Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Vratimo se iznošenju osobnog mišljenja i stava

Što mislim, a što držim?

Još kao dijete naučio sam držati žlicu u ruci kako ne bih jeo prstima. Na tome su moji roditelji, prosvjetni radnici, inzistirali. Povremeno su im dolazili prijatelji i kolege s posla u goste pa ne bi bilo prikladno da njihova djeca ne znaju koristiti pribor za jelo. I tako, bez većih poteškoća, vrlo rano sam savladao držati žlicu prigodom jela. Nešto teže bilo je s držanjem vilice i noža. Ali, s vremenom sam naučio koristiti se i tim priborom i suvereno ga prigodom jela držati u rukama.

Rano i bezbrižno djetinjstvo prebrzo je prošlo i već sam krenuo o osnovnu školu. Trebalo je savladati neke druge vještine. Prva među njima bila je držanje olovke, a kasnije i nalivpera, u ruci. Osim pravilnog držanja trebalo je savladati i tehniku i steći znanje pisanja, držeći u ruci u početku pisaljku (a tek kasnije olovku ili penkalu). Nesigurna mala dječja ručica napokon je, na zadovoljstvo roditelja i uz pohvale učiteljica, naučila pravilno držati olovku i njome pisati neki suvisli i kasnije čitljivi tekst. Uz savladanu tehniku pravilnog držanja olovke i pisanja učili su me razmišljanju i kako svoje misli upisati na papir.

Došlo je vrijeme prvih ljubavi. Oh, kako je bilo slatko i zanosno držati djevojku za ruku i ponosno i zaljubljeno šetati ulicama svoga grada, kako bi svi vidjeli da se volimo! Još ljepše bilo je sjediti na klupi u parku, držati je u zagrljaju i ljubiti. Sretnih li i bezbrižnih dana!

Vrijeme moje mladosti bilo je ispunjeno ponosom mladih ljudi koji su sudjelovali u izgradnji svoje domovine. Bilo je to vrijeme brojnih lokalnih i saveznih radnih akcija. Tijekom gimnazijskog školovanja, umjesto na more, odlazilo sam tri godine zaredom na radne akcije i svaki puta po mjesec dana u rukama uglavnom držao lopatu. A što bi drugo i držao kad sam dva školska ljetna praznika proveo na kopanju zemlje u koju su kasnije položene cijevi, kojima je napokon dovedena pitka voda u moj grad. Lopatu sam držao i pri gradnji magistralne ceste na saveznoj radnoj akciji.

Došlo je vrijeme moga studija. Studij medicine oduvijek je bio jako zahtjevan. Kako bi se savladala znanja o ljudskom tijelu i kako mu pomoći sačuvati zdravlje ili izliječiti ga, trebalo je držati u ruci knjigu i učeći dobro zagrijati stolac. Kako sam već do tada naučio držati knjigu u ruci i savladavati nova znanja, uživao sam u studiju i, čini mi se, prebrzo ga završio. Nisam stigao uživati u drugim blagodatima studentskog života.

Napokon, imao sam svoju djecu koju je trebalo držati u rukama i iskazivati im svoju ljubav i brižnost dobrog oca. Držao sam ih u naručju, a kasnije u krilu, znajući da to neće trajati dovijeka. Prebrzo su odrasli i postalo je neprimjereno držati ih u krilu, ali se taj nužni ljudski dodir nastavio držanjem za ruku prigodom šetnji. I to je brzo prestalo, jer su odrasli i postali svoji ljudi pa sada oni drže svoju djecu u krilu, a povremeno i ja kao djed.

Stručnim, znanstvenim i društvenim dozrijevanjem nužno sam stekao sposobnosti promišljanja i donošenja vlastitih zaključaka. Trebalo je često puta iskazati svoje mišljenje i svoj stav, ne samo o stručnim pitanjima, već i o nekim društvenim pojavama. Tu sam se mogao osloniti na svoje znanje, iskustvo i usađene stavove o istini i pravici. Trebalo je ponekada imati hrabrosti i društvene odgovornosti reći JA MISLIM ili MOJ STAV u vezi s nekim pitanjem ili pojavom je takav i takav. Tu se nije imalo za što DRŽATI, ali se držalo do svoga mišljenja.

Međutim, danas gotovo svi govornici, osobito naši političari na najvišim državnim funkcijama, gotovo nikada ne iznose svoje MIŠLJENJE ili svoj STAV već nešto DRŽE u vezi teme o kojoj govore. Kao da se boje izreći svoje mišljenje kako bi izbjegli osobnu odgovornost za mogući promašaj. I tako već godinama slušam o tome kako netko nešto drži, a nikako da čujem što netko misli o nečemu. A od mene se očekuje da takvog političara podržim u njegovom izboru za člana Sabora ili čak predsjednika Republike.

Kao znanstvenik razumijem da je i jezik nekog naroda živ i promjenjiv. Ne bi bilo dobro da je petrificiran, jer tada ne bi bilo nikakvog društvenog napretka. Ali, svaki napredak nekog društva u velikoj mjeri ovisi o mišljenju i stavovima pojedinaca, osobito onih koje smo izabrali da nas predvode i da pritom odgovaraju za svoje postupke proizašle temeljem njihovog mišljenja o putu našeg razvoja. Ovako, nitko nije nizašto kriv, jer to nije bilo njihovo mišljenje, već su samo držali da je to ispravno, kao da im je to netko drugi nametnuo kao nužnost djelovanja, a ne njihovi dobro promišljeni stavovi i odluke.

Stoga, bio bih radostan da se među nas vrati iznošenje osobnog mišljenja i stava iza kojeg stoji odluka o djelovanju i osobna odgovornost. Nadam se da će se takav odnos prema javnom djelovanju vratiti u naše društvo. Živi bili pa vidjeli.

Dakako, svima vjernim čitateljima moje kolumne želim puno zdravlja i uspjeha te slobodnog iznošenja svoga mišljenja u 2015. godini.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)