom kapitalizmu, nesigurnost svakog od nas u svijetu u kojem više ne prevladava tolerancija, suosjećanje, zajedništvo, a prije svega opća društvena nesigurnost, dovode do usmjeravanja svakodnevnih aktivnosti u rješavanju sve brojnijih i sve težih problema. Nestaje vremena za miran i tolerantan razgovor među životnim partnerima, jer svatko juri na svoju stranu. Javlja se otuđenost. Niti rađanje djece više nije garancija ostanka u braku. Nekada zaljubljeni postaju stranci ili, još gore, ljudi u stalnom sukobu i međusobnom nerazumijevanju. Kao da se ni oko čega ne mogu više dogovoriti. Ako se uz to u takvom odnosu javi i agresivnost, ne samo fizička, već i ona znatno češća ali i ubitačnija – psihička, tada je jedini izlaz razvrgavanje takve nesnošljive zajednice.

Ipak, veći dio nekada zaljubljenih ostaje u zajednici sa svojim životnim odabranikom, bez obzira na činjenicu da je ljubav odavno nekuda gotovo neprimjetno nestala. Neki se tada pitaju je li moguće da su ikada bili zaljubljeni u osobu s kojom žive tolike godine i decenije, a s kojom sada gotovo da nemaju ništa zajedničkog, osim eventualno onog materijalnog što su stekli kroz to vrijeme. Ostanak uz odabranika često je povezan upravo s tim materijalnim. I tako nekima, nažalost, prolazi život u osami i bez ljubavi, premda žive uz osobu koju se nekada neizmjerno voljeli.

I kada pomislim da ljubavi više nema, iznenadim se. Sjedim neki dan na klupici uz groblje. Obišao sam svoje pokojne, pa odmaram u društvu mrtvih. Oko mene pokopani zemni ostaci onih koje smo nekada voljeli, onih s kojima smo se nekada svađali i onih uz koje smo živjeli. Na ovom mjestu svi su izjednačeni. Ljudi plaču opraštajući se od pokojnika. Rekao bi čovjek da se za one koji su ostali srušio svijet. Sjedim na klupici i promatram one koji se vraćaju nakon obilaska grobova svojih bližnjih. Mirno prolaze zadubljeni u svoje misli ili tiho razgovaraju. Kad odjednom, kao da čujem neki jecaj. Među alejama prolaze dvije žene, od kojih jedna tiho jeca. Prijateljica je drži pod ruku i lagano bez riječi prolaze pored mene. Žena i dalje jeca. Pitam se da li je za života na isti način iskazivala ljubav prema osobi koju sada oplakuje. Da li svi mi iskazujemo dovoljno ljubavi osobama uz koje ili s kojima živimo ili nas život naprosto pregazi, a plač nakon odlaska iz ove doline suza više pokojniku ništa ne znači. Promislimo na vrijeme.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)